Smicalice i podmetanja

Kratko iza Nove godine 2011. na tržnici Arizona uhapšen je jedan vukovarski Hrvat, jedan šutljivi i jednostavni, beznačajni Tihomir. NJega su bosanske vlasti zaskočile zbog srpske optužnice za ratni zločin, a u Hrvatskoj su se, očekivano, trenutno uzbunile organizacije branitelja i ratnih stradalnika, Biskupska konferencija, HDZ i svih pet hiljada pravaških stranaka. Molitvene zajednice mrmljale su Zdravomarije za Tihomira, djevojčice i dječaci diljem domovine pisali su mu pisma podrške, a sve televizijske stanice snimile su intervju sa suprugom našeg heroja i mučenika, jednom Slobodankom, koja je, izvanredno prikladno, bila u visokoj trudnoći i samo što joj nije u direktnom prijenosu pukao vodenjak. Nije taj cirkus ipak dulje potrajao jer se otkrilo da je srpska optužnica bila totalna glupost, bez ikakve osnove, pa je Tihomira pustilo kući. Nekoliko mjeseci kasnije razgovarao sam s jednim vukovarskim političarem koji poznaje Tihomira i okolnosti pod kojima je ovaj nevin završio u bosanskom reštu, a ovaj mi je ispričao: „Ma, gledaj, njemu su rekli da je na srpskom popisu. Rođak ga je upozorio: ’Tiho, ne ajde u Bosnu, uhapsiće te’, ali, jebaji ga, Tiho bio pijan pa zaboravio.“ „Oprosti, a ona njegova supruga“, sjetio sam se ja uplakane Slobodanke s trbuhom do zuba, „da nije ona možda, khm... Srpkinja?“ Moj znanac političar na ovo se u nelagodi nakašljao i nešto tiše dodao: „Pa, ovaj, khm... jest.“ „Divno!“ ozario sam se. „Hrvatski heroj i mučenik ima ženu Srpkinju.“ „Čuj, nije ni to najgore u ovom slučaju“, objasnio mi je Vukovarac. „Znaš li ti šta je Tihomir u stvari radio kad je bio uhapšen, kratko iza Nove godine, na Arizoni?“ „Šta?“ „Bio je u šopingu za pravoslavni Božić.“ Na ovo sam samo zinuo. Otkriće da je hrvatski heroj i mučenik stradao dok je birao bolje pozicije svinjetine za gozbu na pravoslavni Božić zateklo je i mene, naviknutog da su Hrvati i Srbi, od prilike do prilike, nečuveni idioti. Premotat ću sad na današnje vrijeme i ustrajno zanovijetanje hrvatskog ministra Mira Kovača da će Srbiji zaustavljati pristupne pregovore Europskoj uniji sve dok Srbija ne odustane teretiti hrvatske građane za ratne zločine. O Miru Kovaču, da se razumijemo, ja nemam iluzija. Naprotiv, ne prestajem se smiješiti cijeli mjesec otkad je pala Vlada u kojoj je on bio zaposlen i ne mogu upravo dočekati da on prestane biti i tehnički ministar i potpuno nestane iz naših života. Kovač je tipični hadezeovski seoski mudrijaš koji ucjenjuje Srbiju oko EU samo zato što to može. Da se ne pretvaramo, njemu je to merak, sve vrijeme on se u sebi podlo smijucka. Uostalom, s jednakom su nacionalističkom zluradošću i slovenski ministri vanjskih poslova u svoje vrijeme blokirali hrvatske pregovore sa Unijom. Hrvatska vlast se u ovome, u jednu riječ, preserava, ali jednako se, s druge strane, preserava i srpska. Više od dva desetljeća da je oružje između nas utihnulo, razumno je zaključiti kako su ratni zločini u bivšoj Jugoslaviji iscrpno istraženi i zločinci kažnjeni. Napokon, taj su veliki pravni podvig u Hagu napravila nekakva međunarodna čeljad, pametnija, temeljitija i poštenija od nas ovdje, a oni popisi i one optužnice koje smo mi sami, na svim stranama, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Albanci sastavljali, u pravilu su manjkav, traljav, više nego sumnjiv posao koji sa zakonima i pravom baš i nema mnogo veze. Žalosni slučaj Tihomira s početka ove priče dosta dobro to ilustrira. Ako i niste obožavatelj Međunarodnog suda za ratne zločine, ako je taj sud i griješio više nego što bi bilo dopušteno, on je opet bio bolji od pravnog krša koji bi nastao da smo se mi međusobno raskusurivali, da su Bošnjaci sudili Hrvatima, Hrvati Srbima, Srbi Albancima, i dalje, ukrug i unakrsno, da smo jedni druge prcali. Zapravo, kad bolje promislim, pravedno bi bilo kad bi balkanski luđaci bili izuzeti od svih međunarodnih pitanja koja se tiču nekih drugih balkanskih luđaka.