NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Balvan revolucija

Dan posle kojeg nije bilo povratka bio je 31. mart 1991. godine. Hrvatska je uputila nekoliko autobusa policajaca prema Korenici i Plitvičkim jezerima sa ciljem da uspostavi republičku vlast u opštini i u samom nacionalnom parku. Naoružani srpski policajci sačekali su ih na području nacionalnog parka i otvorili vatru. Tromblonska mina koja je pogodila autobus nije eksplodirala. Dva policajca koja su poginula u razmeni paljbe - sa svake strane po jedan - prve su žrtve u građanskom ratu nastalom na razvalinama SFRJ. Bio je to događaj koji će Srbi nazvati “krvavi Uskrs”, sa očiglednom asocijacijom na događaj iz perioda NDH.

      Posle svoje pobede u aprilu 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica (dobila je 41,5 odsto glasova i 67 odsto mesta u donjem domu parlamenta) počela je realizaciju svoga programa nacionalne i državne isključivosti, uspostavljajući kontinuitet, naročito na planu državne ikonografije, sa nacističkom Pavelićevom NDH iz vremena Drugog svetskog rata.
       Srbi, koji ni inače nisu mislili da su na pravi način svedeni računi posle genocida iz vremena NDH, pristupili su u leto 1990. formiranju sopstvene nacionalne stranke SDS i vremenom sopstvene autonomne oblasti - SAO. Iako je SDS izašla na izbore u Hrvatskoj, nije dobila veliko poverenje birača, Srbi su se uglavnom izjasnili u prilog reformisanim komunistima, stranci koju je predvodio Ivica Račan.
       Vrlo brzo posle pobede Tuđmanova vlast promenila je zastavu i grb, nazive ulica i trgova (Trg žrtava fašizma postao je Trg hrvatskih vladara) i najavio usvajanje novog Ustava i raspisivanje referenduma o samostalnosti Hrvatske. Lider SDS-a Jovan Rašković, psihijatar po zanimanju, nije uspevao da utiče na Franju Tuđmana da odustane od planova za državno-nacionalnu ekskluzivnost, a naročito nije uspeo da zaustavi nastojanja da se Srbi izostave iz konstitucionalne strukture hrvatske države i prevedu u status nacionalne manjine ili čak manje od toga. Sve to je bilo propraćeno neoustaškom euforijom, trijumfalizmom, pompijerstvom i vaskolikim kičom, po kojem je Tuđmanova vladavina ostala prepoznatljiva.
      
       Rašković je bio umeren političar i njegov program nije obuhvatao nikakvo etničko cepanje teritorija. Ipak, suočen sa jasnim separatističkim tendencijama Hrvatske, rekao je da “ako se Hrvatska otcepi, Srbi u Hrvatskoj imaju pravo da odluče s kim i na čijoj teritoriji žele da žive”. Iako je među Srbima u Hrvatskoj bio čovek od nesumnjive političke i svake druge harizme, Jovan Rašković je ubrzo počeo da biva potisnut na političkoj sceni Srba u Hrvatskoj, zajedno sa urbanim delom srpskog stanovništva, a nosilac političkog organizovanja postale su ruralne sredine koje su i po mentalitetu i po načinu života podesne za organizovanje oružane odbrane.
       Referendum Srba zakazan je za 19. avgust 1990. Bilo je to još jedno od kvaziizjašnjavanja s unapred poznatim ishodom, kakva su bar jednom koristila rukovodstva u svim republikama bivše SFRJ. Pitanje je glasilo “da li ste za srpsku autonomiju?”, a pravo glasa imali su Srbi koji žive ili su rođeni na području oblasti predviđenih za autonomiju.
       Okolnost da Srbi imaju i teritoriju i stanovništvo i vlast spremnu da sprovede referendum bila je izazov vlasti u Zagrebu koja je tek trebalo da izađe iz svoje operetske faze i pokaže ozbiljnost i sposobnost u sprovođenju ambicioznog nacionalnog programa. Dva dana uoči referenduma, Hrvatska, koja se obavezala da jednom zasvagda zavede red, upućuje naoružanu kolonu ka Kninu, srcu pobune. Kolona je zaustavljena barikadama od oborenih stabala - po čemu je čitav događaj dobio naziv “BALVAN REVOLUCIJA”. Tri helikoptera hrvatskog MUP-a su se zaputila da iskrcaju policajce koji bi trebalo da preuzmu kontrolu nad gradom, međutim, presreli su ih lovci Ratnog vazduhoplovstva i naterali da se vrate. Iako će dugo pokušavati da održi neutralnost, komunistička JNA bila je prirodni saveznik u suprotstavljanju novoj hrvatskoj vlasti.
       Već tada je izgledalo da će se u Jugoslaviji dogoditi građanski rat. Leta 1990. godine presudilo je možda to što nijedna strana - ni Hrvati ni Srbi u Hrvatskoj tehnički ni organizaciono nisu bili spremni za to.
       Nova vlast je sprovodila čistku Srba u državnoj administracija s obrazloženjem da su Srbi, kao “komunisti”, imali privilegovan položaj u prethodnom sistemu, ali srpska pobuna započela je odbijanjem milicionera u Kninu i kninskim opštinama da usvoje znamenja nove države kao deo uniforme.
       Najveći broj policajaca bili su Srbi. I pored toga što nisu bili sigurni u svoju budućnost, bilo im je nezamislivo da nose oznaku koja je bila simbol nacističkog genocida nad Srbima. Ovi događaji promovisali su u jednog od lidera Milana Martića, lokalnog policijskog šefa, koji će kasnije, uz pomoć Beograda, biti postavljen i za predsednika ove kvazidržavne tvorevine.
       Franjo Tuđman i zvanični Zagreb o krajinskoj pobuni govorili su isključivo kao o “scenariju” i “scenaristima”, što se odnosilo na odgovornost Beograda i Slobodana Miloševića u proizvodnji pobune na tlu Republike Hrvatske. Sa svoje strane, Milošević i srpski režim su kninsku pobunu predstavljali kao autohtoni i spontan narodni bunt. U svakom slučajju, vlast u Srbiji pokazivala je naklonost prema “golorukom srpskom narodu” - naklonost koja se iskazivala pre svega na planu propagande, a krajinski lideri, Rašković, Martić, Milan Babić bili su, prirodno, upućeni na Beograd.
       Postojanje Kninske Krajine, sa teritorijama koje su polovile Hrvatsku činili su stanje neodrživim, tako da se moralo naći rešenje, milom ili silom. “Krvavi Uskrs” na Plitvičkim jezerima naznačio je jedan od ta dva puta.
       Događaju na Plitvicama prethodilo je uspostavljanje hrvatske vlasti u policijskoj stanici u Pakracu, kada je odred hrvatskih specijalnih policajaca iznenadio i uhapsio srpsku policijsku posadu, koja je prethodno uspostavila kontrolu nad Pakracom. U akciji nije bilo žrtava. Srbi su rešili da im se to ne ponovi i to pokazali na Plitvicama.
       Hrvatskoj je ipak uspelo da uspostavi svoju policiju u Korenici, ali je sukob prouzrokovao intervenciju JNA koja je svoje mešanje objasnila potrebom da se umetne između sukobljenih strana. Pokazalo se da policijski rezervisti nisu snaga koja bi se mogla suprotstaviti već ojačalim snagama Republike Hrvatske i počelo je ubrzano naoružavanje i organizovanje.
       Spirala nacionalnog nasilja uzimala je maha. Niču barikade i započinju kampanje zastrašivanja sa ciljem da se teritorije očiste od pripadnika druge nacije.
       Iako je izgledalo da rat ne može biti u interesu Hrvatske, držanje njenih funkcionera se nipošto ne bi moglo opisati kao popustljivo. Hrvatska je računala sa ratom, što će kasnije potvrditi i njen predsednik Tuđman kada je u govoru na Jelačićevom trgu rekao da nezavisnost nije bila moguća bez rata. Srbi ne samo što su bili iritirani zbog Ustava i nacionalnih simbola, već je pobeda HDZ predstavljena kao direktan poziv ekstremnoj hrvatskoj emigraciji da se, pobedonosno, vrati u zemlju. Došljaci iz inostranstva će se pobrinuti da se zla krv stvori i tamo gde su se Hrvati ustezali da dignu ruku na komšije. Recept koji je, inače, takođe nasleđen iz 1941. godine.
       Hrvatski ekstremisti likvidirali su početkom jula Josipa Rajhl-Kira, oblasnog šefa policije u Osijeku i hadezeovca, samo zato što je pokušavao da održi atmosferu kakve-takve tolerancije.
       Posle Plitvica usledilo je Borovo Selo. Prema opisu iz knjige Smrt Jugoslavije (L.Silber, A.Litl, str. 157), grupa aktivista HDZ, predvođena Gojkom Šuškom, političkim emigrantom i uspešnim kanadskim ugostiteljom (kasnije ministar odbrane), prišunjala se Borovu Selu i ispalila tri projektila “ambrust”. Niko nije poginuo, ali su lokalni Srbi, već potpomognuti sunarodnicima iz Srbije, pojačali odbranu.
       Dve nedelje docnije, za Prvi maj, nekoliko policajaca iz Osijeka ušunjalo se u Borovo Selo u nameri da skine jugoslovensku zastavu, istaknutu u čast praznika, i postavi novu hrvatsku zastavu. Stražari su zapucali i dvojicu ranili i zarobili. Sledećeg jutra, pedesetak hrvatskih policajaca napalo je Borovo Selo u nameri da oslobodi drugove. Dočekani su paljbom. Dvanaest ih je poginulo.
       Hrvatska televizija je pokazala unakažena lica poginulih policajaca, optužujući Srbe iz Borova Sela za iživljavanje nad telima. Naročito je eksplozivna bila optužba da su mrtvima povađene oči. U mitologiji srpskog stradalništva, zverstva, a posebno vađenje očiju, pripadalo je isključivo hrvatskim ustašama. Štampa u Srbiji objavila je izjave srpskih boraca koji su za ova posthumna sakaćenja optužili same Hrvate koji su to činili ne bi li to podmetnuli Srbima. Racionalna objašnjenja išla su za tim da su strašne povrede rezultat pogodaka lovačkom sačmom, a Vojislav Šešelj, koji se u toj fazi svoje biografije predstavljao kao četnički vojvoda koji je, navodno, kontrolisao grupu boraca, objasnio je da nema potrebe za vađenjem očiju jer “srpski četnici imaju oružje od kojeg Hrvatima oči same ispadaju”. Ako je u ovim rečima moglo biti traga zdravog razuma, onda je to svakako u činjenici da su tih dana paravojne trupe Srba u Hrvatskoj naoružavane starim američkim automatima “tomson” iz vojnih zaliha, a učinak te municije bio je donekle različit od onog koji su imali standardni meci jugoslovenske vojske.
       Borovo Selo naznačilo je osobine predstojećeg jugoslovenskog rata: besprimerna surovost i propagandna rašomonijada zbog koje se za mnoge događaje ni do danas ne zna kako su se zapravo dogodili.
       Marta te godine došlo je i do tajnog sastanka Slobodana Milošević i Franje Tuđmana u Karađorđevu. Uglavnom se spekulisalo da je cilj sastanka bio nagodba oko podele Bosne, pošto na podelu Hrvatske, o čemu je Milošević bio zainteresovan da raspravlja, Tuđman, razumljivo, nije mogao da pristane. Događaji koji su usledili pokazali su da se ni o čemu nisu dogovorili, ili, ako i jesu, taj dogovor nisu poštovali.
       Hrvatska je, osim toga, očajnički pokušavala da problem krajinske autonomije poveže sa problemom Kosova. Ali, Kosovo je u tom trenutku, iako i dalje neuralgično, bilo izvan fokusa krize koja je bivala sve gora.
       Hrvatska je posle Borova Sela, frustrirana događajima, pojačala antisrpsku i antijugoslovnesku kampanju. “Srbočetnička JNA” i “Srboslavija” postale su najčešće reči u političkom žargonu Hrvatske.
       Pošto je snaga srpske pozicije bila u njenom savezništvu sa JNA, Hrvati su se opredelili da se okrenu dobijanju međunarodne podrške. Aduti su bili komunističko poreklo jugoslovenske vojske i nedemokratska praksa režima u Beogradu, koji je već tada mnoge iritirao svojom tvrdokornošću.
       Međutim, uprkos deklarativnoj podršci jedinstvu Jugoslavije, objektivan odnos Zapada išao je u prilog secesionističkim republikama. Zapad je isticao da neće prihvatiti jednostrane akte otcepljenja Slovenije i Hrvatske, ali nije govorio kako će ih kazniti ako one to ipak učine. Takođe, bezuslovno je zatevao da JNA bude uzdržana, ali je i naglašavao šta će učiniti ako se vojska ogluši: podržaće secesiju. Lorens Iglberger, visoki američki diplomata, stavio je do znanja da SAD “daju izvesnu prednost demokratizaciji u odnosu na jedinstvo zemlje”. Republike sa demokratskim, nekomunističkim političkim sistemom su u prednosti i Hrvatska je to iskoristila.
       Velika neprilika za Hrvatsku je bila što se Slovenija, sebična u odnosu na Jugoslaviju, pokazala isto tako sebičnom i u odnosu na Hrvatsku. Pokazivala je jasne znake da sama krene putem samostalnosti i tako južnog suseda ostavi na cedilu. Miloševićev plan podrazumevao je puštanje Slovenije, ali ne i Hrvatske, to jest srpskih teritorija u Hrvatskoj. Priznajući pravo na otcepljenje, tražilo se i pravo za one koji ne žele da se otcepe - ova službena politika Beograda, pokazaće se, bila je neuspešna kao i sve druge politike Beograda do danas.
       Raspad slovenačko-hrvatske koalicije, oličene u planu o zajedničkom napuštanju Jugoslavije, verifikovan je takozvanim Brionskim sporazumom, kojim je uspostavljen tromesečni moratorijum na akte secesije - period u kojem bi JNA trebalo da se evakuiše sa područja Slovenije. Razumljivo je zašto je ova odluka ogorčila Stipu Mesića, koji je upravo tih dana, posle mnogih peripetija, ipak izabran za predsednika Predsedništva SFRJ. Vojna tehnika iz Slovenije, koju je JNA ionako imala u izobilju, moći će da bude upotrebljena protiv Hrvatske, čija gotovo jedna trećina teritorije ostaje pod kontrolom Srba. U borbama u Kninskoj Krajini odlučno je delovao Kninski korpus, čiji će načelnik štaba, u to vreme potpukovnik Ratko Mladić, izrasti u značajnu figuru jugoslovenskog rata. Snage bosanskih Srba i vaskolike paravojne formacije su formalno stavljene pod komandu JNA, čime je obezbeđen njihov legalitet na bojištu.
       Armija je, međutim, u isti mah dok je podržavala Srbe u Hrvatskoj pokušavala da zadrži izgled neutralne snage koja razvađa zakrvljene narode. Ovakav ambivalentan odnos je bez sumnje proizvod želje vrha JNA da spase Jugoslaviju u situaciji koja ju je objektivno pretvarala u srpsku vojsku.
       Na zauzetim područjima krajinske vlasti su sprovodile politku etničke netolerancije i proterivale su Hrvate, a paravojne jedinice i njeni komandanti pljačkali su njihove kuće i prisvajali imanja. Bila je to pljačkaška privreda na delu.
       Toga leta, beogradska štampa je izvestila da su u lokalnim sukobima poginuli i poznati ustaški teroristi Ludvig Pavlović i Miro Barešić. Pavlović je jedini preostali iz devetnaestočlane grupe koja se početkom sedamdesetih godina našla u Bosni s namerom da započne ustanak. Rat ga je zatekao na izdržavanju zatvorske kazne i nove hrvatske vlasti su ga jednostavno oslobodile. Barešić je znan kao ubica ambasadora Vladimira Rolovića i otmičar aviona. Navodno je sahranjen u Zagrebu, uz državne počasti, pod imenom Alojz Anić.
       Hrvatskom se širila antisrpska histerija. Nedeljama je u gradovima trajao lov na “snajperiste” - nijedan nije nađen - i ostale srpske jatake. Ukoliko je neki Srbin neoprezno palio i gasio svetla u stanu, bilo je to dovoljno da ga prijave da šalje tajne signale. Učestale su i deložacije, naročito oficirskih porodica. To je bila sezona lova na Srbe, one koji su živeli u gradovima i nisu bili obuhvaćeni granicama Krajine, a to je, u stvari, bila većina. Vojislav Šešelj, praveći sebi reklamu, izjavio je kako u Zagrebu raspolaže jedinicama koje čekaju njegova naređenja, što je hrvatskim glasilima dobro došlo u raspirivanju kampanje protiv Srba.
       U Karlovcu je, na mostu, javno zaklana grupa zarobljenih vojnika. U Gospiću je ubijeno dvadeset uglednih Srba iako nisu otkazali lojalnost novim vlastima. U Zagrebu je likvidirana porodica Zec. Svi ovi događaji su prolazili nekažnjeno iako su se znali počinioci. Čak su nagrađivani.
       Sa svoje strane, Hrvatska je optuživala srpske, “četničke” trupe za zverstva nad Hrvatima. Neki od tih događaja su pokazani i na televiziji. Odgovor je obično bio da je reč o inscenacijama, ili zverstvima koje su počinili sami Hrvati i pokušavaju da ih podmetnu Srbima.
       No, pravi rat počeo je kada se JNA otvoreno umešala, a to je bilo onda kada je Hrvatska počela da sprovodi svoju od pre pripremljenu strategiju blokiranja kasarni, isključujući im struju i vodu. U svojoj slepoj nadi da treba da bude jugoslovenska i da spasava Jugoslaviju, JNA je ljudstvo i tehniku ostavila raspoređenu u kasarnama širom Hrvatske. Sudbina pojedinih garnizona i njihovih posada zavisila je od situacije, ponekad od inicijative i odlučnosti komandanta.
       Varaždinski korpus, tačnije tehniku tog korpusa, general Vlado Trifunović, komandant, predao je u zamenu za oslobađanje celokupnog ljudstva u varaždinskoj kasarni, oko 200 ljudi. Ovaj događaj uzrokovaće aferu koja će vojni vrh JNA predstaviti u rđavom svetlu. General Trifunović biće žigosan i osuđen za izdaju, a protiv njegovog postupka na sudu izjasniće se i veliki broj generala koji se i sami, poput komandanta Pete vojne oblasti (u kojoj je bio i Varaždinski korpus) Živote Avramovića, nisu mogli pohvaliti naročitim uspesima. Pukovnik Ljubodrag Stojadinović, načelnik Uprave za informisanje, u vojnom listu objavio je kako je general Trifunović u znak zahvalnosti od hrvatskih vlasti dobio sliku, za šta je kasnije utvrđeno da je neistina. Jedan od malobrojnih koji se izjasnio u prilog Vladi Trifunoviću i posvedočio o beznadežnosti njegove situacije u Varaždinu bio je general Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba. To je možda pomoglo da se epizoda po Vladu Trifunovića ipak povoljno završi.
       Akcija deblokade kasarne u Vukovaru, započeta sredinom septembra, pretvorila se u razaranje toga grada. Grad je već prethodno napustila većina žitelja, ali su u njemu i dalje bili i Srbi i Hrvati. Srbi, osim kanonade, bili su izloženi i odmazdi hrvatskih formacija koje su branile grad. Jugoslovenska narodna armija, potpuno dezorijentisana u pogledu ciljeva rata, načina njegovog vođenja, rastrzana unutrašnjim traumama i popunjena malobrojnim i nemotivisanim rezervistima, pedalj po pedalj, “nediskriminatornom artiljerijskom vatrom” pržila je Vukovar. Borba za Vukovar bila je borba za spasavanje obraza posle neuspeha u pokušajima da sačuva Jugoslaviju. Vukovar je pao posle tri meseca pošto je od tog grada u svetskom javnom mnjenju napravila simbol heroizma i otpora divljačkoj destrukciji zahuktale komunističke vojne mašinerije. Zauzimanje Vukovara donelo je u Srbiji kratkotrajnu ratnu slavu Gardijskoj brigadi, ali jedan od njenih starešina, Veselin Šljivančanin, tada major, poznat po televizijskom duelu sa međunarodnim humanitarcima, biće zbog tadašnjih događaja optužen pred Haškim tribunalom.
       Naizgled je uspešnija bila ekspedicija JNA preduzeta sredinom oktobra iz Hercegovine i Crne Gore prema Dubrovniku. Jedinice, dobro popunjene rezervistima (za razliku od onih iz Srbije), temeljito su opljačkale Konavosku župu i zauzele položaje oko Dubrovnika, ali nikad nisu ušle u njega. Grad je tučen topovima sa kopna i mora i, rečju, bio je to medijski događaj kakav je hrvatsko “vrhovništvo” samo moglo poželeti. O smislu opsade Dubrovnika, ako ga je uopšte bilo, ostalo je da se nagađa, ali što se bombardovanja grada tiče, sigurno je da je bacilo tešku ljagu i na JNA i na srpsku (i crnogorsku) stranu u tom ratu. “Bila je reč o osveti ubogih brdskih momaka jednom od najlepših i najviše zapadno orijentisanih gradova bivše Jugoslavije”, zapisali su u svojoj knjizi Lora Silber i Alan Litl (Smrt Jugoslavije, str.206).
       Ovi događaji doprineli su međunarodnom priznavanju Hrvatske tokom januara 1992. godine. Jugoslovenska vojska se ubuduće morala uzdržavati od akcija u međunarodnim (dakle, avnojevskim) granicama Hrvatske, što je značilo da je odbranu Srba u Krajini, podeljenu u tri enklave (Knin, zapadna Slavonija i istočna Slavonija i zapadni Srem) morala prepustiti njima samima. Čemu su oni, pokazaće se, bili sve drugo samo ne dorasli. Mir koji je tako nastupio dao je povoda Hansu Ditrihu Genšeru, nemačkom ministru inostranih poslova i glavnom sponzoru razbijanja Jugoslavije, da izdejstvuje međunarodno priznanje Bosne proleća 1992. godine. Međunarodno priznanje je dobro za mir, tvrdio je. Pogrešio je, ali to nije bila dovoljna uteha.
      
       Nastaviće se


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu