Kako se jedan mladić na Štrosmajerovom šetalištu zanima za smisao fotografisanja uz A. G. Matoša

      A što se vi tu - slikavate?" Doslovno tako, stilski dojmljivo (do jučer bih još bio napisao "upečatljivo", da i sam nisam pod dojmom "čišćenja tuđica" iz hrvatskoga jezika, pa što preostane), ali očito napasno i provocirajući, dobacio nam je neki žgoljavac, dok smo se nas nekolicina vrzmali oko spomen-obilježja Antunu Gustavu Matošu. Postavljeno da sjedi na klupi - koja je istovremeno i "prava" sjedalica za namjernika na šetalištu i dio "umjetnog" spomenika - obličje A. G. M.-a dosjetljivom je skulptorskom gestom još 1972. godine na sam kraj Štrosmajerova šetališta, na zagrebačkom Gornjem gradu, postavio sjajan kipar Ivan Kožarić.
       Tu je jedno malo odmorište, s kojega u Donji grad vode Zakmardijeve stube i s kojega "puca vidik" na gradske krovove, u lijevo prema tornjevima katedrale, a na drugu stranu prema Iličkome neboderu. Kao klasično mjesto za snimanje "uspomena", križište veduta povijesti i suvremenosti, to je mjesto naprosto "dušu dalo" i za mali predah uz spomen obilježje A. G. M.-a. Njegov britki duh odlično je evociran oštrobridim prelomima u obličju, u kojemu ga je dočarala kipareva ruka, pa premda je u pozi odmaranja, iz njega ipak kao da se očekuje kakva zajedljiva formulacija.
       Kako je iza leđa ovoga obilježja, nekad davno, a u Matoševo doba (sjetimo se: umro je 1914. godine u 41. godini), bila glasovita kavana "Bijeli Njeiss" (tako zvana po mladom, ali rano posijedjelom vlasniku), u koju su među ostalima svraćali i Bogoslav Šulek i August Šenoa (slavni i veliki, premda prema današnjim kriterijima ne baš odviše "čisti" hrvatski literati), to je Matoševo obilježje dobro smješteno pred mjesto koje je i sam posjećivao. Kasnije je zgrada u kojoj je bila kavana postala Gradska realka, pa Ženski licej, a onda su se u nju uselile neke druge škole i državni instituti.
       No, kako se s Gornjega grada, na kojemu se i danas nalazi još aktivna, premda samo tako dalje nazivana Klasična gimnazija, svakodnevno baš preko toga dijela Štrosmajerova šetališta i niz stube kraljevskog protonotara, suca i poreznika, baruna Ivana Zakmardija (1600-1667), slijevaju rijeke mladeži, to je odmorište vrlo frekventno, ako i ne računamo obične šetače i kojekakve turiste. Naime, u svako godišnje doba, to je odmorište vrlo, "romantično", bilo pod procvjetalim kestenima, bilo pod snježnom pelerinom, tako da je kratka pauza za predah uz intimističku pozu A. G. M. - naprosto neodoljiva.
      
       Kako se čini nizak na svojoj klupici, a u nemogućnosti da se otrese, njegovo obličje trpi kojekakva milovanja i nudi se fotografima za brojne poze onih koji se žele ovjekovječiti uz pjesnika, koji je tako neodoljivo opjevao to "Gnijezdo bez sokola", naime, svoj "otrcani, kraljski, banski Grič!" Ali, kako je prirodom kipa neotporan na vrijeđanje smisla lika što ga prikazuje, tako je spomen-obilježje A. G. M.-a omiljela ploha za kojekakva iživljavanja (kad ga već ne zagađuju golubovi, kao spomenik Petra Preradovića na Cvjetnom trgu u Donjem gradu, Pravoslavnu crkvu).
       Taj svrab ispisivanja poruka i simbola već je prethodno naudio jednom drugom radu kipara I. Kožarića; naime, njegovom "Prizemljenom Suncu", krasnoj zlatnoj kugli, koju su morali preseljavati s kraja na kraj, da bi se danas napokon odmarala usred grada, na potezu prema hotelu "Dubrovnik", doduše sva iščrčkana... Nažalost, toga sam dana (aprila 1998. godine) A. G. M.-a zatekao nagrđenoga i dok sam zamolio rođaka da me snimi uz taj, za mene duboko amblematski lik, iz grupe mlađarije koja se okolo bila zatekla, jedan je dobacio: "A, šta se vi tu - slikavate?"
      
       Pitanje besmisleno, jer je tek konstatacija i što se koga tiče moje foto-bilježenje, ali osjećao sam kako pitač već ima i odgovor. Dok sam ga ignorirao, iz njega je prokuljala negativna recepcija moje malenkosti, koju nisam očekivao od jednoga mladića: "Znam ja, šta je vama zanimljivo, je li?"
       "No, a što?", zainteresirala me ta pronicljivost, koja je nekim dijelom i pogađala moje namjere. Zaista sam htio ovjekovječiti onaj stupidni "kukasti križ" na Matoševim prsima, baš kao neki "znak vremena", ali po čemu taj golobradac baš mene razotkriva u tome činu (jer, valjda su se i mnogi drugi tih dana ovjekovječili u istoj pozi, sve dok kasnije - kako ću i sam provjeriti - Matoš ne bude fino opran i dezinficiran od simboličke zaraze).
       "Da šta, pratim ja vas, vi pišete u četničkoj štampi (opa, nije rekao "tisku", što će reći da se svakidašnji govor/nik ne povinuje stezniku "pravilnoga" hrvatskoga), pa ćete ovo iskoristiti?"
       "A, ti čitaš taj tisak s one strane granice, je li, daj reci, kako dolaziš do njega?" Premda je njegova agresivnost bila više nego očita, naivno sam htio diskutirati o tako važnoj stvari, kao što je već višegodišnji embargo na uvoz novina i bilo kakvih tiskovina iz Srbije/DžU, dok se hrvatske, premda ne na službenim kioscima, ali i barem u neke vrste kolportažnoj prodaji ipak mogu dobiti u Beogradu (na jednom štandu na početku Knez Mihailove ulice, barem poznatiji hrvatski tjednici i mjesečnici!).
       "Nema veze", slegnuo je ramenima, "moj stari dolazi do njih..."
       "Vidi slučajnosti, a kako se to i zašto tvoj stari zanima za te zabranjene stvari? Da ti možda otac nije Srbin, a ti iz 'miješanoga braka', pa zašto onda i njega umešaš u 'četništvo'?"
       "To moj stari, službeno", počeo je izvrdavati, a kako je osjetio da mu time slabi početna energija, obnovio je namjeravane optužbe: "Vi se slikavate da bi onima tamo pokazali kako smo svi mi - ustaše?"
       "Ma je li, sinko" - upotrebio sam taj pokroviteljski ton, koji mlađe najviše vrijeđa - "a što sam onda ja, kad mislim kako je najobičniji vandalizam jednom Matošu na prsa iscrtavati 'svastiku'? I to njemu, koji je napisao, ako ću dobro citirati: 'Samo tebe volim, draga nacijo. Samo tebi služim, oj, Kroacijo. Što si duša, jezik, majka, a ne znamen? Za te živim, samo za te, amen!' Ne misliš li, da je vrijeme, sa Hrvata skinuti taj 'znamen', ovaj 'haknkrojc', koji nas je sve toliko osramotio?"
       Ali, malac se nije dao, a osim svega, ubrzo su mu se pridružila dva grmalja ošišanih glava i u kožnim jaknama: "Nemojte vi tu meni filozofirati, ovo je naša stvar i nije za reklamu!"
       "Kako, misliš da naš prljavi veš ne bismo smjeli pokazivati, ali tko ga onda doma pere?"
      
       Okuražen pratnjom, mladić je povukao nove argumente: "Pa, da je poživio, Matoš bi sigurno bio - ustaša!"
       "Tko vas uči te bedastoće, pa jeste li vi normalni?"
       Ovo je već prijetilo fizičkim obračunom, jer na spominjanje normalnosti prorade zaista sve obrambene karakteristike normalnosti. "Pa, opće je poznato da je Matoš bio hrvatski nacionalist", još se mladac držao relativno uljuđene priče, dajući znakove svojim grmaljima neka se suzdržavaju.
       "Dobro, pa i neka je, ali je istovremeno bio i tolerantan u svim međunacionalnim pitanjima. Recimo, kako je on mogao toliko dugo živjeti u Beogradu i pisati o srpskoj književnosti, pa i polemički se svađati s njihovim najvećim autoritetima, a da ga zato ni tamo nitko nije ocrnjivao kao sumnjiva tipa?"
       "E, bila su to druga vremena", nadovezao je moj nesuđeni sugovornik, očito čak i obaviješten u nekim stvarima.
       "Pa, reci ti meni, kakva su ovo vremena došla, da jednoga stradalnika, boema, doduše prznicu, ali poštenjaka, za kojega je Ujević rekao u nekrologu da je 'tukući Hrvate htio da bude borac Hrvatske', da njegov spomenik nagrđujemo ovim sramotnim znakom?"
       Samo je mladom jurišniku, matoševski rečeno, "steklišu" nove državotvorne stvari, trebalo dati ovakav šlagvort: "Ovo je vrijeme kad moramo povući granicu između dva kulturna kruga, njihova i našega"... Mali je očito već bio dobro upio Vrhovnikove lekcije o razlikama između "zapadne" i "istočne" civilizacije, između "katoličanstva" i"bizantinizma".
       "Kakve su te granice spopale, pa nisu ti političar, a osim svega u tvojoj se kući očito sa zanimanjem čita srpska štampa?"
       "Svi danas moramo biti jedno, dosta je bilo toga da nam oni sole pamet i da nas pokoravaju i vladaju našom Hrvatskom!"
       "Ma, tko vlada tvojom glavom, pametnjakoviću" - riskirao sam hoće li se grmalji trznuti - "kad si tako dobro popušio fraze onih koji su se dogovorili da se ujedine makar i sa crnim, pa ako treba i sa crvenim đavolom, samo da Hrvatska bude samostalna, svejedno kolika je, recimo, koliko se vidi sa ovoga mjesta!"
       "Slušaj ti, ćoro" - ovo je išlo mojih naočala - "ne vređaj, dobro mi znamo za koga ti radiš i tko te plaća!"
       "Daj se smiri, sinko" - ponovno sam se vratio na pogrešnu intonaciju - "meni je plaćen moj rad, taman onoliko koliko je i Matošu falilo do crkavanja".
       "Ma nemojte, sad se slikavate uz Matoša, pa mislite da ste isto što i on, da ne bi!?"
       "Kakva usporedba", sad sam se i ja počeo izmotavati, što je bilo dovoljno da me jedan od malčevih snagatora snažno gurne o rame, tako da sam se zateturao... i razbudio se nad fotografijom koju sam proučavao.
       Je li se ovako nešto dogodilo ili nije, to više ni sam ne znam, dok ovih posljednjih dana po stoti put proučavam putopisno-dnevnički tekst Miroslava Krleže "U Drezdenu" (izvorno objavljen u "Književnoj republici", knj. II, br. 2, 1924. g., a potom uvršten kao poglavlje u knjigu "Izlet u Rusiju", 1926, kasnije iz nje izdvojen, ali i nepreštampavan, sve do 1985, u Sabranim djelima, Sarajevo 1985, u svesku "Putovanja, sjećanja, pogledi"). Familjarnije je taj tekst poznat pod naslovom "Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje" i vjerojatno je najironičniji Krležin prilog dotičnom "pitanju".
       Točno je, da je on o njemu pisao vrlo mnogo, zapravo je ostavio čitave knjižurine, ali u historiografsko-enciklopedističkome i napregnutome političkome slogu. S Vu-San-Peijom on se podruguje na račun onoga o čemu je inače pisao smrtno ozbiljno i baš je zato "U Drezdenu" jedan od njegovih najmanje prolaznih tekstova. Riječ je o formi tzv. sokratovskoga dijaloga, u kojemu sugovornici - proizlazeći dijaloški iz iste osobe na ideološki način provociraju istinu (kako je ovaj princip toga staroga žanra opisao Miahil Bahtin u "Problemima poetike Dostojevskog").
       Za onoga koji se boji otkrivati - kao što je slučaj s mojom malenkosti, a ne bojim se barem to priznati - vrlo je teško ispisati neki takav dijalog. U sukobu sa zamišljenim protivnikom, govornik potkopava svoje "drugo Ja", ma koliko se trudio da ga zamaskira kao "Drugoga". Ideja bi bila, kroz navodnu neobavezatnost izmišljenih pozicija prikazati neko stanje duhova, ali pisac bi trebao vladati dijalogom kao dramskom situcijom i k tome imati još i izgrađenu ideološko-filozofsku poziciju, da ne kažem i nekaku političku viziju, što znam da mi sve nedostaje.
       Zato sam se tek zanio u negativno sanjarenje nad jednom fotografijom, pretpostavljajući što bi se moglo dogoditi kad bismo javno pretresali njen "smisao", a znajući da nisam odgovorio na sva pitanja koja mi je isprovocirao moj "sugovornik".
       Došlo neko takvo vrijeme, da pred brčkotinom na Matoševim prsima, uz njegov stih "I dok je srca, bit će i Kroacije" (1910), nadostavim vlastiti grafit:
      
       "Eh, moj Matoše:
       A, dok je 'haknkrojca',
       Hoće l' biti Kroacije?"
      

Tako je govorio Krleža Pa dobro! Vi velite da ste govorili srpski i da ste prestali govoriti srpski! A kako danas govorite?        - Hrvatski! Danas govorim hrvatski, Srpstvo to je država i artilerija, a Hrvatstvo je bila država, samo u ono vreme nije bilo artiljerije.        - Da! Po čemu se razlikuje srpski od hrvatskoga?        - Po naglasku, mister Vu-San! Srbi naglašavaju prvi slog, a Hrvati obično drugi! Imade zatim neke kvantitetske razlike u izgovaranju pojedinih vokala (sredovečni stari običaj), ali to jedno uho što nije srpsko-hrvatsko vrlo teško razlikuje.        - To je onda neka vrsta potpunog subjektivnog, vašeg narodnog razlikovanja naglaska? Postoje li za te vaše naglaske posebni znaci?        - Postoje, ali samo u knjigama starostavnim, što ih čuva nekoliko sveučilišnih velikosveštenika kao naročitu tajnu!        - To je onda taj vaš naglasak čudan misterij?        - Da! Upravo tako!        - I to jedino što Vas deli jedne od drugih?        - Pa nije samo to! Deli nas i bog!        - Kako bog! Pa bog po čitavome svetu spaja narode, a ne da ih deli!        - E, vidite, kod nas je to baš obratno! Srbi na svojim banknotama imadu štampanu devizu: Bog čuva Srbiju! A Hrvati veruju da je Bog s njima, bog i Hrvati!        - Meni je to nejasno! Jesu li to dva boga i jedan narod, ili dva naroda i jedan bog?        - To su dva naroda i jedan bog!        - Čudno! Ta kako može jedan bog da deli dva naroda?        - Može! To su dve crkve i jedan bog! Hrvati veruju da žena može roditi dete kao devojka, a Srbi po iskustvu tvrde da je to nemoguće. Još nijedna Srpkinja do dana današnjeg nije rodila kao devojka.        - Hrvatice to mogu? To je neobično fantastično! To su jedna esoterična sekta ti vaši Hrvati!        - Da! To su dve temeljne dogme što su raskolile Hrvate i Srbe u dva tabora. Borba oko tog ženskog pitanja traje već više od hiljadu pet stotina godina.        - Neverovatno!        - Da! Osim toga nije rešeno pitanje jesu li Srbi oslobodili Hrvate, ili Hrvati Srbe!        - Kako oslobodili? Pa to je onda i političko pitanje po sredi.        - Naravna stvar da je to pitanje političko! Srbi su okupirali Hrvate topovima i generalima. Oni imaju naime slavnu artiljeriju, kao što vam je poznato.        - Pa to je onda rat između Srba i Hrvata?        - E vidite, to i jest baš ono, da između Srba i Hrvata nikada nije bilo rata! Srbi su Hrvate oslobodili i onda ih zarobili bez rata. Rat je počeo tek pošto je bio sklopljen mir.        - Da! To je paradoksalno. Kako može rat početi u miru? Ali vi velite da su i Hrvati Srbe oslobodili i da se to ne zna tko je koga oslobodio.        - Jesu! Hrvati su mirotvorci, Ghandište neke vrste, republikanci. Oni oslobađaju Srbe od jednog ustavnog faktora, od artiljerije i od srpske slobode! Oslobođeni i zarobljeni, oni kao zarobljenici oslobađaju osloboditelje idejom mira, republikanstvom, miroljubivosti, te se tako iz mirotvoraca pretvaraju u osvajače!        - Meni izgleda da su to sve sama protuslovlja!        - Mister Vu-San-Pej! Vi ne poznajete moderne evropejske filosofije! Hegel. Niste li nikada čuli za Hegela? Šteta! Na protuslovljima se temelji naš evropejski razvoj i napredak. Srpska teza glasi: Ja sam srpstvo, sir je srpski sir, luk je srpski luk. Srpska junačka prošlost, srpski jezik, srpska dinastija, srpski duhan, srpska svinjetina, srpska književnost, srpska pobeda, srpska vera, srpski bog, Srpski književni glasnik. A hrvatska teza je: Ja sam Hrvatstvo! Prva hrvatska štediona, prva hrvatska praona rublja, hrvatsko društvo književnika. Prava Hrvatska Hrvatom, Prava Hrvatska sloga, Prava Hrvatska krčmarska zadruga, vatrogasca, sitničara i trgovca sodavode. To je antiteza. Teza i antiteza daju sintezu.        - A što je sinteza?        - Sinteza je Jugoslavenstvo! Ko ne veruje u to sintetičko jugoslavenstvo taj je veleizdajnik, i ko takvog veleizdajnika ustreli, to je junak, to je motor, to je inicijator ujedinjenja; taj je državotvorac genijalni, taj zastupa ideju ujedinjenja kao Macini, kao Kavur! kao Svetozar Pribičević.        Tako sam govorio s Kinezom Vu-San-Pejom o dinarskom tipu, o panonskom tipu, o moravovardarcima, o periferičnim uticajima renesanse i baroka, o velikom evropejskom putu na istok, i sve sam to govorio nešto povišenim glasom uzdignute glave, patetična, sklopljena - oka, da uverim Kineza, a pomalo i sebe sama, da smo mi genijalna rasa, napredna rasa, rasa budućnosti, narod mlad i nadobudan, kao kakav sedmogimnazijalac. A sve to nije bila istina, i sve je to bilo lažno i namešteno, kao predgovor ilustrovanog kataloga kakve naše umetničke izložbe u inozemstvu, gde se govori o desetercima, o gjotu o pastirima, o rasi i našem rasnom pozivu i velikoj proročkoj gesti našega pokolenja.        Istina je bila duboka, gubava i strašna i ja je g. Vu-San-Peju nisam hteo da kažem iz nekog neosnovanog - recimo - nacionalnog egocentriciteta. Međutim o toj istini mislim da se raspišem u jednom od sledećih brojeva K. Republike.               ("Književna republika",        II/2. 1924, str. 55-60)