Arhiva

“Sablja” bez zamaha

Zorica Stanivuković | 20. septembar 2023 | 01:00
Hiljadu ljudi došlo je prošle nedelje na sahranu ubijenog Ive Pukanića na groblje u Velikoj Gorici kraj Zagreba. Od šefa države Stjepana Mesića, do Novice i Nikole, sinova zatvorenog kriminalca Hrvoja Petrača. Od kolega iz redakcije “Nacionala”, koji su policiju i novinare optužili da im s ruku kaplje Pukanićeva krv, preko pevača Jasenka Houre i fotografa Stefana Lupina, do pisca Zorana Ferića, advokata Hrvoja Petrača i dečka nedavno ubijene Ivane Hodak, Qube Pavasovića Viskovića i fudbalskih magnata Zdravka Mamića i Igora Štimca. Rečju, krem hrvatskog društva. Ivo Pukanić ubijen je u 47. godini, iza sebe je ostavio sedamnaestogodišnju ćerku Saru koja je tabloidima već prepričala poslednji razgovor s ocem, suprugu Mirjanu koja se nije pojavila na sahrani jer je, posle prisilne i nezakonite hospitalizacije u duševnu bolnicu koja je prerasla u državni skandal, smeštena u tzv. “sigurnoj kući”. Iza Pukanića ostale su njegove problematične privatne i intimne veze, kućni sef sa tragovima kokaina i mnoštvom poverljivih transkripata, skupoceni automobil “Lexus” čija cena nadmašuje već i samu građansku pristojnost, a kamoli novinarsku platu u Hrvatskoj. Ostala je i ljaga na Hrvatskom novinarskom društvu koje je Pukanića najpre nagradilo zbog intervjua sa generalom Antom Gotovinom u vreme dok je još bio begunac, a onda ga izbacilo zbog objavljivanja lekarskog kartona supruge Mirjane. Smrt Ive Pukanića prestravila je Hrvatsku. Od vrha do dna. Predsednik države Stjepan Mesić građanima je isto veče objavio dramatično saopštenje s ključnom rečenicom “ili mi, ili oni” u kome je, kako je rekao, “mi” sinonim za pravnu državu. Premijer Ivo Sanader izjavio je da je terorizam zavladao Hrvatskom, koja se više ne razlikuje od Bejruta. Između redova ovih teških kvalifikacija nazirao se strah, nejasna želja za uvođenjem vanrednog stanja, vapaj opoziciji da u takvom trenutku ne napada aktuelnu vlast, a iznad svega nemoć hrvatskih političkih struktura da stane na kraj mafijaškoj hobotnici koju je devedesetih godina sama uzgojila. Mafijaši su nosili činove na vojnim i paravojnim uniformama države kakvu su želeli da stvore. Kad su je stvorili, pokazalo se da svako zlo metastazira ako se ne zaustavi dok u njegovim posmatračima još ima imalo ljudskosti. Tako svaki poznatiji obaveštajac, Tuđmanove ili Mesićeve, Račanove ili Sanaderove administracije, danas govori da je eksploziv podmetnut kraj Pukanićevog “Lexusa” od koga je stradao i šef “Nacionalovog” marketinga Niko Franjić, bio vojnog porekla. Štaviše, posedovali su ga samo uski krugovi elitnih vojnih i policijskih specijalaca. Hrvatska policija je većini “Nacionalovih” novinara, naročito urednici Sini Karli, dala policijsku zaštitu, kao i supruzi Mirjani Pukanić i ćerki Sari. Pukanićeve kolege se zgražavaju, jer to smatraju licemernim budući da je samom Ivi Pukaniću ista zaštita uskraćena bez njegove dozvole. Posle Pukanićevog ubistva hrvatski premijer Ivo Sanader nekoliko puta je odrešito ponovio da hrvatska varijanta “Sablje” ne dolazi u obzir. To jasno govori da u Hrvatskoj postoji dovoljna količina straha, ali ne i minimum političke volje da se kriminal odvoji od politike, politika od mafije, mafija od mirnih građana, mirni građani od terora. Hrvatska se toliko boji svakog poređenja sa Srbijom da operacija “Sablja”, o kojoj se danas s odobravanjem govori već u svakom zagrebačkom kafiću, u takvoj atmosferi nema nimalo šanse za uspeh. Ko je zaista ubio Ivu Pukanića, u državi i društvu u kome se njegova karijera naglo rascvala nakon što je, poput toliko drugih mladih ljudi, završio Fakultet političkih znanosti u Zagrebu i sa fotoaparatom počeo da traži zgodne žene za “Startove” duplerice? Wegov prijatelj Neven Barač, bivši direktor “Dubrovačke banke”, tvrdi da ga je ubila upravo Hrvatska. Kolege iz redakcije tvrde da ga je ubila srpska mafija, a u moru njegovih stvarnih ili fiktivnih biografija naći će se i podatak da je bio posebno blizak sa prosrpski orijentisanom opozicijom u Crnoj Gori. Tragovi vode u Srbiju, u Crnu Goru, u Banske dvore, na Pantovčak, u sefove zagrebačkih penthausa u kojima je stanovao, u bečke poslastičarnice gde se navodno sastao čak i sa Vladimirom Zagorcem pre hapšenja, a neki pominju čak i Arkana i njegovu udovicu. Kao što je afera “Indeks” sa korumpiranim zagrebačkim univerzitetskim profesorima završila tako da je uhapšeno nekoliko studenata, ali ne i profesori kojima je studentski novac uručen, kao što je počelo da se sugeriše da je ćerku zagrebačkog advokata Zvonimira Hodaka, branitelja generala Vladimira Zagorca, Ivanu Hodak, ubio još nepoznati džeparoš koji je hteo da joj oduzme torbu, jer je “djelovala bogato i elegantno”, tako u slučaju Pukanić počinje da se priča da su glavni motivi ubistva nerešeni bračni i vanbračni odnosi suvlasnika zagrebačkog nedeljnika “Nacional”. Tako ispada da se krvava priča kakva, s više ili manje vidljive krvi, ovde traje već osamnaest godina, prelama na privatnim odnosima ljudi koji su imali više političke moći nego što su to mogli da podnesu i više kupovne moći nego ljudi raspoloženi da budu kupljeni. Trenutno najvažnije osobe koje ne veruju u ovakve teorije su činovnici Evropske unije. Hrvatskoj je već poručeno da ju je najnovije ubistvo u centru Zagreba odbacilo daleko od svakog praga zdrave pameti na ulazu u pravni svet evropskih standarda.