Uvreženo je mišljenje kako je Sarajevo bilo pakao i kako su Srbi po okolnim planinama bili crni davoli. Svima najpre pada na um slika pisca i egzi bicioniste Eduarda Limonova kako onako turisticki i sadisticki ispali dve-tri granate dole na grad a da nije ni cipele isprljao. Tako je, po tom stereotipu, izgledalo hiljadu dana srpskog ratovanja. Knjiga Nede Šipovca "Rat 1992-96. preispitivanja" (samostalno autorsko izdanje, Beograd 1998) donosi drugu vizuru: pakao je bio svuda - u kotlini ali i na okolnim brdima. Knjigu je ilustrovao Milic od Macve. Ilustracije uz feljton su otud.

      Cak i operacione sale u vojnim bolnicama, smještenim u bivše motele, odnosno hodnike tih ugostiteljskih objekata, kao i u šok-sobama koje su u dojakošnjim pivnicama, aperitiv barovima i saunama, djeluju svecanije kada stegne studen. Smrtnost i najtežih ranjenika je izuzetno malena, i pored opštih neuslova i nedostatka svega i svacega - ljekari, a posebno moj vrli prijatelj, sada vec pokojni farmaceut, pukovnik u penziji Rebraca, dobrovoljac sa Banije, sjajan strucnjak, maltene alhemicar za poljske sanitete u ratu, tumace tu dragocjenu pojavu klimatskim i psihološkim faktorom. Niske temperature pogoduju uništavanju bakterija i bržem zarastanju rana, a ranjenici su maksimalno motivisani jer svoje nesrece opravdavaju visokim stepenom patriotizma, što uz obilje planinskog kiseonika vodi bržem izljecenju, iskljucujuci neželjene infekcije rana...
       Život u ratu mijenja koordinate svijeta!
       Mi Srbi smo, dakle, doista objavili rat muslimanima i Hrvatima javnim opredjeljenjem za život u - Jugoslaviji! I sada, umjesto da to prihvatimo i u uslovima rata, najmanje pola Srba je uteklo s bojišta, cak i oni koji su bili naoružani prije rata, zahvaljujuci, to treba priznati, velikim naporima SDS i njenih aktivista na terenu. Mnogi su se sklonili i gnušaju se na metode kojima se vodi rat. Kao da se ijedan rat vodio milovanjem i grljenjem s neprijateljem i kao da se do pobjede nad surovim dušmanima dolazi oplakivanjem zle sudbe koja nas je proklela i ucinila od nas istorijske nesrecnike. Nalazi se na stotine razloga za opravdavanje bijega - te, krivo je rukovodstvo, politicko i vojno, što su Srbi napustili Neretvu i Sarajevo, što nije imalo razradenu stratešku doktrinu o glavnom gradu i njegovom blagovremenom zauzimanju, te ovo i ono... Zemljake, Mostarce, koje sam sretao u Beogradu pitao sam što oni ne pitaju generala Momcila Perišica, pocetkom rata komandanta Hercegovackog korpusa JNA, koji je u aprilu 92. pred TV kamerama izjavio da "ustaška noga nikada nece preci na levu obalu Neretve", šta se to desilo sa Srbima na voljenoj rijeci i otkud to da taj hrabri general u izmijenjenim uslovima nekoliko puta biva unapreden i postavljen za nacelnika štaba Vojske Jugoslavije...
       Bog covjeku ne racuna dane u kojima je lovio ribu! - uzviknuo je besmrtni Tagore.
      
       U ratu sam sreo svakojake ljude - zalutale, svjesne, primorane, zakasnjele, zanesene, interesdzije, sitnosopstvenike namjerne da sacuvaju svoje i ucare nešto od tudeg, fantaste, lopuže, okorjele kriminalce, patriote, budaletine najcrnjeg kova, kukavce i kukavice, junake neustrašive ko bogovi, siromašne duhom i bogate idejama. Medu njima - politicare, po pravilu neiskusne ljude, ubijedene da stvaraju potpuno nov svijet, bez ikakve istorijske pameti, uvjerene da je i to što je dosad ucinjeno djelo njihove pameti a ne narodnog jada, uživljene u sutrašnju državu u kojoj ce živjeti samo Srbi, a obilježja te države ce biti, kako smo vec negdje natuknuli, srednjevjekovni simboli, svetosavske pjesme, Davidovi psalmi, kokarde, žitija i hagiografije, koji ce se slaviti stojeci, najmanje pet puta na dan, a ljudi ce se oslovljavati sa "brate" i "sestro" i svuda ce teci med i mlijeko, što ovaj prokleti svijet, koji nas osuduje zbog tih velicanstvenih nakana, nece ili ne može da shvati, zbog svoje ogranicenosti i urodene srbofobije. U taj svijet ubrajaju i bracu Francuze, pa na spomenik srpsko-francuskom prijateljstvu na Kalemegdanu stavljaju crne ruže, a Rusima, ciji nam se ministar inostranih poslova Kozirjev prezrivo smješka i izruguje, vijekovnoj braci Rusima ciji nas atamani pohode u ovo nevrijeme, nece oprostiti ni naši unuci...
      
       A što se tice one antisepticke hladnoce - da joj se još jednom vratimo, zato što je vrlo važno da joj se vratimo, jer cemo za svjedoka uzeti jednog poznatog srpskog hirurga, dr Miodraga Lazica, nacelnika Torakalne hirurgije i traumatologije Klinickog centra iz Niša, koji je bezmalo cijeli rat proveo kao hirurg-dobrovoljac u bolnici "Žica" u Blažuju kod Sarajeva. Govori, dakle, dr Lazic, na II kongresu ratne medicine u Banjoj Luci, krajem aprila 1996. godine:
       "Radio sam u bolnici koja se nalazila bukvalno na prvoj liniji, oko dve hiljade metara od muslimanskih rovova pod Igmanom, deset metara od table odakle je nekada Prva proleterska brigada krenula na svoj marš preko Igmana. Bili smo kao na dlanu muslimanskim mitraljezima i artiljeriji. Gadani smo i od njih i od Francuza. U toj zgradi je pre rata bila neka direkcija za puteve - dve male sale, nas desetak hirurga radili smo u izuzetno teškim uslovima. Neka bude zapamceno u vaskularnoj hirurgiji da smo operacijom premošcivali krvne sudove, jer je transport od nas do najbliže vece bolnice bio udaljen više od pet sati vožnje po planinskim putevima. A na ovom delu ratišta živelo je oko 100 000 Srba. Premošcujuci protezama magistralne krvne sudove ekstremiteta mi smo spasavali ne samo ekstremitete nego i živote ljudima. A to smo radili u sali gde je tren-dva pre toga radena operacija na trbuhu i gde je bilo fekalija, a za vaskularne operacije izuzetno je važna sterilnost. Ocekivali smo veci broj komplikacija, a bile su - minimalne, manje od 5 posto. Ispred sale bio je dugacak red boraca, teških ranjenika, red za život ili smrt, tako da smo rane brzo zbrinjavali. Kroz tu bolnicu je prošlo oko deset hiljada ranjenika, a na ratištu je poginulo 12 000 ljudi, borci su izdržali preko trideset ofanziva..."
       Vracamo se antidnevniku, slava i hvala dr Lazicu i inima!
      
       Sa ratišta stižu vijesti koje me duboko uznemiravaju - pored rušenja bogomolja, spomenika kulture, spomen-obilježja velikanima iz dalje ili bliže prošlosti, sve cešce stradaju i - biblioteke. U opštem metežu smišljam šta da uradim - samoinicijativno se obracam poslanicima, Narodnoj skupštini, lokalnim vlastima, vojnim komandantima i molim ih da preduzmu sve što je u njihovoj moci da se zaštite knjižnice, muzeji, galerije, naucne ustanove...
       Više puta silazim u Jagomir, nadomak Sarajeva, gdje je Srpska opština Centar. Tu je bivši studio "Sutjeska-filma" s dragocjenom filmskom arhivom, laboratorijama, montažnim i salama za projekcije, koje sam poznavao odranije, jer sam više godina bio predsjednik Umjetnickog savjeta ovog poznatog producenta, odakle je ponikao i film Emira Kusturice Sjecaš li se Doli Bel, koji mu je donio prvo, venecijansko priznanje. U bunkerima je ustaška filmska arhiva NDH, cjelokupna, zatim fond zabranjivanih filmova iz bivše SR Bosne i Hercegovine, velika kolekcija iz cuvene "bosanske škole" dokumentarnog i kratkog igranog filma, znacajna zbirka igranih, cjelovecernjih filmova, skupocjena oprema...
       U Jagomiru je predsjednik pomenute opštine Luka Petrovic, nacitan intelektualac, tu mu je i porodicna kuca, izrešetana mitraljeskim mecima, stara majka, djeca, žena, braca. Luka se krece s automatom o ramenu, vodi me rizicnim puteljcima, jer tu je prva linija. Opština je smještena u bivšoj zgradi gerijatrije, dok je u zgradi cuvene sarajevske ludnice, odnosno psihijatrije - policijska stanica, a iza linije razdvajanja, na njihovoj strani - pedijatrija i ginekologija, odakle nas, iz novog lijepog porodilišta, tuku snajperima. Predsjednik mi prica stravu - pred nama je cuveni sarajevski ZOO vrt, na njihovoj strani, odakle se nocu cuje vriska djece i urlanje divljih zvijeri - narod prica da to srpsku djecu bacaju u kaveze lavovima, tigrovima i vukovima...
       Tu u Jagomiru, u okviru "Sutjeska-filma", bile su, prije rata, dvije ogromne barake u kojima je, zbog nedostatka prostora, Narodna i univerzitetska uskladištila oko 200 000 (dvjesta hiljada) primjeraka periodike. Bio sam clan Savjeta Vijecnice i znam da je to tacno - zato sam došao u Jagomir. Luka me upozorava, dok se krecemo, što puzeci što pretrcavajuci, zbog svijetlecih hitaca koji su oko nas, fijucuci kao kosovi, podizali hrpice zemlje, zasipajuci nas po licu i ocima, da su oko ovih zapaljivih objekata muslimanski položaji i da unutra niko pametan ne smije uci, niti je ušao, izuzev Miodraga Tarane, direktora Srna-filma, koji je nedavno ulazio i nešto malo filmske, sitne tehnike iznio na Pale, gdje bijaše formirao filmsko preduzece bez igdje icega...
      
       Sa spasavanjem i evakuacijom bogate i dragocjene biblioteke Franjevackog teološkog fakulteta u Nedaricima kod Sarajeva, bukvalno sa prve linije, jer su u toj zgradi bili naši posljednji vatreni položaji, išlo je sasvim drugacije. Prije rata sam tu cesto dolazio, zbog biblioteke, iz koje sam izucavao gradu za moje romane o 1941. godini, zahvaljujuci starješini, gvardijanu samostana i fakulteta, dr Mili Babicu, koji mi je po odijevanju i slobodnom ponašanju prije licio na hipika nego li na fratra. Znao sam koliko je dragocjena ta biblioteka. S druge strane, ako je spasemo, a brojala je oko 70 000 knjiga na više jezika, smatrao sam da cemo pred svijetom i Uneskom moci da se predstavimo kao civilizovana vojska, koja spasava, u najtežim uslovima, blago druge vjerske zajednice, dok naše uništava i sam crni davo s njima...
       Na Ilidzi sam zatekao grupu bibliotekara - boraca, koji su ideju o evakuaciji ove biblioteke prihvatili objerucke, posebno njihov šef Božo Zirojevic, silno se radujuci mome dolasku i spremnosti da za tu akciju dobijem pristanak vojnih i civilnih vlasti, koju sam, što ugledom što umijecem, i dobio. Akcija evakuacije trajala je više dana, knjige su prebacene na Ilidzu, u zgradu Narodnog i radnickog univerziteta, gdje je i ranije, uz kino-salu i školu za strane jezike, bila gradska, odnosno opštinska knjižnica. Izvukli smo cak i centralni bibliotecki katalog i znatan dio vitrina, tako da je obrada knjiga išla relativno brzo. Prilikom izvlacenja Srba iz sarajevskih prigradskih opština, izvucena je i ova biblioteka, na svu srecu, dok iz Vogošce i Ilijaša, na primjer, biblioteke nisu spasene. Medutim, ogroman broj umjetnickih slika i tehnike iz zgrade Franjevackog fakulteta razgrabljen je ranije...
      
       Što se tice Narodne biblioteke Republike Srpske - to je prica za sebe. Kada me Vlada imenovala za njenog direktora, u ljeto 1992. godine, pitao sam ministra prosvjete Zukovica gdje je biblioteka, na što je on slegnuo ramenima i rekao: "Nema je!" Na moje pitanje gdje su prostorije, odgovor je bio slican: "Nema ih. Snadi se!" Kako sam se snalazio sam Bog zna, kao i moji dragi prijatelji Milomir Petrovic i Dragan Barac, direktor, odnosno sekretar Narodne biblioteke Srbije. Tim divnim ljudima, koji su mi pružili puno razumijevanja, nerijetko i gostoprimstva, jer sam u Beograd dolazio bez dnevnica, novaca dugo nije bilo, bez prebijene pare u dzepu, bez iceg osim - dobre volje i plemenitih želja. Jasno je da je i u ovom slucaju, kao i povodom formiranja još nekih republickih kulturnih institucija - Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Arhiva Republike etc, više bilo politike nego struke, zapravo politicke potrebe za državnim kulturnim institucijama, nego realnih uslova za njihovo pokretanje...
       Tjentište - dolina heroja, tuda je nedavno pobjedonosno progrmila Gatacka brigada, ostavljajuci za sobom prah i pepeo - mnogo je objekata na ovoj legendarnoj Sutjesci uništeno - Titova kuca, omladinski hoteli, sjajni Kršinicev muzej je upropašten, u njemu sam zatekao - krave. Spomenik, onaj lijepi u znaku slova Nj, koji je radio daroviti beogradski skulptor Miodrag Živkovic, moj prijatelj, koji je radio i Kadinjacu, i Kragujevac, stoji citav u svoj svojoj lapidarnosti, kao siroce bez oca i majke. Puno je u nekim brigadama i bataljonima antipartizanskog gnjeva, što se može vidjeti na raznim spomen-obilježjima iz prošlog rata na teritoriji Republike Srpske...
       Cemerno! Borci na rampi peku na ražnju divokozu - tu je bilo poznato lovište na visoku divljac, sada je divljac, zbog ratnih dejstava, raštrkana na sve strane, o lovištu ni govora, borci na rampi kod srušenog mosta cesto ulove nešto od toga i peku, ubijajuci vrijeme...
       Od umjetnickih dobara, posebno od knjiga - ništa! To mi kažu policajci smješteni u šumarskoj kuci na Tjentištu; nešto je bilo, ali sve je propalo zbog vlage, nehata, razvlacenja i uništavanja. U pitanju je i prašuma, koja je cinila jezgro Nacionalnog parka "Sutjeska", zbog divljacke sjece drveca, koju ne sprecava - niko.
      
       U Gacku je biblioteka ocuvana, grad tu i tamo nacet prvim ratnim okršajima. No, od Foce do Gacka uništeno je sve, malo koja zgrada je ostala cijela - moteli, hoteli, odmarališta, škole, državni i privatni objekti. U Gacku sretam prof. Novaka Studa Mandica, koji mi pokazuje prostorije gradskog muzeja, devastirane. On, prof. Mandic, privodio je kraju studiju: Zemlja zvana Gacko (objavljenu 1995. godine). Ovdje, takode, upoznajem i prof. Govedaricu, upravnika Osnovne škole "Sveti Sava", darovitog epskog pjesnika. Saznao sam za njega citajuci epitaf na grobu mladica Sretena Nikolica, poginulog na Dubrovackom ratištu 92. godine, a sahranjenog u selu Dulici, kud sam išao sa Antom Nikolicem, predsjednikom Srpske opštine Mostar, ciji je istureni biro i ovdje u Gacku, gdje se naselilo podosta izbjeglica sa Neretve. Na grobu pomenutog mladica piše: Đe Obilic nekad stao/otle mora da se pode,/iduc' tijem putevima/stigao sam mladan ode,/de je mnogi zbog slobode/tu stizao i tu bivo-/pet života da još imam/narodu bih svom darivo!/
       Epitaf mi se, doista, dopao - interesovao sam se za autora i tako stigao do Obrena Govedarice u gatackoj Osnovnoj školi. On je istoricar po struci, upravo mu je objavljena poema "Smrt Kule Fazlagica", a ima i manju zbirku epitafa, koje piše iz pijeteta prema izginulim mladicima iz Gacka.
      
       Koševski stadion u Sarajevu! Cesto putujem u sarajevske srpske opštine, putevima u ovom ratu prokrcenim niz planinske mede što se naginju na ovaj prekrasni hram sporta, koji smo u mladosti gradili, dobrovoljno, ili po naredbi, svejedno, gradili ga, dogradivali i okitili olimpijskim zastavama godine 1984.
       Nekad sam, kao gimnazijalac, dolazio da se kupam u jezeru koje bijaše upravo tu gdje je sada taj stadion. Ginekološka klinika, kasnije izgradena više stadiona, zadržala je ime "Jezero", možda i po jezeru krvi iz koje su rodene desetine hiljada Sarajlija na toj klinici, medu njima i moja djeca. S te napuštene klinike, dok se prikradamo Vogošci tek raskrcenim ratnim putem, po nama tuce muslimanski snajper i nikad ne znamo hocemo li živi stici kud smo naumili. Klinika "Jezero" je do ovog rata bila samo simbol radanja, u ovom ratu za nas Srbe oznacava smrt.
       Toliko bih želio na Stadion!
       Na njemu sam prvi put vidio moje ljubimce - Rajka Mitica, Baneta Vukosavljevica, Mrkušica, Đajica i Dzajica, Ognjanovica i Boru Kostica, Prlincevica i Šekularca, "Zvezdu" - koju sam volio više od zvijezde na nebu, cio moj razred iz Trece sarajevske gimnazije, neovisno od vjere i nacije, navijao je za "Zvezdu" i dolazio na taj stadion da joj se pokloni, da joj se divi...
       Tako bih želio u hram na Koševu!
       Na njemu mi je ostao dio mladosti, i mladosti moje dece, cije olimpijske skafandre sada, vjerovatno, nose neka sandzacka djeca, ciji su ocevi kao muslimanski dobrovoljci poginuli u Sarajevu, možda baš tu negdje oko porodajne klinike ili samog stadiona. A moja djeca su daleko i od mene i od voljenog stadiona; Bog sam zna koliko bi željela da su tu, blizu mene i blizu toga hrama.
       Svjetlost najviše otkriva tamu!
       - Jesmo li zakoracili u "doba tame"? - pita se Svetlana Velmar-Jankovic u Francuskoj 7, na jednoj u nizu protestnih veceri povodom nasilja u glavnom gradu svih Srba - Beogradu. "Strela je u Iranu odapeta na Ruždija i ceo svet se uzbudio protiv toga, a ovde je metak ispaljen u svakog od nas, ali se stice utisak da se niko nije preterano uzbudio. Gradovi se ruše, groblja rastu..."
       Vuk Kulenovic, sin moga pokojnog prijatelja Skendera, kaže da stvaraoci u zenitu više ne razmišljaju kako da objave svoja djela, vec kako da ostanu živi. Aleksandar Spasic dodaje da "postojimo mi i oni koji su protiv nas". Najzad, moj dragi kolega Milisav Savic veli "da nas umetnost opominje da smo bica koja bez slobode ne mogu, da smo bica koja znaju da se stide..."
       Braca iz Francuske 7 su uplašena, a daleko su od ratnih stradanja u kojima provodimo nesretne sudbine mi s druge strane Drine. Danas sam se stidio na Grbavici, u olupini bivšeg, vrlo modernog nebodera, u kome sam živio prije ovog rata, u miru i sreci. Tu sam sinoc, nakon mnogih mjeseci, zakonacio u orkestraciji snajpera i granata, koji su pogadali dijelove moje jadne kuce. Pri povratku, dok su preostali stanari u prizemlju, na zajednickom šporetu na drva, kuvali svoj zajednicki rucak, jer dugo nema ni struje ni vode, prošao sam i jedan mi je oprljio kosu, preko trebevickog puta okicenog bunkerima i šancevima, izmedu snajpera.
       Kolege iz Francuske 7 daleko su od naših svakodnevnih smrti, otmjeno protestuju u udobnim foteljama Saveza književnika u toj ulici i na tom broju, zatim popiju poneku, prošetaju i vracaju se svojim domovima, porodicama, voljenim knjigama, izabranim emisijama na RTV i radiju, svojim rukopisima i toplim krevetima...
       Jakov Grobarov i Nebojša Jevric u maskirnim uniformama stajali su kao ukopani, u stavu mirno, dok se održavao taj skup u Francuskoj 7. Režija, scenografija i mizanscena na visokom nivou - predstava je, gospodo, uspjela mnogobrojni strani diplomati i novinari vidjeli su i uvjerili se da nemate spokoja, da ste uzdrmani. U meduvremenu radio javlja da su ustaše srušile dvore starih srpskih junaka Jankovica u Dalmaciji, da je raskopan grob velikog našeg pisca Vladana Desnice, da je srušen spomenik oca "Bakonje fra Brna" Sime Matavulja, da se i Rusi diferenciraju od Srba, da Evropa ostaje samo Evropa, da je Njujork - Njujork, da je krug - krug ukrug. U ovome ratu ni veliki pisci nisu poštedeni - srušen je Andricev spomenik kod cuprije na Drini u Višegradu, Alekse Šantica i Svetozara Corovica u Mostaru, Branka Copica u Krupi na Uni, ukinute su ulice srpskih pisaca u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Zenici... Tješi me da su ostala njihova djela, ne Knjige mrtvih, nego Knjige živih, kao što je pokazao i slucaj Narodne biblioteke Srbije, tamo pored grandioznog hrama sv. Save kao svjedoka iz pepela, koji se, nakon više od 50 godina, poput ptice Feniks, podigao iz ruševina i danas predstavlja jedan od najljepših cvjetova u bašti uzletnog duha našeg neuništivog naroda...
      
       Moj doratni sarajevski prijatelj Darko Lukic, pozorišni radnik, mislim da je pred rat bio direktor drame u Narodnom pozorištu u Sarajevu, covjek koji je, cinilo mi se, imao dušu i pristajao uz program SDS, odnosno svog veoma cijenjenog profesora Nikolu Koljevica, izjavljuje u jesen '92. godine: "Poslije ove ratne kataklizme svaki Sarajlija ima ne samo bezbjednosnu, nego i politicku, kulturnu, moralnu i egzistencijalnu obavezu da budno motri na svakog Srbina, bio on na izgled dobar susjed, bezazleni kolega na poslu, ili samo neki prolaznik, jer nas je iskustvo sada naucilo da se u svakom od njih možda krije zvijer spremna da vam u casu neopreza skoci zubima za vrat!" (NIN, 16. 10. 1992. str. 56.)
      
       Moj drugi nekadašnji sarajevski prijatelj, takode pozorišni stvaralac i covjek ljevice od pocetka do kraja, Gradimir Gojer, direktor Zajednice profesionalnih pozorišta bivše BiH, mudro je svoju firmu pretvorio u znacajnog izdavaca dramske literature - mislim da je posljednja knjiga pred rat bila djelo meštra Cirilova...
       Elem, kod Gojera je, vec u štamparskim presama i s njegovom recenzijom, bila i moja knjiga PET DRAMA. No, davo dode po svoje, zarati se i svako ode na svoju stranu, ja u srpsko planinsko izbjeglištvo, on osta u Sarajevu, tamo gdje je bio i prije rata. Mislim da je preuzeo i funkciju direktora Kamernog teatra 55, ciji je doratni glavni covjek bio naš zajednicki prijatelj Slavko Milanovic, koji je u ovom ratu dijelio moju sudbinu radeci na filmu i pozorištu u gotovo nemogucim ratnim uslovima...
       No, ja odoh u pricu, iako i na to imam pravo jer ovaj tekst nosi naslov FABULAE, što ce reci PRICE. Ali, pošto pricama nema kraja da kažem ono što sam mislio da treba da se kaže sada i ovdje. Mene je rat vrgao u planine, daleko od pozorišnih dvorana, galerija i bogatih biblioteka, a Gojeru je sve to ostalo na nogostupu. Molio sam ga, jer nemadoh rukopisa svojih pet drama koje su vec bile ušle u njegove štamparske prese, kako rekoh nemadoh zato što ostadoh bez svega što sam imao u službenom i privatnom domu u Sarajevu, zato sam ga molio, strogo konspirativnim kanalom, da mi da glasa od sebe je li mi rukopis sacuvan, odnosno da ga sacuva, u ime našeg nenatrunjenog nekadašnjeg uzajamnog uvažavanja.
       Gradimir Gojer, šef sarajevskih komunista u ratu, izvolio je izjaviti - "ne želi da ima bilo kakvog posla s cetnicima".
       Gojer i ja smo, uza sve ostalo, Mostarci, dakle zemljaci, zato sljedeca pricica neka bude vezana za naš rodni grad...
      
       Radomir Stanic, direktor Republickog zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, takode Mostarac, izjavljuje za NIN od 9.10. te grozne 1992. godine:
       - Porušena je cak i mostarska pravoslavna crkva, najveca srpska pravoslavna crkva u BiH. To je jedno monumentalno zdanje i prosto ne možete ni da pomislite da je to porušeno a ona je sravnjena sa zemljom. Dovukli su bili na stotine kila eksploziva iz Metkovica da bi je razorili. Pa su porušili malu, staru crkvu u Mostaru, koja je bila prepuna izvanredno vrednih ikona. Srušen je i manastir Žitomislic, jedno od najvecih svetilišta u Hercegovini, pa manastir Zavala sa izvanrednim freskama iz 17. veka ciji je autor naš cuveni slikar Georgije Mitrofanovic. To je katastrofa...
       Ovu katastrofu u našem rodnom Mostaru, Bože sakloni i sacuvaj, ne stavljam na dušu Gojeru. Ona je ovdje tek u službi asocijacije na mog dragog prijatelja iz predratnog Sarajeva i cijenjenog kolegu. A što se tice mog rukopisa Pet drama neka to ude u fond mojih ratnih stradanja.
      
       Cetvrta i posljednja prica odnosi se na jednu prekrasnu ženu u koju sam kao momcic bio blesavo zaljubljen. Ona se zove Odri Hepbern i sjecam je se iz Mostara sa snimanja nekog filma, možda je to bio koprodukcioni zahvat pod imenom Vrata ostaju otvorena. Ta filmska diva, nježna kao cvjetic koji kratko živi i nadaleko baca ljepotu, dubokih, izražajnih ociju u kojima se covjek može utopiti kao u planinskom jezeru, govori tiho, rijec po rijec, najavljujuci NEDJELjU ZATIŠJA ZA DJECU, veliku humanu akciju Unicefa: "Nadamo se da cemo podijeliti cebad, odjecu i vakcine za milion djece. Nama je potrebna vaša pomoc da se to i ostvari..."
       Koliko prirodnog, urodenog šarma, impresivne jednostavnosti i humanizmom prožete iskrenosti. Ona je vec stara, ali majcinski lijepa i mila - i sada sam se u nju zaljubio, nakon toliko desetina godina.
       Asocijacije su nezaustavljive:
       Predivna glumica Hepbern Odri, vrzma se po sokacima oko Starog mosta u Mostaru, dok mi blesavi mali mužjaci trckaramo za njom da je vidimo izbliza, da je dotaknemo i da nam nocima ne izlazi iz sna, sklapajuci nam oci i budeci nas vrele kao upaljene žiške.
       Obracajuci se mojim zemljacima - Darku Lukicu, Radomiru Stanicu i Gradimiru Gojeru kroz ove bezazlene asocijacije, ponavljam da se njen film zvao VRATA OSTAJU OTVORENA...
      
       R. Karadzic je u Vašingtonu ponudio novu mapu razgranicenja u Bosni i Hercegovini. Amerikanci rezervisani u skladu sa onom maksimom Jovana Solsberijskog iz XII vijeka: "Ljuod principi placuit legis hobet vigorem! (Što se vladaru svidjelo, to ima snagu zakona!) Dodajem, smireno da sam u ulozi najrevnosnijeg istraživaca vještina i osjecam gnušanje prema politici svjetskih mocnika. Materija od koje je sazdan mozak ljudi i dalje egzistira u izmaglinama, kao i prije oblikovanja, odnosno prije no što je nered postao red. Samo bi se kroz prizmu nereda mogla saciniti "Knjiga za budale", odnosno knjiga o cjelovitosti poludjelog svijeta, tacnije - De mundi universitate (O cjelovitosti svijeta), kakvu je krajem XII vijeka napisao Bernar od Tura, opisujuci dušu svijeta koja prožima i formira prirodna bica (iz haosa prvobitne materije) koja egzistiraju u Bogu.
       Ali, pošto vrline predstavljaju tek peti dio nebeske hijerarhije (Petar Lombardanin) ne isplati se ni pocinjati. Na kraju je spas u trgovini, jer "trgovina miri narode, smiruje ratove, ojacava i cini da privatna dobra budu od opšte koristi za sve" - kako kaže Hugo od Sen Viktora u svojim "Didaskalijama". Ali, sudeci po najnovijim vijestima, i danas je na snazi cesto navodena srednjovjekovna maksima: "Italija ima papu, Njemacka carstvo, Francuska znanje!" i moj dodatak: Amerika apsolutnu moc. Ništa osim te vrteške ne postoji u našim nesretnim životima.