Zajednički glas regiona

Prostor jugoistočne Evrope još uvijek privlači pažnju evropske javnosti. Istina, mnogo više zbog stalnog iščekivanja novih političkih problema i nestabilnosti, nego zbog prosperiteta i međusobne saradnje zemalja u regionu. Postavlja se pitanje da li je takav pristup evropskih zemalja opravdan ili nije.

Posljednjih godina sve zemlje ovog dijela Evrope su ostvarile značajne uspjehe. Prvi put u dužoj istoriji, u svim zemljama su na vlasti vlade koje su demokratski izabrane. To je imalo pozitivan uticaj, pa između zemalja u regionu više nema političkih sukoba; naprotiv, postoji dobra međudržavna saradnja. Više ni najosjetljivija pitanja nisu nikakav tabu, što sasvim sigurno pozitivno djeluje na poimanje Balkana u svijetu. Izuzetno dobro djeluje i činjenica da je najaktivnija regionalna inicijativa Proces saradnje zemalja jugoistočne Evrope, jedina koja je razvijena slobodnom voljom samih zemalja u regionu. Sve druge inicijative su posljedica djelovanja svjetskih sila i kako se interes tih sila seli na druga krizna područja u svijetu, tako i takve regionalne inicijative ulaze u krizu i njihova aktivnost opada.

Nakon Solunskog samita u decembru prošle godine održan je i sastanak ministara inostranih poslova zemalja zapadnog Balkana sa zemljama članicama EU. Prvi put zemlje su pored pojedinačnih istupa o stanju u svakoj od njih, progovorile i zajedničkim glasom o situaciji u regionu. Tako je predsjedavajući Procesa saradnje, a to je trenutno BiH, iznio zajedničke ocjene BiH, SCG, Hrvatske, Makedonije i Albanije. Iako nekome može izgledati kao mali, ipak je u pitanju veliki politički iskorak.

Tokom 2003. godine održan je veliki broj zajedničkih sastanaka sa temama koje opterećuju svaku od zemalja, a posebno bih izdvojio sastanke na ministarskom nivou o problemima organizovanog kriminala i trgovine ljudima. Bolja saradnja nadležnih službi, kao i vlada zemalja u regionu, doprinijeće promjeni lošeg imidža koje sve zemlje regiona i dalje imaju u ovoj oblasti. Tokom ove godine otpočeli su razgovori o daljoj liberalizaciji viznog režima unutar regiona, pa se, pored već postignutih rezultata, mogu očekivati dalja pojednostavljenja prelaska granice.

U posljednjih nekoliko godina potpisan je i primjenjuje se veliki broj sporazuma o slobodnoj trgovini što ukrupnjava tržište jugoistočne Evrope i čini ga atraktivnijim za ulagače od malih, segmentiranih i komplikovanih tržišta pojedinih zemalja. U svim zemljama inflacija je stavljena pod kontrolu i u većini njih ne prelazi 5 posto godišnje. Sve zemlje, iako i dalje izuzetno nerazvijene, ostvaruju natprosječne stope rasta društvenog proizvoda, a u većini njih je završena privatizacija bankarskog sektora i omogućen ulazak stranih banaka, što je prvi ozbiljan korak u pravcu privlačenja stranog kapitala.

Ipak, i uz sve ove pozitivne pomake, imidž regiona i dalje je poprilično negativan. Razloge treba tražiti prije svega u oblasti politike i predubjeđenja sa kojima se govori o regionu. U novije vrijeme sumnje i diskusije su posljedica izbornih rezultata u Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori. I dok je Hrvatska, čini se, vrlo uspješno prevladala vlastite izazove, jer je već vidljivo da je nova vlada prihvatljiva za evropske institucije, taj posao tek čeka novu vladu Srbije i Crne Gore. U sopstvenom interesu, ali i interesu regiona, nove vlasti u prvih nekoliko mjeseci treba da pokažu svoju jasnu evropsku orijentaciju, zadobiju političku podršku i time dobiju legitimitet za ostvarenje vlastitih ciljeva. Prvih nekoliko mjeseci je u tom smislu kritično, a interes svih je da se pozitivni procesi nastave i u ovoj zemlji koja je veoma bitna za opštu stabilnost i prosperitet Balkana.

Sve zemlje u regionu imaju obavezu da pokažu stabilnost vlastitih institucija i njihovu efikasnost. Previše dugo je stanje u gotovo svakoj od njih zavisilo od političke moći pojedinaca da bi Evropa tek tako povjerovala u snagu i samostalnost naših institucija. A suština evropskih integracija i jeste u stabilnim, efikasnim i nepolitizovanim institucijama. Ukoliko želimo biti dio te cjeline, a čini se da druge alternative nema, onda svi zajedno moramo pokazati da poštujemo svoje institucije i da znamo da su procedure, pravila i zakoni svetinje koje politička vlast ne želi niti može zanemariti. Ukoliko svi skupa steknemo to povjerenje, onda naš put u EU i neće biti tako dug. Povjerenjem u institucije eliminiše se politizacija o odlučivanju kada u Evropu, tada se sve svodi na tehničku stranu, koja, iako nimalo jednostavna, ipak predstavlja lakši dio posla koji nas čeka.

Uz stabilne institucije i afirmaciju demokratije lakše će se riješiti i problemi Kosova i Metohije, organizovanog kriminala i trgovine ljudima, saradnje sa Haškim tribunalom, sporog ekonomskog rasta i velikog siromaštva. Naravno, ovi problemi zahtijevaju istinsku saradnju sa međunarodnim institucijama, ali i njihovo manje formalno ponašanje. Iz faze starateljstva i nalogodavca, međunarodne, a posebno evropske, institucije treba da uđu u fazu saradnje i partnerstva.

Suočena sa vlastitim izazovima koji su posljedica proširenja, EU će se duže vrijeme baviti novonastalom situacijom i sopstvenom organizacijom sa 25 članica. Ma koliko da to može usporiti priključenje zemalja regiona, jer u Evropi više nije tako popularno govoriti o novim članicama, to vrijeme treba iskoristiti i pokazati političku stabilnost, zrelost institucija i ostvariti ozbiljniji ekonomski rast. Jugoistok Evrope pažnju evropske javnosti više ne može da privlači samo političkim krizama, etničkim sukobima i zahtjevima za finansijsku pomoć. Evropa je umorna od takvih tema, pa se pažnja može privući samo uspjesima, kako političkim, tako i ekonomskim. Zbog toga zemlje u regionu moraju jedna drugu podržati, moraju afirmisati prije svega tuđa dostignuća, jer će na takav način najbolje pomoći sebi.

Mladen Ivanić
(Autor je ministar inostranih poslova BiH)