Nećemo tako, srećice

Među hrvatskim Srbima mnogo je izuzetnih pojedinaca, liječnika, odvjetnika, generala, inžinjera, poduzetnika, pisaca, novinara, kazališnih upravitelja, glumaca i redatelja, mnogo je školovanih i darovitih, rječitih, uglađenih svjetskih ljudi koji su na diku svome drevnom rodu, svojoj maloj, ali značajnoj etničkoj skupini iz koje je, naposljetku, potekao i Nikola Tesla, možda najumniji čovjek koji je ikada živio. I dosta je nevjerojatno, kad bolje razmislite, da je od svih hrvatskih Srba, od svih cijenjenih profesora i doktora s ozbiljnim znanstvenim biografijama i karijerama, s katedrama i kancelarijama i ordinacijama, predsjednik jednom postao jedan što je s dovoljnim uspjehom završio Srednju školu unutrašnjih poslova, kninski milicajac Mile Martić. O godišnjici Oluje vrijedi se svakako sjetiti toga nabijenog brke, poznatog kao Mile Srećica, koji je bezlično živio kao provincijski čuvar reda, sa čačkalicom u zubima i nogom na braniku službenog „stojadina“, sjetno zagledan preko glava mnoštva na derneku u Kistanjama, prije nego je u zapanjujućem obratu sudbine izletio na veliku političku scenu i neustrašivo poveo svoj narod u pizdu materinu, i koji danas, kao osuđeni ratni zločinac, u dalekoj estonskoj zabiti ogorčeno piše upravi zatvora kako nema tople vode u kupaonici, a uprava mu strpljivo odgovara da pokuša sa slavinom označenom crvenom točkicom u sredini. Oluja se u našem postjugoslavenskom prostoru, od zemlje do zemlje, oprečno doživljava i tumači i nije to bez razloga. Svi imaju svoje složene i teške istine koje valja jednako saslušati i uvažiti, ali taj Martić prekrasno je prost seoski momak skromne pameti, koji nije mogao naručiti gulaš i gemišt a da mu se mozak ne resetira, a u kojemu je Slobodan Milošević neobjašnjivo i zapanjujuće, valjda iz čiste obijesti, prepoznao državnički talent. Žalite li za Srpskom autonomnom oblasti Krajinom, sjetite se njezinog predsjednika. Zar zaista vjerujete, ozbiljno, bez zajebancije, da je taj politički projekt, pod mudrim vodstvom Mile Srećice, mogao drugačije završiti? Vratimo se na trenutak dvadeset jednu godinu u prošlost. Stravična je pripeka u đavlijoj kninskoj kotlini, predsjednik Martić kariranom maramicom briše znojno čelo, a sekretarica ga obavještava da je stigao nekakav debeo i težak dokument s čudnom šifrom, Z-4 na koricama. To zamašno štivo plod je višemjesečnog truda četvorice iskusnih i uglednih stranih diplomata, koji bi hrvatskim općinama sa srpskom većinom dodijelili velikodušnu političku autonomiju, grb, zastavu, novac, policiju, zvijezde im s neba, u jednu riječ, skidaju. Ali Martić rezolutno odbija i pročitati njihov prijedlog. Nagađam kako je to zacijelo i zato jer je predsjednik SAO Krajine i inače mrzio čitanje. Da je bilo slika, možda bi Z-4 imao nekakve šanse, a ovako je on samo rekao: „A, jok! Nećemo tako, srećice“, i bacio neotvoreni dokument u đubre. Istodobno, s okolnih je brda na stotine cijevi hrvatskih topova usmjereno na Knin, i to nije nekakva obavještajna tajna otkrivena satelitskim izviđanjem ili kakvom drugom, sofisticiranom i skupom tehnologijom, već je široko poznato čak i među i čobanima i lovcima što po Dinari ganjaju fazane i veprove. Mile Martić tu je zastrašujuću vojnu silu gotovo mogao vidjeti s prozora. Jedva što je dokument četvorice diplomata u njegovoj kancelariji dotaknuo dno kante za otpatke, Hrvati su tisućama i tisućama granata počeli neštedimice zasipati grad. U eksplozijama i kršu, kuknjavi i jaucima, Martić tada panično zove Beograd i uspijeva nekako dobiti mentora Miloševića da ga upita što da radi, a Milošević mu, po riječima svjedoka, sa svojim nenadmašnim smislom za humor, jezgrovito odgovara: „Ubij se.“ Mile Srećica ga, nažalost, nije poslušao. Ostatak vam je poznat. Dvjesto pedeset tisuća ljudi na traktorima je napustilo svoj voljeni zavičaj, gradove i sela u kojima su njihovi preci stotinama godina živjeli, prostor koji im je politički, povijesno, kulturno i na svaki drugi način pripadao. Narod koji je dao Teslu, Petra Preradovića, Vladana Desnicu i Arsena Dedića, da samo uzgredno nabrojim nekolicinu velikih hrvatskih Srba, završio je gotovo istrebljen dobrim dijelom zahvaljujući jednom notornom kretenu.