Volim Partizan, crno-bele boje...

Tuđman je u Sportsko društvo ušao, moglo bi se reći, na velika vrata, zahvaljujući svojoj neizmjernoj ljubavi prema tenisu, koja se razvila još prije Drugoga svjetskog rata, na terenima u Miramarskoj u Zagrebu, gdje su on, Stjepan Cerjan i ostala ekipa svladavali prve vještine te igre pomoću najprimitivnijih drvenih reketa, što su ih sami svojeručno izrađivali. Ovdje, u Beogradu, uvjeti za tenis ipak su bili neusporedivo povoljniji nego u prijeratnom Zagrebu, osobito na kvalitetnim terenima “Partizana”, velikog i moćnog Sportskog društva utemeljenog 1945. pod okriljem Jugoslavenske armije, a po uzoru na moskovski “CSKA”, klub Sovjetske armije. Tuđman se od tih terena gotovo nije odvajao. Kao i uvijek, uživao je u pobjeđivanju drugih, a jako bi se ljutio kada bi tkogod njega pobijedio. Nije mogao trpjeti poraze. Međutim, nije sve ostalo samo na igri i rekreaciji. Kako je on od samih početaka pokazivao i interes za opću popularizaciju tenisa u cijeloj zemlji, a imao je i prirođeni talent za rukovođenje - Tuđmanovima pretpostavljenima takve njegove osobine nisu promaknule - godine 1952. postavljen je za predsjednika Teniskog kluba “Partizan”. Bilo je to upravo u ono vrijeme kada se Sportsko društvo “Partizan”, u sklopu kojega je djelovao i Teniski klub, počelo transformirati iz vojne sekcije u samostalno sportsko društvo.

Beogradski novinar i veliki partizanovac Mile Kos ovako se, devedesetih, prisjećao Tuđmana iz tih dana:

- Uvijek je bio na distanci od svojih sugovornika, ali, rekao bih, na šarmantan način. Svoje je kolege obično promatrao preko ramena. Bio je vrlo uobražen, pa i narcisoidan, čak pomalo “ibermenšovski” nastrojen. No, mora se priznati da je kao tenisač bio sjajan tehničar, jednako kao i Koča Popović, Duško Korać, Viktor Bubanj i niz drugih visokih armijskih oficira. Kada je postao predsjednik Teniskog kluba, znao je zamoliti sportaše (ponajprije nogometaše) prije njihovih putovanja u inozemstvo: “Čujte, dečki, ove mi šlape više ne valjaju, dajte mi donesite nove šlape!” Ili ih je moljakao da mu kupe novi reket, kratke sportske hlače ili štogod slično. Jako je vodio računa o svojoj vanjštini. Tu i tamo volio se opustiti u većem društvu i dobrom “štimungu” te biti dobro raspoložen, ali nikad nije pokazivao onu poznatu veselost Zagoraca...

U svakom slučaju, Tuđman se pokazao uspješnim predsjednikom Teniskog kluba “Partizan”. Za njegova su mandata - uza sve ostalo - obnovljeni stari, ali i izgrađeni neki novi teniski tereni. Vrlo se brzo nametnuo. A zna se kako je to u vojsci - tko se dobro nametne, taj sigurno i napreduje. Tako je već u svibnju 1953., na Trećoj godišnjoj skupštini SD-a “Partizan”, on izabran i za člana Upravnog odbora cjelokupnoga Sportskog društva. Poseban je kuriozitet da su na istoj skupštini članovima uprave postali još jedan istaknuti oficir iz Hrvatske, Janko Bobetko, kao i dvojica Tuđmanovih imenjaka - Franjo Knebl i Franjo Mihalić. A u Upravni je odbor ušao i Nikola Kaić, koji će mnogo kasnije, sredinom šezdesetih, kao jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, vlastitom rukom ispisati u Statističkom zavodu Hrvatske prave podatke o broju žrtava iz Drugoga svjetskog rata, na temelju kojih će Tuđman lansirati svoju kontroverznu teoriju o žrtvama logora u Jasenovcu.

Godina 1953. bila je za SD “Partizan” jedna od najznačajnijih, ali i najkritičnijih. Naredba DSNO-a o transformaciji “Partizana” iz vojne sekcije u sportsko društvo pogodovala je jačanju njegove masovnosti i, prije svega, samostalnosti, ali mu je donijela i neke nove, dotad nepoznate probleme, prije svega financijske prirode. Prestalo je izravno financiranje iz budžeta, što se odmah osjetilo. Dok je, neposredno iza rata, trajala kampanja za maksimalnom koncentracijom i centralizacijom kvalitete iz svih sfera jugoslavenskoga društvenog života u Beogradu kao administrativnom središtu države - kampanja iza koje je stajao državni i partijski vrh FNRJ, a u sklopu koje je, pod nadzorom Jugoslavenske armije, osnovan i sam SD “Partizan” - novca je bilo dovoljno za sve. A sada, kada je uzeo maha suprotan trend, sredstava je odjedanput uzmanjkalo. Pojavile su se čak i glasine da, u novonastalim okolnostima, Klub treba rasformirati - čemu se, upravo na Trećoj godišnjoj skupštini Sportskog društva, 1953., odlučno usprotivio Janko Bobetko, rekavši: “Ja mislim da ‘Partizan’ ne treba rasformirati!” A Franjo Tuđman, nastojeći “spustiti loptu na zemlju” i smiriti nastale tenzije, na to je dodao: “Ja mislim da ne treba preuveličavati glasine koje se šire protiv ‘Partizana’, one ne predstavljaju opasnost da se klub zaista rasturi!”

I - kriza je nekako prebrođena, a samo godinu dana poslije, na Četvrtoj godišnjoj skupštini SD-a “Partizan”, održanoj 23. svibnja 1954. u dvorani Stadiona JNA, Tuđmanu je pošlo za rukom popeti se za još jednu stepenicu više u hijerarhiji toga kolektiva: imenovan je sekretarom Sportskoga društva, zajedno s jednim od najvećih sportskih entuzijasta ne samo u “Partizanu” nego i u cijeloj zemlji - Arturom Takačem. Bobetka je na toj skupštini, na položaju predsjednika “Partizana”, zamijenio Vojo Nikolić, dok je sam Bobetko izabran za potpredsjednika - zajedno s još trojicom armijskih oficira, među kojima je bio i načelnik Kontraobavještajne službe, Jefto Šašić. U glasovanju za članove uprave Sportskog društva “Partizan”, Tuđman je osvojio 133, a Bobetko 131 glas. Najviše glasova, 138, osvojio je novoizabrani predsjednik, Vojo Nikolić, te još trojica - Tadija Popović, Jefto Šašić i Sava Dedijer.

Uvodni referat na Četvrtoj godišnjoj skupštini pročitao je dotadašnji predsjednik, Bobetko. Kao problem broj jedan apostrofirao je “intenzivniji politički rad i suzbijanje tuđih pojava, malograđanskih i šovinističkih tendencija”, založivši se za “određeniju borbu i beskompromisno obračunavanje sa tuđim metodima koji štete i krnje politički ugled naše organizacije”. Najavio je i osnivanje aktiva komunista u “Partizanu”, “čija bi uloga bila da obezbedi da se u našim sportskim organizacijama usvoji socijalističko gledanje na sport, kako u rukovođenju, tako i u shvatanju, a da komunisti budu garancija sprovođenja takve linije”.

Bobetko nije bez razloga upozoravao na pojave “malograđanskih i šovinističkih tendencija”. Na sportskim terenima širom Jugoslavije baš su se tih godina počeli događati prvi incidenti na nacionalnoj osnovi, pa su, primjerice, dvojici “Partizanovih” nogometaša iz Hrvatske, Stjepanu Bobeku i Zlatku Čajkovskom, navijači iz Niša na jednog nogometnoj utakmici skandirali da su “ustaše”. Tko zna, možda je i to ponukalo tadašnjeg predsjednika Nogometnog kluba “Partizan”, Bogdana Vujoševića, da javno pohvali “neverovatno dobro političko držanje (‘Partizanovih’ sportaša, op. a.) u inostranstvu”, navevši kao jedan od najsvjetlijih primjera Bernarda Vukasa, “kada je na minhenskoj stanici razbio zube nekom neprijatelju koji je vikao: ‘Dole Titova Jugoslavija!’”.

Unatoč svim izazovima, Tuđman je u “Partizanu” i idućih godina napredovao, a svoj nezadrživi uspon na hijerarhijskoj ljestvici Društva okrunio je u svibnju 1958., na Šestoj godišnjoj skupštini, kada je napokon postao i predsjednikom, tj. prvim čovjekom SD-a “Partizan”. Po činu je tada bio pukovnik. Bio je, dapače, prvi pukovnik JNA koji se domogao predsjedničke funkcije u tom Sportskom društvu - prije njega svi su predsjednici bili generali. Evo kako mi je taj svojevrstan paradoks prokomentirao general-pukovnik Duško Korać, prvi predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog komiteta i 15-godišnji predsjednik Teniskog saveza Jugoslavije:

- Negdje 1963. ili 1964. upitao sam, iz čiste radoznalosti, načelnika Uprave bezbjednosti JNA, Jeftu Šašića, kako je to Tuđman došao za predsjednika našega sportskog društva. Odgovorio je: “Mi smo ga na to postavili!” Kada je kazao “mi”, mislio je na Upravu bezbjednosti, tj. KOS, ali, vrlo vjerojatno, i na general-pukovnika Radojicu Nenezića, podrijetlom Crnogorca, koji se, kao veliki partizanovac, stalno miješao u rukovođenje Društvom. Iz Šašićevih se riječi moglo zaključiti da je Tuđman bio njegovim čovjekom od povjerenja, iako ne mogu tvrditi da je on doista bio Šašićev obavještajac ili agent. Tih se godina vodila teška borba između vrha Armije i pojedinih frakcija Udbe, koje su po svaku cijenu htjele preuzeti “Partizan”. “Partizan” je čas prelazio pod rukovodstvo Udbe, a čas ga je ponovno preuzimala vojska, odnosno KOS. Bio je to pravi rat!

Slično mi je, 1996., ispričao i sam Franjo Tuđman, kada sam ga upitao kako je došao na čelo Sportskog društva “Partizan”:

- Za predsjednika “Partizana” osobno me postavio savezni sekretar za narodnu obranu, Ivan Gošnjak! “Partizan” je tada bio poprište teških sukoba i međusobne utrke za prevlast između snaga koje su, s jedne strane, pripadale Armiji, odnosno Kontraobavještajnoj službi, a s druge udbaškim, odnosno policijskim strukturama. Stanje je postalo neizdrživo. I, jednoga dana Gošnjak mi reče: “Hajde, idi tamo i sredi situaciju!” Sportsko društvo “Partizan” tada je objedinjavalo dvadesetak klubova, među kojima je daleko najpopularniji bio nogometni. Moj je glavni zadatak bio da, sa što više hrvatskih kadrova, vodim jednu - da tako kažem - titoističku politiku. Osobno nisam pripadao ni Udbi ni KOS-u. Jedan od mojih najbližih suradnika bio je general-pukovnik Martin Dasović, Hrvat po nacionalnosti, inače načelnik Gošnjakova kabineta.

Najpouzdanije informacije o Tuđmanovu imenovanju za predsjednika “Partizana” dobio sam, ipak, od Artura Takača, svojedobno jednog od najznačajnijih funkcionara u tom kolektivu. Godine 1997. sastao sam se s njime u njegovu rodnom gradu, Varaždinu, gdje mi je do najsitnijih pojedinosti, u dvoipolsatnom razgovoru, objasnio u čemu je, zapravo, bila “tajna veza” između Franje Tuđmana i Sportskog društva “Partizan”.

Po Takaču, u “Partizanu” je nakon Titova sukoba sa Staljinom i Informbiroom, 1948., umnogome ojačao utjecaj Kontraobavještajne službe Jugoslavenske armije i njezina predsjednika, Jefte Šašića, po nacionalnosti Srbina iz Hrvatske. Glavni je razlog tome bila potreba za što većom kontrolom nad “Partizanovim” sportašima prigodom njihovih sve češćih gostovanja u inozemstvu - kako se, kojim nezgodnim slučajem, ne bi povezali sa stranim, Titovoj Jugoslaviji nesklonim obavještajnim službama. Šašićev je utjecaj u “Partizanu” s godinama jačao, to prije što je on i u sportskom smislu bio vatreni partizanovac. Oko njega se okupila skupina entuzijasta koji su, s jedne strane, također bili oduševljeni navijači “Partizana”, ali su s druge, kao agenti KOS-a, imali i neke sasvim druge, izvansportske interese. U sebi su vidjeli jedine prave “patriote” u Klubu, a u ostalima - sumnjivce ili kolebljivce. Slične su pojave nešto kasnije zabilježene i u drugim velikim jugoslavenskim klubovima - “Crvenoj zvezdi” i “Dinamu”. No, u njih se nisu infiltrirali agenti Uprave bezbjednosti JNA, nego pripadnici savezne ili republičkih Službi sigurnosti. Jednostavnije rečeno - “udbaši”. Štoviše, gotovo da i nije bilo istaknutijeg nogometnog kluba u SFRJ u koji Udba nije instalirala barem nekolicinu svojih ljudi koji su, kako ne bi bili previše upadljivi, obično glumili klupske funkcionare, odnosno članove uprave.

S vremenom je taj trend toliko uznapredovao da je među pojedinim obavještajnim službama dolazilo do sve jačeg rivaliteta oko toga u koji će se i kakav klub ugurati. U Sportskom društvu “Partizan” najutjecajniji ljudi iz KOS-a zauzeli su najatraktivnije položaje u nogometnom klubu, dok su se manje utjecajni “kosovci” morali zadovoljiti funkcijama u atletskom ili nekim drugim klubovima u kolektivu. Služba sigurnosti RSUP-a SR Srbije, na čelu s Krcunom Penezićem, orijentirala se pak na “Crvenu zvezdu”. Stvari su se posebno zakomplicirale u trenutku kad se Služba sigurnosti grada Beograda (tzv. beogradska Udba), koju je predvodio Srba Savić, između NK-a “Crvena zvezda” i NK-a “Partizan” odlučila za “partizanovce”. U “Partizanu” je to rezultiralo oštrim frakcijskim sukobima između Šašićevih “kosovaca” i Savićevih “udbaša” koji su, kao i “šašićevci”, također pretendirali na najvažnije punktove u klubu. I jedni i drugi htjeli su, u međusobnoj utrci za prevlast, ostvariti potpunu kontrolu nad nogometnim klubom, a da bi u tome uspjeli, nastojali su na svoju stranu privući što više najkvalitetnijih igrača, ali i klupskih funkcionara. Tako je šef beogradske Udbe, Savić, osobno otkrio vrlo talentiranu braću Milutinović (Miloša, Milorada i Boru) i doveo ih u “Partizan”, samo da bi ojačao vlastitu poziciju u Klubu. Izloženi najkontradiktornijim utjecajima i pritiscima, igrači su se počeli grupirati i međusobno konfrontirati: braća Milutinović podržavala su “beogradsko-udbašku”, a Branko Zebec, Florijan Matekalo i drugi armijsku (“kosovsku”) stranu. Posljedica svega toga? U Klubu je zavladao kaos i totalno rasulo pa se u jesen 1958., iako je po imenima imao vrlo kvalitetan tim, “Partizan” našao u donjem dijelu prvenstvene ljestvice, sa samo 11 osvojenih bodova iz 11 utakmica i negativnom gol-razlikom 12:18.

I onda je general Ivan Gošnjak naredio autoritarnome Tuđmanu da to riješi. I - Tuđman je, na sebi svojstven način, zgrabio stvar u svoje ruke.

S koliko je savjesnosti i revnosti Tuđman pristupio svojoj predsjedničkoj dužnosti u SD-u “Partizan”, pokazuje i podatak da je u listopadu 1958., nedugo nakon što je imenovan za šefa Sportskoga društva, priredio pravi, dotad nezapamćeni sportsko-politički spektakl, sazvavši vrlo ambiciozno zamišljen izvanredni sastanak aktiva komunista cjelokupnoga kolektiva (formiranje tog aktiva, prisjetimo se, prvi je predložio Bobetko, još 1954.). Za taj su sastanak izvjestitelji “Partizanova vesnika” napisali da je bio “nemilosrdan obračun sa nosiocima nemorala u našem društvu”. Tuđman je na njemu podnio uvodni referat pod naslovom “Aktualni problemi razvoja sporta u SD ‘Partizan’ i mesto i uloga komunista u njihovom rešavanju”, središnja teza kojega je bila da je stanje u Sportskom društvu “vrlo ozbiljno” te da “postoji niz problema i nezdravih u suštini antisocijalističkih shvatanja i postupaka”. (...)

Na toj Sedmoj skupštini SD-a “Partizan” Tuđman je ponovno izabran za predsjednika, dok su potpredsjednicima postali Vlado Zečević, Miloš Šumonja (predsjednik Atletskog kluba “Partizan”) i Đuro Medenica.

Na istoj su skupštini usvojena i nova pravila Sportskog društva “Partizan”. Po novome pravilniku, “Partizan” je od ponešto labavije organiziranog udruženja klubova, kakav je dotad bio, preustrojen u “jedinstveno sportsko društvo”, u kojem su pojedini klubovi formalno imali status osnovnih organizacija. Neki su u tome naslutili Tuđmanovu želju za što većom centralizacijom, a time i što većom kontrolom, u rukovođenju kolektivom. Ali još je važnija i dalekosežnija od toga bila promjena imena kolektiva - dotad samo Sportskog društva - u Jugoslavensko sportsko društvo (JSD) “Partizan”. To je, bez ikakve dvojbe, najkontroverzniji trenutak u cjelokupnome trogodišnjem Tuđmanovu predsjednikovanju “Partizanom”. Pitanje koje se samo po sebi nameće glasi: kako to da se Tuđman, baš u ono vrijeme kada je već uzimala maha njegova politička transformacija iz titoista jugoslavenske usmjerenosti u “hrvatskog nacionalista”, opredijelio za to da “Partizan”, za razliku od prije, nosi pridjev “jugoslavenski”? Evo kako mi je on sam na to pitanje odgovorio:

- U skladu s procesom demokratizacije u Jugoslaviji, kao i promjenama u Ustavu i Programu SKJ-a, sva sportska društva u zemlji trebala su postati mjesna, tj. lokalna, pa prema tome i “Partizan”, koji je dotada reprezentirao JNA kao izraz titoističke politike i koncepcije Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda. S obzirom na sukob koji se u Srbiji tada razmahao između beogradske, odnosno srpske Udbe i Kontraobavještajne službe JNA, postojala je velika opasnost da “Partizan” izgubi općejugoslavensko, a time i hrvatsko obilježje i bude prepušten vodstvu velikosrpski orijentiranih snaga u republičkim i lokalnim organima srbijanske Službe sigurnosti. To je po svaku cijenu trebalo spriječiti. Pa, prema tome, da se “Partizan” ne bi previše lokalizirao i kao takav prerastao u instrument srpske (ili beogradske) Udbe, potrudio sam se osigurati uvjete za njegovo daljnje djelovanje u jugoslavenskim okvirima. U tome je sva mudrost njegova preimenovanja u Jugoslavensko sportsko društvo! Šef srbijanske Udbe, Krcun Penezić, tada je žario i palio “Crvenom zvezdom” kao okupljalištem srpskih nacionalista, ali pod komunističkim vodstvom. Sukob “Crvene zvezde” i “Partizana” u širem je smislu označavao sukob srbijanske Udbe i Armije, pa je trebalo nešto poduzeti da se taj i takav “Partizan” ne bi prepustio beogradskoj, tj. srbijanskoj, odnosno velikosrpskoj i četničkoj politici!

Ondašnji predsjednik omladinske organizacije SFRJ i budući veliki hrvatski političar Miko Tripalo bio je protiv preimenovanja “Partizana” u Jugoslavensko sportsko društvo, a u svom napisu u “Slobodnom tjedniku” 1992. objasnio je i zašto:

“Drugi put”, napisao je, “susreo sam Tuđmana kada je kao predsjednik Sportskog društva ‘Partizan’ tražio moju suglasnost da se imenu društva pridoda etiketa ‘jugoslavenski’. Nisam se složio, ali je ime društva na skupštini svejedno dopunjeno. Poslije 1971. napadan sam kao neprijatelj ‘Partizana’, navodno zato što je to društvo bilo stub jugoslavenstva. Odgovorio sam: kakav stub, takvo i jugoslavenstvo!”

U razgovoru sa mnom Tuđman je ovako prokomentirao to Tripalovo sjećanje:

- Tripalo je tada bio predsjednik jugoslavenske omladine, pa je, uz ostalo, bio odgovoran i za sport. Pokušao sam ga uvjeriti da treba učiniti sve što je moguće da “Partizan” i dalje djeluje u jugoslavenskim okvirima, kako se ne bi pretvorio u čisto beogradski klub i postao instrumentom srpske politike. Nije me podržao, jer je branio formalno-demokratski stav po kojem sva sportska društva (jednako kao i kulturne ustanove itd.) moraju biti pod okriljem vlasti lokalnih područja na kojima djeluju. Formalno-demokratski, dakle, Tripalo je imao pravo, ali je zanemario sukobe koji su se tada vodili u Armiji. Ako se ne varam, Tripala sam tom prigodom susreo prvi put u životu.

I ovaj put sam najviše doznao od svjedoka iz prve ruke, Artura Takača:

- Ono što vam je Tuđman izjavio uglavnom je točno. To je doista bila njegova osobna ideja. Mislio je da će pridjev “jugoslavenski” u nazivu “Partizana” ublažiti srpskonacionalističke konotacije koje su se mogle očekivati u sklopu tadašnjih promjena. Svoj je prijedlog prvi put iznio u neformalnom razgovoru sa mnom i Martinom Dasovićem, dan uoči Sedme godišnje skupštine Društva, u Domu armije. Rekao nam je: “Pala mi je na um odlična ideja. Hajdemo nazvati ‘Partizan’ ‘jugoslavenskim sportskim društvom’!” Dasović i ja bili smo zatečeni i isprva smo se tom prijedlogu usprotivili. Ja sam se, primjerice, bojao da će ta promjena potaknuti “Dinamo” da svom imenu pridoda pridjev “hrvatski”, “Crvenu zvezdu” da se i formalno proglasi srpskim klubom itd. Također sam se pribojavao i reakcije “Hajduka”, koji je Jugoslavensku armiju reprezentirao prije “Partizana”, još za vrijeme Drugoga svjetskog rata. I Dasović i ja pokušali smo uvjeriti Tuđmana da njegova varijanta možda i nije najsretnija, no on je uporno ostajao pri svome. Danas mislim da je imao pravo. Sutradan, na godišnjoj konferenciji Društva, izložio je, kao predsjednik, svoj prijedlog i vrlo ga dobro argumentirao. Prijedlog je bio prihvaćen.

Osim atributa “jugoslavenski”, Tuđman je u Sportsko društvo “Partizan” za svoga predsjednikovanja uveo i još neke značajne novosti. Uz ostalo, propisao je i jedinstvenu crno-bijelu boju dresa za sve klubove u tom kolektivu. Kada sam ga upitao kako se to dogodilo, tj. je li i to bila njegova osobna ideja ili, možda, Takačeva i Bobekova, te koji je bio njezin smisao, odgovorio mi je:

- Da, ja sam to predložio! U strahu da “Partizan” ne dobije crvene dresove, kakve je imala “Crvena zvezda”, založio sam se za crno-bijelu boju, kakvu je, recimo, imao torinski “Juventus”!

- Znači li to da vam je najvažniji motiv bio taj da “Partizanovi” dresovi ne budu nalik “Zvezdinima”?

- Najvažnije mi je bilo da ne budu crveni. A neki su baš to htjeli - da budu crvene boje - ili pak da budu plavo-bijelo-crveni, poput jugoslavenske zastave. Ja sam, međutim, nametnuo crno-bijelu boju!

- Možda zato da dresovi budu što ružniji?

- Ma ne zato! Ako baš hoćete, meni crno-bijela kombinacija izgleda baš estetski. No najvažnije mi je bilo da se “Partizan”, zbog boje dresa, ne poistovjeti, u idejnom smislu, sa snagama koje su se okupljale oko “Crvene zvezde”.

No ipak, čini se da ideju o crno-bijeloj boji dresa “Partizanovih” sportaša valja primarno pripisati Stjepanu Bobeku, proslavljenom “Partizanovu” nogometašu podrijetlom iz Zagreba, a za vrijeme Tuđmanova predsjednikovanja tim kolektivom - članu Komisije za boje i simbole JSD-a “Partizan”. Evo što mi je on ispričao:

- Kada sam 1958. završavao svoju nogometnu karijeru, nekoliko sam puta spominjao da je krajnje vrijeme da i “Partizan” ima svoje prepoznatljive, originalne dresove. Dotada smo bili isprobali različite kombinacije boja: i bijeli dres s crvenom lentom, i potpuno bijeli dres, i pola bijeli, a pola plavi (taj je bio najružniji!), a neko smo vrijeme imali i crveno-plave dresove, kao “Barcelona”. To me, kažem, kopkalo, pa sam odlučio: “Trebamo naći pravu boju, i to onu koja će biti najpraktičnija!” Nakon stanovita razmišljanja, učinilo mi se da bi najbolja kombinacija mogla biti crno-bijela (primjerice, crne “štucne” i crne gaćice te bijela majica s crnim šarama ili prugama). Takav sam dres smatrao idealnim i zbog toga što pranjem ne bi mogao lako izblijedjeti (materijali u ono doba nisu bili tako kvalitetni kao danas!). Svoju sam ideju najprije priopćio Arturu Takaču, a on ju je zatim proslijedio članovima Upravnog odbora, pa i samome predsjedniku, Tuđmanu. Tuđman ju je načelno prihvatio, čak je pozvao jednoga beogradskog slikara da mu i crtežima predoči izgled novoga, crno-bijelog, dresa. Vidjevši skice, ta mu se kombinacija toliko svidjela da ju je smjesta blagoslovio. Ideja je, dakle, bila moja, no službeno ju je progurao Tuđman kao predsjednik Društva! Nećemo pogriješiti ako kažemo da su za sadašnju crno-bijelu boju dresa “Partizana” najzaslužnija tri Hrvata, i još k tome tri Zagrepčana: Takač, Francek i ja!

Takač se s Bobekovim iskazom, uglavnom, složio, ali je pritom naglasio:

- Nikada se ne može točno reći tko je što izmislio. Velike se ideje rađaju u razmišljanjima i međusobnim razgovorima. Sjećam se da mi je Bobek rekao: “Arture, što misliš o crno-bijeloj boji dresa?” Moj se pomoćnik u NK-u “Partizan”, Bobo Mihailović, tim prijedlogom oduševio, a ni Tuđman nije imao ništa protiv. Na kraju smo - na Tuđmanovu preporuku - angažirali modernog beogradskog slikara Jandu (inače, muža jedne moje školske kolegice) da nam predoči izgled novoga “Partizanovog” dresa. Osobno sam ga pozvao u Sportsko društvo i rekao mu: “Janda, u SD-u ‘Partizan’ imamo 24 kluba i htjeli bismo da svi imaju jednake i prepoznatljive dresove!” Tako je u Jugoslaviji suvremeni dizajn prvi put ušao i u sport. Jandinim je skicama Tuđman bio vrlo zadovoljan, pa smo ih Mihailović i ja odnijeli u jednu beogradsku tvornicu trikotaže, pokraj Save, gdje su napokon napravljeni prvi “Partizanovi” crno-bijeli dresovi.

(...)

Na čelu Jugoslavenskoga sportskog društva “Partizan” Tuđman je bio sve do srpnja 1961. - dakle, nešto više od tri godine. Kolektiv je napustio onoga trenutka kada je napuštao i sam Beograd, hitajući na novo poprište svog neobično isprekidanog i kontroverznog životnog puta - grad Zagreb i Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, gdje ga je već čekala atraktivna direktorska funkcija. Vijest o tome da Tuđman više nije predsjednik JSD-a, “Partizanov vesnik” objavio je u broju od 20. rujna 1961. Iznad notice stajao je naslov “Doviđenja, druže predsedniče!”, a uz nju jedna raskošna grupna fotografija na kojoj Tuđman, sav ustreptao od ushićenja, sjedi u gotovo kraljevskoj pozi, okružen dvjema šarmantnim, nasmijanim ženama kao svojevrsnim pratiljama - svojom vlastitom suprugom, Ankicom, i suprugom člana uprave Društva Frane Bulića - te nekolicinom funkcionara iz Upravnog odbora “Partizana”. Ta fotografija, međutim, nije snimljena (kako je to sugerirano u “Partizanovu vesniku”) na Tuđmanovu oproštaju, 1961, nego još 1958, prigodom njegova ustoličenja za predsjednika “Partizana”.

(Nastaviće se)