NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sve može - ništa ne mora

Činjenica da se na Bemusu najmanje našlo ono što zaista opisuje naše vreme, kao i da je festival otvoren jednom manje uspelom kompozicijom Antonjina Dvoržaka, ukazuju na površan pristup ljudi koji su se projektom bavili

      Razume se da niko ove godine nije očekivao drugačiji Bemus od onog kakav se na kraju dogodio. Gostiju iz inostranstva bilo je taman toliko da se ispuni, u najmanjoj mogućoj meri, uslov međunarodnog festivala. Međutim, ovakav kakav je, trajao je napornih jedanaest dana i, bez namera i zasluga, pokrenuo niz pitanja i mogućih odgovora vezanih za umetnost našeg veka.
       Priča, naravno, mora da počne pojavom horde razbijača prethodnog umetničkog koncepta. Koliko je bilo lako uzviknuti anarhističku parolu o apsolutnoj slobodi stvaralačkog i o neuslovljenoj umetnosti, toliko je bilo teško koračati putem na kome se nije moglo znati šta je gore a šta dole, šta levo a šta desno. Oni koji su snagom intuicije osetili potrebu za osloncem, zadržali su makar jednu nogu u prošlosti (Prokofjev, Šostakovič, delimično i Stravinski) i izrodili umetničke pravce sa prefiksom neo -klasicizam, -barok... a ostali, među kojima Šemberg, Škokhauzen, Bulez, Mesijan, pa i cela čuvena Poljska škola sa Lutoslavskim i Pendereckim, zakoračili su u bezdan iz kojeg će malo ko ostati poznat budućim pokolenjima.
      
       Zatvaranje kruga
       Od vremena Pjerluiđija da Palestrine, fantastično virtuoznog kompozitora stila vokalne polifonije, pa sve do kraja devetnaestog veka, malo se toga u muzici bazično promenilo. Pojam disonance, oštro polarizovan u odnosu na pojam konsonance, opstao je tokom stotina godina zahvaljujući principima permanentne kontrole. Disonanca koja duboko prožima muziku nama poznatu kao zvučnu i milozvučnu, ostaje u referentnom sistemu i ona je, dakle, strogo obgrljena uslovnostima proisteklim iz fenomena psihološke prirode. Iz te perspektive, dvadeseti vek je pustio duha iz boce, to jest disonancu lišio nadzora. Taj trenutak, sada već u istorijskom kontekstu, po čvrstom uverenju, predstavlja ulazak na slepi kolosek, sa koga se, tek poslednjih godina, kompozitori pokušavaju da izvuku.
       Dvadeseti vek u umetnosti predstavlja kraj jednog ciklusa započetog u renesansi kao okosnici zapadno-evropske umetničke stvarnosti. Tu još, svakako, treba dodati sociološku komponentu korespondirajuću sa umetničkim događanjima kroz vreme i istoriju i krug će se zatvoriti.
       Mogao bi se, sa istim ciljem, metaforično, uporediti alikvotni niz sa stilovima u kontinuitetu, da bi se stiglo na isto mesto: tamo gde harmonici ulaze u beskonačno usitnjavajući niz, javlja se paradigma koja Palestrinu i Vagnera natkriljuje kao ljude istog vremena i bliske psihološke strukture. Sve je to, u zgusnutom obliku izneo na površinu ovogodišnji Bemus, posvećen veku koji izmiče, ali i budućnosti koja se ovde teško nazire.
       Činjenica da se na festivalu, i pored jasne usmerenosti, najmanje našlo ono što zaista opisuje naše vreme na način uspostavljene hijerarhije vrednosti, kao i da je Bemus otvoren jednom manje uspelom kompozicijom Antonjina Dvoržaka, ukazuju na površni pristup ljudi koji su se projektom bavili. Izuzimajući Koncert za orkestar Bele Bartoka i kantate Aleksandar Nevski Sergeja Prokofjeva, a iz naše baštine kantate Pesme prostora Ljubice Marić, ništa se na Bemusu nije našlo zato što je moralo i što nije moglo biti zamenjeno nečim drugim.
      
       Dominantni i drugi utisci
       Nije nam poznato da je mladi Betoven strepeo da će u njegovim partiturama neko pronaći sličnosti sa Mocartom. Naprotiv, to bi se smatralo čak komplimentom. Napisane reči Jugoslava Bošnjaka za prvo izvođenje Koncerta za klavir, kojima moli da mu niko ne zameri zbog nota pomalo prepoznatljivim u delovima opusa prethodnika, izazvale su asocijaciju da se kompozitori nalaze danas u ozbiljnim teškoćama. Manja ili veća sličnost sa delima Rahmanjinova i Prokofjeva u Bošnjakovoj novoj kompoziciji možda i jesu tema za razmatranje, ali u kontekstu snage lične imaginacije i suštinske kreativnosti koja je ovom prilikom nekako izostala ili bar ostala na početnom impulsu. To bi uglavnom i bio dominantan utisak sa koncerta kojim je otvoren ovogodišnji Bemus.
       Preko resitala Sretena Krstića i pijaniste Aleksandra Serdara možda bi valjalo preći rutinski. Duet naših uglednih muzičara mladi beogradski violinisti propratili su jakom voljom za otkrivanje grešaka, mladi pijanisti komentarom o dominaciji klavira nad violinom (u čemu su videli neravnopravan odnos temperamenata i veličine talenta), a iskusniji zaključili da se ovde radilo o eksperimentu sa koliko se malo vremena mogao pripremiti jedan veoma obiman program.
       Već sutradan, Beogradska filharmonija sa dirigentom iz Švedske Olom Rudnerom imala je svoj blistavi trenutak. Već pomenuti Koncert za orkestar Bele Bartoka, delo napisano na samom kraju života kompozitora, filharmoničari su izveli ubedljivo i znalački u globalnoj formi i veoma pedantno u detaljima. Posle desetak godina, koliko je proteklo od poslednjeg izvođenja Bartokovog Koncerta, ova se muzika činila pitomom i privlačnom a istovremeno snažno uzbudljivom. Iste večeri Rita Kinka je svirala Bartokov Treći klavirski koncert, jedan od najlepših u savremenoj koncertantnoj literaturi. Da li zbog posebnog stanja u kome se nalazi, ili zbog već često ponavljanog ličnog modela interpretacije, Kinka je u Bartokovu muziku ulila neoprezno doziran sentiment i pijanistički lirizam čime je robusna tema prvog stava ostala rastočena već u prvim taktovima, a sa njom i delo u celini.
       Nešto slično, mada i različito, dogodilo se Nataši Veljković, u interpretaciji Klavirskog koncerta Morisa Ravela, koji je inače teško slušati bez sećanja na pečat koji je na delo stavila Marta Argerič. Delikatnost muzičkog izraza iz prvog i drugog stava zamenila je izvesna monotonija u trećem, da bi neopravdano brzi tempo pretvorio ekspresivnost poslednjeg stava u nerazgovetno prebiranje po klavijaturi.
       Ostaje zaključak da veliko izvođačko iskustvo koje izvesno stoji iza obe ove odlične pijanistkinje ne treba da podstiče lažno samopouzdanje da će sve naredno biti urađeno kako valja samo od sebe. Uostalom, u tome i jeste realnost dugotrajnog opstajanja na podijumu.
      
       Detalj koji to nije
       Središnji deo festivala, po želji organizatora ili ne, svejedno, ispunili su pijanisti. Ponovni susret s Nikolajem Luganskim, pobednikom "Konkursa Čajkovski", bio je obostrano uspešan. Pijanista je pokazao da je na liniji uspona i da se njegov kreativni senzibilitet najlepše ostvaruje u muzici Sergeja Rahmanjinova. Izvođenje Rahmanjinove Sonate označilo je najvišu tačku jednog finog pijanističkog resitala.
       Ako je neko očekivao da će prisustvo Valerija Afanasjeva na Bemusu pokrenuti navijačke strasti i poređenja sa znatno mlađim kolegom, pogrešio je. Afanasjev je, već na početku izvođenja komedije u jednom činu, dela Slike sa izložbe - koje to nisu - Modesta Musorgskog, preživeo demonstrativno napuštanje sale jednog manjeg broja slušalaca, a preostali su na kraju mogli da razmene mišljenja o skepsi koja ih je pratila već od samog saznanja da će pijanista ovde biti i glavni glumac i pisac teksta koji, po njegovom mišljenju, treba da se nazove literaturom. Da se o tome ne radi, nije teško zaključiti. Radi se zapravo o eksperimentu za koji je trebalo znati da neće uspeti iz razloga unapred poznatih, što ga čine izlišnim. Činjenica je da je muzika najčistiji i najstariji način umetničkog govora i da, kao takva, nema nikaku potrebu da poseže za nekim drugim, osim kada reči pretvara u muziku. Pijanista je, naizmenično obavljao radnju koja se iz ovdašnjeg pozorišnog iskustva opisuje kao glumatanje, i svirao partituru u segmentima. Razume se da je onda sve ostalo lišeno smisla i sa glumačke i muzičke strane.
       Jedan detalj ipak je privukao pažnju, mada je reč o nečemu što sa umetnošću nema direktne veze. U jednom delu svoje priče, Afanasjev je izrekao "... komunizam, fašizam, demokratija..." s naglašenom ironijom u poslednjoj reči, što je izazvalo isti takav smeh u publici. On Rus i mi ovdašnji, budući da smo nedavno osetili žestoki šamar jedne velike sile kojom, kao ni svakom drugom silom, ne upravljaju mozak niti plemenita osećanja, reagovali su istovetno. Ali zašto jedna sila, ako je naša, jeste dobra i pravedna; a ona koja nije naša, jeste zla i nepravedna, kada su, i jedna i druga, samo žalosne tvorevine imanentne ljudskom rodu?
      
       Odgovor izvođačkom izazovu
       Iste večeri, u kasne sate, u Atrijumu Narodnog muzeja, odlični gitaristi Vera Ogrizović i Srđan Tošić izvodili su muziku srpskih kompozitora. Pokazalo se da ove muzike ima neočekivano mnogo i da je lepo slušati je. Bilo da se radilo o Preludijumima Vlastimira Trajkovića osenčenih setom, Polimetrijskim etidama Dušana Bogdanovića okrenutih prema dubokim izražajnim mogućnostima instrumenta ili o Valcerima Vojislava Ivanovića koji podstiču na radost i želju za ponovnim slušanjem, naši gitaristi pokazali su da razumeju umetnost namenjenu instrumentu sa žicama i da odgovorno prilaze svakom izvođačkom izazovu.
       Mnogi su sa nestrpljenjem očekivali koncert na kome je izvedena kantata Pesme prostora Ljubice Marić u produkciji hora i Simfonijskog orkestra Radio-televizije Srbija i Mladena Jagušta koga još nije napustila želja za podijumom i dirigentskom palicom.
       Mnogo je više razočaranja i uzdaha bilo na kraju, prosto zato što makar jedna partitura s potpisom našeg autora zaslužuje da bude reprezentativno izvedena. Ovako, šteta ostaje veća od koristi. Ansamblu je nedostajao ozbiljniji podsticaj i rad na suptilnoj mikrostrukturi, skrivenoj polifoniji i detaljima koji tek u savršenom obliku stvaraju celinu visokog reda.
       Ove godine Beogradska filharmonija imala je više sreće: koncert na kome je Ksenija Janković, jedna od najboljih violončelistkinja ovog vremena, osenčila i omekšala tvrdine partiture Dmitrija Šostakoviča, u atmosferi visokog napona označio je najviši domet Bemusa. Darinka Matić-Marović sa horom "Obilić", kojim se može ponositi, izvela je, u jednom dahu, kantatu Aleksandar Nevski Prokofjeva, u moćnom u plemenitom susretu ljudskih glasova i muzičkih instrumenata, sjajne muzičke ideje inspirisane istoimenim filmom genijalnog autora.
       Ipak, mnogi su poneli utisak da se Bemus stvarno završio tek koji dan kasnije, gostovanjem Maksima Vengerova u sali Kolarčeve zadužbine. Prolivene su čak i neke suze koje su doživljene kao biseri na našoj sivoj i sumornoj stvarnosti.
       Vengerov je prethodnih dana obilazio izbegličke logore, unesrećene i izgubljene, kojih u Srbiji ima i više nego što se hoće i može da zna. Bilo je zaista tako lako da nas u muzici koju je izvodio nespremne zatekne vreli dah anđela.
      
       MILENA MILORADOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu