Šta Srbe, posle svega, čeka na početku trećeg milenijuma u svetu kome oni očigledno ne uspevaju da se dovoljno prilagode?

      ČEDOMIR VIŠNJIĆ, urednik izdavačke delatnosti u SKD "Prosvjeta", Zagreb
       - Pitanje shvatam krajnje dobronamjerno, ali već ono krije u sebi jednu metodološku (političku) stranputicu. Naime, ne čeka nas ništa! Ovaj svijet nije mračna, tuđa robijašnica, a ni mi Srbi nismo baš neki romantični buntovnici, koji nemaju drugog izlaza nego čekati tuđu presudu. Neko davno reče da se o pravilima ne raspravlja kad se sjedne za kockarski sto. A mi smo se očajnički kockali sa svim što imamo u društvu blaziranih rentijera koji ništa važno nisu mogli izgubiti. I sad bi mi, kad znamo ishod, ne samo o pravilima, nego i o kockanju uopšte. Ništa nas ne čeka! Biće nam onako kako i koliko budemo radili. Naravno, nakon što otplatimo sve vrste nagomilanih dugova.
       Najvažnije je shvatiti pomalo paradoksalnu istinu da u ovom teškom trenutku nema razloga za globalni pesimizam. U našoj se okolini ništa bitno nije dogodilo. Propadajući, mi smo i ostale povukli sa sobom, i bez brige, komšije iako zluradi, neće trijumfovati. A što se tiče moćnih, treba ih u dobroj nacionalnoj tradiciji, učiniti korisnim.
       Zapravo, nešto nas ipak čeka. Nakon dva "trijumfa" u ovovjekovnim svjetskim sukobima i jednog sumnjivog neuspjeha u završnom lokalnom ratu, mi se nalazimo tu gdje smo danas. Trebaće tu našu priču u posljednjih sto godina, drugačije i temeljitije pročešljati. Moraćemo sami potražiti korijene isprazne samouvjerenosti i pouzdavanja u silu. Da, čeka nas i smjena generacija. Nadam se da je to dovoljno fino rečeno.
       Ako možemo raditi mi u Zagrebu, valjda ćete moći nekako i vi u Srbiji. Gledajući, prije svega, svoje poslove, prestaćete proizvoditi separatiste svuda oko sebe. U vrijeme kompromitacije svih institucija, nacionalna kultura je najozbiljniji nosilac svijesti o jedinstvu. A to tako ne može dugo i daleko. Moraće i politika početi raditi svoj dio posla.

      

MATIJA BEĆKOVIĆ, pesnik               - Najteže je prvih dve hiljade godina!

      

      

ZORAN KOSTIĆ CANE, pevač "Partibrejkersa"               - Čeka ih zima, glad, neizvesnost koja je jedina izvesnost, strah i patnja. Ali, Srbi ne smeju da zaborave da nada uvek postoji. Naravno, ako prepoznaju nadu i šansu.

      

       Dr DRAGOLJUB ĐORĐEVIĆ, sociolog religije iz Niša
       - Ja mislim da Srbi nisu kosmička greška iako se tako misli u dobrom delu sveta. Reč je o nesporazumu i nesnalaženju Srba na kraju drugog milenijuma i smatram da će taj povratak Srba na svoje mesto biti trnovit i popločan mnogim teškoćama. Ipak, mislim da će se Srbi vratiti tamo gde im je i mesto, a uslov za to je promena režima u Srbiji.
      
       NIKOLA MILOŠEVIĆ, akademik
       - Rečeno je da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Međutim, neki narodi imaju onakvu vlast kakvu ne zaslužuju, odnosno vlast koja im je nametnuta. U jednom režimu u kome postoji politički monopol nad ključnim polugama vlasti kao što su policija, državna blagajna i televizija, narod nije u mogućnosti da iskaže svoju političku volju. Prema tome, u ovom našem srpskom slučaju može biti samo reči o prilagođavanju ili neprilagođavanju političkog vrha ovakvog jednog državnog uređenja. A za tu psihologiju karakteristično je jedno od bitnih obeležja tzv. autoritarnog mentaliteta - nesposobnost da se uoči čak i ono što bi bilo u trajnom interesu same neke takve vlasti. Imamo li to u vidu, jasno je da i u sledećoj godini ništa dobro od ovog režima ne možemo očekivati i ako je ikad o vlastodršcima ovdašnjim neki aforističar nešto rekao, onda je svakako onaj ko nam je poručio da nas iz nevolje ne može izbaviti neko ko nas je u nevolju uvalio.
      
       Dr JOVAN MIRIĆ, politikolog iz Zagreba
       - Mudri se narodi, kao i mudri ljudi, prilagođavaju svijetu. Oni drugi misle da se svijet treba njima prilagoditi. Neprilagođenima ostaju, grubo govoreći, dvije mogućnosti: ili donkihotska borba sa vjetrenjačama, ili put u zločin i vlastitu tragediju. Srbi su iskušavali i iskušavaju i jedno i drugo.
       Govoreći rusoovski, narod je ono što od njega učini priroda njegove vladavine. Ali, narodi su poput prevarenih muževa - oni posljednji saznaju što im je to učinjeno. Dobro je formulirano vaše pitanje: "Šta Srbe, posle svega, čeka". Srbi su, doista, na čelu, sa svojim pastirima i vođama doživjeli totalni slom, i ekonomski, i politički, i moralni i duhovni. Nikoga normalnog više ne treba uvjeravati da je aktualna srpska politika najodgovornija za sva zla, nesreće i stradanja srpskog naroda u cjelini. Toj je politici uspjelo ono što rijetko kojoj uspjeva: ona je na leđa Srba natovarila ne samo vlastite zločine, nego i zločine koji su im učinjeni! Ta politika nije znala, ili nije htjela, zaštititi ni druge od Srba, ni Srbe od drugih. Ta je politika posve onesposobila srpski narod da bude politički relevantan subjekt u oblikovanju moderne zajednice naroda i svog mjesta u toj zajednici.
       Ta je invalidnost i politička desubjektiviranost Srbe dovela u situaciju da se moraju pitati ne više što oni mogu učiniti, nego što ih čeka! A s ovom ih politikom ne čeka ništa dobro. Naprotiv, mogu potonuti do infernalnih razina, s kojih više nema povratka.
      
       MILORAD PUPOVAC, političar iz Zagreba
       - U trećem milenijumu Srbe čekaju tri najvažnije stvari. Prvo, da kao i sve druge nacije konačno stabilizujemo i uobličimo svoju državu, a prema vlastitoj mjeri i interesima i u dobroj mjeri u skladu sa drugim vjerama i nacijama, posebno sa susjednim.
       Drugo, da svoju moć prepoznaju u svom identitetu: kako Srba u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Mađarskoj, tako i onih koje je životni put odnio u SAD, Kanadu itd. Ta moć je moć trećeg milenijuma, i onaj ko uspije prikazati i pokazati svoj identitet, biće prepoznat i priznat u globaliziranom svijetu. Umjesto da bježimo od svog identiteta, u njemu bismo trebali potražiti izvorište svoje moći.
       I treće, u sljedeći milenijum Srbi moraju, kao što su znali na početku ovog stoljeća, okrenuti se politici stvaranja prijatelja i saveznika i otvaranja prema svijetu. Jer, izolacija, proizvodnja neprijatelja i gubljenje saveznika kao stanje nacionalne politike na kraju ovog vijeka, kao imperativ našeg opstanka moraju biti zamijenjeni politikom stvaranja prijatelja, saveznika i otvorenog puta u svijet.
      
       BRANKO DRAGAŠ, biznismen
       - U vašem pitanju sadržan je i odgovor zbog reči - očigledno. Jer, logično, ukoliko Srbi ne uspeju da se "dovoljno" prilagode svetu očigledno je da mogu i nestati. Takva tragična sudbina, nažalost, sasvim je moguća. Šta bi valjalo uraditi da se to, ipak, ne desi? Srbi bi trebalo da se "dovoljno" prilagode svetu. Svetu komercijalne civilizacije koji počiva na interesima. A svaki interes se izražava brojkama. Ljude koji rade sa brojkama i kalkulišu interese zovemo - računovođe. Dakle, posle svega što nam se dogodilo u 20. veku, nadam se da će Srbi u narednom stoleću, umesto neuspešnih političara, napokon birati državnike - računovođe. Državnik - računovođa izračunaće da nije u interesu srpske države da se bori sa velikim silama, niti da se žrtvuje za njihove interese. Za mali, istorijski narod, koji hoće da traje, najkorisnije je da se skloni sa puta velikim silama i da čuva svoj interes. A interes malog naroda, koji ništa ne može promeniti u takvom svetu, jeste da vešto brani svoju suverenost i slobodu. Zato će državnik - računovođa prihvatiti svaku veliku silu koja mu omogućava ostvarenje svog državnog interesa. U sukobu velikih sila mali narod će nastojati da uvek bude na pravoj strani, strani pobednika. Pobednici se mogu menjati, ali državni interesi istorijskog naroda ostaju uvek isti. Tako narod traje. Opstaju, dakle, oni saborni narodi koji su se "dovoljno" prilagodili. Rekoh "dovoljno", a ne potpuno. Sačuvati predanje i korenje. E, u tome je sva naša tajna! Tu tajnu znaju samo mudri državnici - računovođe. A posle svega je duhovni ljudi uzdižu u vertikalu i donose spas. I tako trajemo dalje. A to je, priznaćete, očigledno naš najvažniji interes. Spas srpskog roda!
       U inat, zar ne?
      
       PREDRAG PALAVESTRA, akademik
       - U stoleću koje počinje, Srbe čekaju teška iskušenja. Proći će možda i nekoliko decenija da oni ponovo stanu na noge i budu ono što su bili na početku 20. veka. Pod uslovom da ne potonu još dublje, najmanje jedna ili dve generacije trpeće posledice današnjeg srpskog položaja i ovolikog gubitka oslonca, kako u sebi, tako i u okolnome svetu. Bar trideset do pedeset godina moraće se raditi i popravljati da bi deca naših unuka mogla živeti kao ostali svet.
       To nije nikakva mračna nego, naprotiv, naša vedrija perspektiva na početku novog stoleća. Starim nedaćama, koje su Srbe najviše i dovele u sadašnji položaj, dodate su nove tri velike srpske nevolje: neprosvećenost, nesigurnost i nemaština - sa svima nebrojenim posledicama koje se iz toga nezadrživo šire - dopunjene su novim. Među njima, pored saznanja o porazu, posebno je teška odbačenost od evropske civilizacije, jer će privredni, kulturni i društveni oporavak biti otežan moralnim klonućem i nesnalaženjem, još većim padom samopouzdanja ili nepromišljenim i pogrešnim izborom za izlazak iz krize.
       Iz ovoga veka, u kojem su se bili visoko podigli, a potom doveli do nacionalnog poraza i pada, Srbi u novo stoleće ipak ulaze sa dva važna, neistrošena svojstva u svome karakteru. Oni su danas jedan gorak, u svakom smislu zapušten narod, ali su još sačuvali više puta osvedočenu prilagodljivost, izrazitu sposobnost da brzo uče i da lako prihvataju ideje koje ih mogu vaspostaviti. U srpskom narodu još je jaka zdrava kritička energija nezadovoljstva. Iako današnje pokolenje snosi odgovornost za mnoge istorijske greške i grehove Srba u drugoj polovini 20. veka, uteha može biti to što su svi prosvećeni građanski krugovi u narodu najčešće podizali kritički duh srpskog čoveka i tako dosad sačuvali njegovu snagu i spremnost da se ispravi, da sebi i drugima pogleda u oči, i da veliku popravku koja ga čeka svako počne od sebe samog.
      
       Dr BILJANA PLAVŠIĆ, predsednik Srpskog narodnog saveza, Banjaluka
       - Mislim da nije u pitanju da Srbi ne mogu da se prilagode. Nije istorija srpskog naroda bila jednostavna. Različite su se borbe vodile na ovim prostorima. Nas nema mnogo, jedanaest, dvanaest miliona. Sada nam se čini da je teško. Mali predah je dolazio a poslije toga su slijedili padovi. Mislim da smo imali sposobnost prilagođavanja i da je ovaj narod izoštrio tu sposobnost. Ovaj režim koji je doveo ovu zemlju u ovakvu situaciju, na kraju milenijuma mora da ode. Nažalost, naš narod nikada goru garnituru na čelu nije imao kao sada. To su političari koji smatraju da se može mimo svijeta. To nije karakteristika srpskog naroda, ali je karakteristika autokratskog sistema. Mislim da ćemo se izvući iz ovakve situacije. U pitanju je jedan čovjek naspram 12 miliona. Ako kažem režim, to je jednako Slobodan Milošević jer ništa nije moguće da se uradi bez njega. Sve je na njemu. Na kraju vijeka i milenijuma svaka nacija pravi neki bilans. Na početku vijeka smo imali državu. Danas, na početku milenijuma one nacije koje nikada nisu imale državu, imaju je. Nemoguće je da će ovakva situacija potrajati, i mislim da će se Srbi uskoro naći u društvu evropskih naroda i zemalja.
      
       MLADEN IVANIĆ, profesor Ekonomskog fakulteta u Banjaluci
       - Posljednja dekada ovog vijeka bila je vjerovatno najteža za srpski narod zapadno od Drine. Istjeran je iz zapadne Slavonije, Kninske krajine, velikog dijela Bosanske krajine, Sarajeva, Mostara, istočne Slavonije. Jedan od razloga malodušnosti kojom je međunarodna zajednica prihvatila toliki broj etničkih čišćenja krije se u nesposobnosti lidera koji su vodili srpski narod. Osionost kojom su predstavljali ono što smatraju interesom našeg naroda, dovela je do katastrofalnih rezultata. U novom vijeku srpski narod će biti pred ključnim izazovom, da skine sa sebe anatemu koja mu je, kao narodu koji je sam u ovom vijeku bio izložen pogromu, nezasluženo nametnuta - anatemu genocidnosti. Za povratak u međunarodnu zajednicu trebaće nam novi lideri, ali i istinsko prihvatanje novog sistema u svijetu. Srpski narod je isuviše mali da bi mogao drugačijim putem od drugih.
      
       Anketirali: VLADIMIR SUDAR i ALEKSANDAR ROKNIĆ