Arhiva

Ratovi za duše

Zoran Ćirjaković | 20. septembar 2023 | 01:00

Neki su postali slavni tek kada su promenili veru. Pre tri godine se pročuo DŽon Voker Lind, “prvi američki taliban”, a u novembru prošle godine Mirijel Degok, bivša belgijska katolkinja, je postala “prva bela Evropljanka bombaš-samoubica”. Hiljade “belih” žena svake godine u Evropi prihvati islam. Iako većinom nisu radikalne, one su najpoželjniji regruti za terorističke grupe i noćna mora evropskih službi bezbednosti. Danas u Evropi više žena prelazi u islam nego muškaraca, i od 11. septembra je prvi put zabeleženo da većina to ne radi da bi se udale za muslimane. Francuska obaveštajna služba tvrdi da trećina “belih” francuskih muškaraca koji prelaze na islam, ima policijski dosije. Oni islam uglavnom prihvataju u francuskim zatvorima u kojima su imigranti iz zemalja Magreba većina robijaša.

Islam je danas jedina religija u Evropskoj uniji koja beleži porast broja vernika. “Fajnenšel tajms” je nedavno opisao islam kao “veru budućnosti” u Velikoj Britaniji. Po sadašnjim procenama, u ovoj zemlji će 2013. godine biti više verujućih muslimana nego hrišćana. Ako zanemarimo sve veći broj ateista, Evropljani su danas uglavnom odani crkvama u kojima su kršteni. Hladni “verski rat” se na starom kontinentu vodi u Ukrajini. Ruska pravoslavna crkva redovno protestuje zbog grkokatoličkog misionarskog rada i smatra da Vatikan svojim aktivnostima u Ukrajini pokazuje da je “agresor u pravoslavno-katoličkim odnosima”. Mada u Čečeniji, gde su se pojavile prve žene bombaši-samoubice, cela sela i gradovi su, kako tvrde zapadni mediji, kao odgovor na “rusku agresiju” prešli sa dva tolerantna, heterodoksna sufijska (derviška) reda na ekstremno fundamentalistički vahabizam.

Islam je danas najbrže rastuća religija na svetu. Broj hrišćana raste u podsaharskoj Africi, Koreji i Kini. Masovna hristijanizacija budističke Koreje je počela tek sedamdesetih i do danas je pokrštena skoro trećina stanovnika. Tri poslednja južnokorejska predsednika su hrišćani i u ovoj zemlji se nalazi najveća hrišćanska crkva na svetu. Liturgije se povremeno održavaju i na stadionu Sang Am koji je napravljen za svetsko prvenstvo u fudbalu. Korejci ne samo da su prihvatili hrišćanstvo, već danas 14.000 misionara iz ove zemlje deluje širom sveta – više ih dolazi samo iz SAD. “Mi moramo ići u Irak i na Bliski istok čak i ako ćemo tako postati mučenici. Moramo posejati krst kako bi pravi mir mogao da dođe. Širenje Isusove reči je moguće samo krvlju i žrtvovanjem”, kaže Hun Min Jong, propovednik iz Seula. Sedam korejskih misionara je oteto u Iraku, a mnogi tajno rade u Kini rizikujući hapšenje.

Predsednik DŽordž Buš, koji suštinu ljudske slobode vidi u slobodi izbora veroispovesti, napao je Irak uz veliku podršku američkih evanđelističkih vođa. Oni su rušenje Sadama dočekali kao “otvaranje vrata Jevanđelju”. Sa sobom su u Irak doneli Biblije na arapskom i propagandni materijal u kome se, kako piše londonski “Dejli telegraf”, islam opisuje kao “lažna religija”, a tradicionalne hrišćanske zajednice čiji vernici nisu “ponovo rođeni” kao “pseudohrišćanske”. “Način kako su ti propovednici stigli ovde sa vojnicima nije dobar... Mislim da su nameravali da preobrate muslimane... Na kraju oni odvode hrišćane od drugih crkava”, izjavio je “Vašingon postu” Žan Sleiman, katolički nadbiskup Bagdada. Evanđelistički “rat za duše” preti da se pretvori u pravu tragediju za 800 000 iračkih hrišćana. Evanđeoski propovednici krše prećutni dogovor iračkih hrišćanskih i muslimanskih vođa da neće pokušavati da preobrate jedni druge. Ovaj sporazum je pomogao hrišćanskoj manjini da opstane u ovoj zemlji.

Pet američkih propovednika je već ubijeno u Iraku. Ideja o pokrštavanju muslimana je u SAD postala popularna posle 11. septembra, iako većina tradicionalnih islamskih škola to smatra strogo zabranjenim činom. Misionarske aktivnosti su nelegalne u većini muslimanskih zemalja. U Saudijskoj Arabiji, Iranu i Sudanu apostate, muslimani koji pređu na neku drugu veru, mogu biti osuđeni na smrtnu kaznu. Istovremeno, mnogi muslimani veruju da je dava, “poziv u islam”, obaveza svakog vernika. Koptski papa Šenuda III je prošle godine upozorio da se u Egiptu “dava” sve češće vrši tako što se kidnapuju koptske žene i nasilno preobraćaju na islam.

Jedno od glavnih misionarskih ratišta danas je jug Indije. Glavna meta hrišćanskih, budističkih i islamskih misionara su daliti, Hindusi iz nižih kasta i “nedodirljivi”. Hindu nacionalisti optužuju misionare da novcem kupuju duše vernika i zloupotrebljavaju tragediju žrtava cunamija i kastinske podele u Indiji. U podsaharskoj Africi Katoličkoj i Anglikanskoj crkvi vernike masovno “preotimaju” evanđelistički i neopentakostalni propovednici koji imitiraju stil američkih televanđelista. Emotivne službe, koje više nalikuju mešavini kolektivne psihijatrijske terapije i zabavnog programa nego misi u nekoj od velikih, tradicionalnih hrišćanskih crkava, pravi su magnet za afričke i latinoameričke hrišćane. U Africi je broj “ponovo rođenih” porastao sa 17 miliona 1970. godine na preko 125 miliona danas. Jedna četvrtina stanovnika Sao Paula je u proteklih trideset godina prihvatilo “ponovno rođenje” i napustilo katoličanstvo.

Ipak, šampioni u promeni vere su stanovnici SAD, najreligioznije razvijene zemlje na svetu. Četrdeset posto stanovnika Amerike danas nisu pripadnici veroispovesti u kojoj su kršteni, a većina ih je u hrišćanskim denominacijama koje nisu postojale pre jednog veka. Hrišćani u SAD prelaze iz velikih veroispovesti u patuljaste denominacije koje službu često vrše u samo jednoj crkvi. Većina (ne treba ih brkati sa kultovima i sektama) nema simbol vere ili bilo kakvu dogmu. Sve zasnivaju na Svetom pismu i od vernika se obično jedino zahteva da obave “ponovno rođenje” u zrelim godinama.

U Hrvatskoj mediji pišu o begu katolika iz Rimske crkve. “Slobodna Dalmacija” je prošlog meseca objavila da sve više Hrvata prelazi na islam i “zbog nezadovoljstva svećenicima... diže ruke od Krista”. “To je sve neki novi trend. Prije su vjernici išli u Jehovine svjedoke, a sada idu u muslimane”, prokomentarisao je ovakve slučajeve don Anđelko Kaćunko. Pre nego što su Hrvati “otkrili” islam, najpoznatiji konverit je bio Krešimir Ćosić koji je postao mormon dok je kao student igrao košarku u Juti. Ipak, u Hrvatskoj broj hrišćanskih vernika i dalje raste. Broj katolika se prethodne decenije povećao za čak jedanaest odsto – tačno za onoliko koliko je u istom periodu opao procenat pravoslavaca u ukupnom stanovništvu Hrvatske prema rezultatima popisa objavljenim 2002. godine. Nema podataka u kojoj meri je ovo posledica egzodusa Krajišnika, a u kojoj prelaska u katoličanstvo “urbanih” Srba.

Iako su tokom rata zabeleženi slučajevi žena koje su – nekad dobrovoljno, nekad pod pritiskom monoetničkog okruženja – prihvatale veru svojih muževa, u Bosni nije bilo značajnijeg prelaska hrišćana u islam ili pokrštavanja muslimana. Zapadni novinari su za vreme opsade u Sarajevu pronašli jednog Zorana koji je postao Sabahudin (“sabah” je zora na arapskom). I pored velike pomoći koji su bosanski muslimani tokom rata dobili iz Irana, prelazaka na šiitski islam skoro da nije bilo. Nešto uspešniji su bili vahabitski misionari, uglavnom finansirani saudijskim parama. U početku je centar njihovog prozelitizma bio u zeničkom bioskopu “Metalurg” koji je tokom rata bio pretvoren u “Islamski balkanski centar”. “Vahabizacija” Bošnjaka se tu odvijala na jednomesečnim kursevima za muškarce i petnaestodnevnim za žene. Većina polaznika se kasnije vratila obredima i pravilima koje propisuje u Bosni vekovima dominantna hanefijska pravna škola.

Jedan od razloga relativnog neuspeha preobraćenja Bošnjaka tokom rata je bio i to što je među vahabitskim “instruktorima” bilo dosta nesofisticiranih i izuzetno ekstremnih zapadnoevropskih konvertita. Veliki uspeh u širenju radikalnog Abdulvahabovog učenja u Bosni je postignut tek posle rata. Za vahabizaciju su najzaslužniji pojedini “domaći” diplomci kurseva u “Metalurgu” i Bošnjaci koji su se borili u odredu “El mudžahid” sa stranim mudžahedinima. Oni danas koriste suptilne metode zavođenja. Uglavnom se trude da navedu osobe iz ciljnih grupa – siročiće, izbeglice i nezaposlene, obrazovane mlade ljude u centralnoj Bosni i predgrađima Sarajeva – da sami, pomoću Interneta i prevedene literature “otkriju” u fundamentalističkom saudijskom učenju “pravi”, neuprljani islam. Svakog leta oni u bosanskim planinama organizuju letnje kampove, po uzoru na skautske. Fokus je na Kuranu i moralnosti, a ne na militantnosti ili verskim obredima koje vahabiti obavljaju na drugačiji način od mnogo umerenijih bosanskih muslimana.

Najvećem pritisku da se preobrate su poslednjih godina izloženi pripadnici derviških redova, kao što su rufaije u Metohiji i Bosni. Kosovski Albanci članove ovih tradicionalnih, heterodoksnih zajednica, posebno šeihe rufaijskih tekija, optužuju za izdaju i saradnju sa “Miloševićevom policijom”, dok ih u Bosni fundamentalisti smatraju apostatama i nevernicima. Ne treba zaboraviti ni tradicionalno prilagodljive Rome, česte žrtve diskriminacije, koji su tokom balkanskih krvavih ratova pokušali da postanu prihvatljivi vladajućim nacionalistima menjajući veru i imena.

Jedini stvarno uspešni “misionari” na Balkanu tokom poslednjih pedesetak godina bili su komunisti. Glavni pokazatelj njihovog impresivnog rezultata nije i dalje veliki broj ateista, već loš “kvalitet” ovdašnjih vernika na koji se podjednako žale pravoslavni, katolički i muslimanski duhovnici. Koliko god da su istorije južnoslovenskih naroda pune lamenata nad milionima sunarodnika koji su odnarođeni prelaskom u drugu veru, balkanski vernici su poslednjih decenija mnogo verniji svojoj veri nego (sa izuzetkom islamskog sveta) stanovnici ostatka naše sumnjičave planete.