Festival majstora

U Zagrebu se već šest godina, nekako u ovo vrijeme, održava nešto što se zove Festival svjetskog kazališta. S obzirom na to da u okolici dobri festivali ne nedostaju, od BITEF-a, preko sarajevskog MESS-a do Festivala malih scena u Rijeci, zagrebačko kazališno okupljanje organizirano je pod kodnom oznakom “i mi konja za trku imamo”, jer domaćinama se činilo da je nekako red da i Zagreb ima svoju teatarsku smotru visokog napona. S obzirom da puno stariji zagrebački festival novog teatra, Eurokaz, građani koji drže do sebe, od Kaptola do Zrinjevca, puno ne zarezuju, jer je to po definiciji avangardni festival “buke i bijesa”, u inače prilično posustaloj domaćoj kazališnoj produkciji kao da je za teatarski mejnstrim bila potrebna jaka doza penicilina – iz uvoza. Naime, u Hrvatskoj se već godinama igra neki teatar zaborava, otprilike od Hasanaginice, preko Velikog Getsbija do Dame sa kamelijama i natrag, u koji tu i tamo upadne i neko suvremeno pitanje, pa Festival svjetskog kazališta treba da popravi tu lošu krvnu sliku domaćih pozornica. Zato se ovaj zagrebački revijalni niz zove i “festival majstora” a organizatori se trude da svake godine dovedu bar tri rediteljska imena od kojih publici neće ništa drugo preostati nego da kaže – vau. Neki puta to “vau” ispadne kao uzdah bez pokrića – uostalom tako je to i drugdje – jer majstori više nemaju što da kažu, kao onomad kada su u pitanju bili Bruk i Barba ili ove godine Jan Fabr, ali u šest godina selektori zagrebačkog festivala nakupili su već dosta recki na pištolju. Prve godine, pun pogodak zvao se Robert Lapaž, kasnije su to bili Nađ, Gabriadze, Tuminas i Pipo Delbono a ove godine to su bez sumnje Ostermajer, Ašer i Gočev. Svaka od ovih predstava neka je vrsta vatrometa suvremene estetike i destilirana teatarska filozofija od četrdeset gradi o tome kako sa svima nama stvari stoje danas ali iz pozicije partera radi se prvorazrednom kazalištu u kojem se prije svega – uživa. Zamislite na primjer Čehova u kojem nema one teške melankolije koju možete rezati nožem, gdje ljubavna drama nije u centru pažnje i gdje beskrajni razgovori o smislu života ne mirišu nužno na dugu rusku zimu. Upravo tako izgleda “Ivanov” Dimitera Gočeva, u izvođenju berlinskog Šaubine. Predstava koja je uzdrmala duhove možda još više nego prva bio je Hamlet Tomasa Ostermajera, opet u izvedbi berlinskog teatra a publika se smjesta podijelila na one koji su rekli da je ovaj Hamlet “odvratan i prazan” i na druge koji vjeruju da je ovo “prava slika našeg vremena”. I jedni i drugi su u pravu jer to đubre, duhovno i materijalno, zaista je nabacano na sceni upravo u onolikoj mjeri koliko prebiva oko nas, a ta punina praznine s kojom ne znamo kako da izađemo na kraj u životu, odvratna nam je kada ju gledamo na pozornici. Ono što je genijalno, transformativni je materijal koji je upotrijebio Ostermajer da bi od Šekspira napravio kazališnog Dejvida Memeta našeg doba. Plastičnih čaša i bosovih odijela ima koliko hoćete, puca se iz pištolja, urla i šenluči kao na kakvim provincijskim svadbama na širokom potezu od Bregane do Urala i sve djeluje jeftino kao da ste pomiješali Big Brader i meksičku sapunicu. Problem je samo u tome što je brat ubio brata da bi se domogao vlasti. Gledali smo još jednog Ivanova, u režiji Tamaša Ašera i u izvedbi Katona teatra iz Budimpešte – kojeg je vidjela i beogradska publika – ali to je bio Ivanov današnjeg tranzicijskog doba u kome se čini da je sve u nekom histeričnom pokretu, dok nas Ašer uvjerava kako u stvari sve – stoji. Što se suvremenosti tiče, slika na mnogim evropskim kazališnim festivalima, uključujući Beograd i Zagreb, danas je ista ili slična, tretira se na razne načine “dan posle” onoga što se u modernoj sociologiji zove disaster kapitalizam, a granica između novog i tradicionalnog na pozornici gotovo da i ne postoji.