Ako narod Crne Gore doživi reforme kao gubitnik, rodiće se nove populističke ideologije i vođe, koji će krivce tažiti u vladajućoj grupici bogatih

      Nebojša Medojević
      
       Prošle su više od dvije godine od sklapanja Sporazuma o minimumu uslova za stvaranje demokratske infrastrukture, koji se može smatrati prvim nagovještajem stvaranja koalicije "Da živimo bolje" koja je u maju 1998. godine dobila većinsku podršku na parlamentarnim izborima.
       Svaka od partija članica koalicije imala je, sasvim sigurno, svoje i strateške i taktičke razloge za ulazak u koaliciju, kao i njihova rukovodstva koja se u crnogorskim uslovima još moraju analizirati kao posebne interesne grupe čiji motivi i interesi često nemaju baš puno veze sa partijskom bazom. Javno su se, međutim, deklarisala dva osnovna razloga za formiranje koalicije: prvi je stvaranje što šireg i snažnijeg fronta za odbranu od režima Slobodana Miloševića, i drugi, iniciranje sveobuhvatnih i dubokih društvenih i ekonomskih reformi u Crnoj Gori.
       Od vladajućeg DPS-a bilo je iluzorno očekivati da će sada iz čista mira odustati od svojih monopolskih pozicija i dobrovoljno pristati na demontiranje brižljivo građenog mehanizma nekontrolisane i apsolutne vlasti. Bilo je sasvim jasno da će DPS i oligarhija oko vrha te partije samo pod velikim pritiskom i ultimatumima koalicionih partnera pristati na podjelu vlasti kao na prvi korak ka iniciranju demokratskih reformi.
       Što se tiče Narodne stranke, njihova lojalnost DPS-u nije nikoga iznenadila, jer je to partija koja je ulaskom u koaliciju "Da živimo bolje" u potpunosti izgubila svoj identitet i koja je, u suštini, postala frakcija DPS-a. Skoro je nemoguće zamisliti političku situaciju u kojoj bi ta stranka donijela odluku da izađe iz vlade.
       Crnogorska demokratska javnost je posebna očekivanja imala od drugog koalicionog partnera Socijaldemokratske partije Crne Gore koja je trebalo da, koristeći se unutrašnjim polugama vlasti, inicira demontiranje starog i iniciranje stvaranja novog političkog i ekonomskog sistema.
       Da SDP neće moći da ispuni svoju misiju i natjera DPS da promijeni dosadašnji način vladanja, moglo se zaključiti prilikom samog formiranja vlade kada SDP nije dobio niti jednu od poluga vlasti, tj. policiju, finansije, medije, spoljne poslove. I ne samo da nije dobio niti jednu od poluga vlasti, već je mandatar Vujanović birao i ljude iz SDP-a koji mu se sviđaju.
       To je bio prvi znak da je SDP na startu već pokazala neobjašnjivu slabost i popustljivost i tako najavila neslavnu praksu koja će obojiti kompletni njen koalicioni status. Sve što SDP pripremi i smisli i što je mnogo puta zaista bilo veoma kvalitetno, na koalicionim pregovorima baci pod noge i prihvati stavove koji se pretežno kreiraju u vrhu DPS-a.
       Čim je SDP pristala na mrvice u vladi i još prihvatila ultimatume Vujanovića oko izbora svojih predstavnika, bilo je očigledno da od podjele vlasti neće biti ništa. SDP se zadovoljila sa participacijom u vlasti, odnosno sa prihvatanjem svih dosadašnjih mehanizama vladanja, protiv kojih se hrabro i pošteno borila svih ovih godina prije ulaska u vlast.
       Rukovodstvo SDP-a kao da je zaboravilo da je koalicija u suštini bila brak iz interesa, a ne iz ljubavi, te da je morala sa velikom pažnjom da prati svaki potez koalicionih partnera, pogotovu kada se zna kolike su i kakve razlike između ovih stranaka. Morali su znati da je riječ o partijama koje su u ovaj brak unijele sedam godina slijepog služenja režimu Slobodana Miloševića, od koga su i naučili sve lekcije o totalitarnom i nedemokratskom vladanju na svoju ličnu korist, a na štetu svojih građana.
       Morala je SDP izgraditi kineski zid između sebe i partnera da se i sama ne bi inficirala istom bolesti od koje su odavno oboljeli koalicioni partneri. Međutim, dogodilo se da se otkrave odnosi i izgradi ničim utemeljeno povjerenje između ovih partija, što je DPS maestralno iskoristila u nametanju svojih stavova SDP-u bez bojazni da će rukovodstvo SDP-a jednom reći - DOSTA.
       Tada je plasirana teza da je očuvanje koalacije najveći interes Crne Gore, pa je SDP spremna da prećuti sve što rade koalicioni partneri, jer je to, tobože, doprinos i nezavisnosti i suverenosti Crne Gore i razvoju demokratije i reformi u Crnoj Gori. Međutim, DPS je vrlo vješto shvatila da će se SDP zadovoljiti vrlo jednostavno, na način što će se s vremena na vrijeme , bacati malo procrnogorske medijske prašine građanima , što bi moglo da kod naivnih izazove utisak da je ova koalicija za suverenu državu.
       Režim u Podgorici je dospio u idealnu političkopragmatičnu situaciju. Istovremeno je dobio bezrezervnu podršku Zapada za sve poteze koje povlači, iako oni vrlo često nijesu imali nikakve veze sa demokratijom i reformama, dok je na unutrašnjem planu sa lakoćom održavao strah građana kako od spoljašnjeg neprijatelja- Slobodana Miloševića, tako i od unutrašnjeg neprijatelja - pristalica istog gospodina Miloševića u Crnoj Gori.
       Tako je ni kriva ni dužna vladajuća koalicija dospjela u idealnu poziciju da zadrži apsolutnu vlast bez ikakvog sopstvenog pozitivnog doprinosa. Predsjednik Republike gospodin Đukanović svoj legitimet provjerava ne u Crnoj Gori, već u prestonicama zapadnih zemalja, dobijajući umjesto konkretne finansijske pomoći samo stisak ruku i puno srdačnih osmjeha i tapšanja po ramenu. S druge strane, za sve evidentne promašaje i propuste u politici vlade, koalicija permanentno okrivljuje režim u Beogradu. Sve je tako prosto.
       Problem je, međutim, što je sve većem broju građana jasno da se u stvarnom životu ne dešavaju nikakvi ozbiljni pozitivni pomaci koji bi mogli i mirisati na gromoglasno predizborno obećanje koalicije: da ćemo samo ako za njih glasamo svi živjeti mnogo bolje.
       Naprotiv, koalicija kao da je zaboravila na onaj drugi dio obećanja i misli da će se do boljeg života i reformi doći tako što će se samo napadati režim u Beogradu i njihove pristalice u Crnoj Gori. Naravno, nema ni govora da su momci iz DPS-a pokušali da demontiraju ijedan mehanizam iz prethodnog perioda, već su samo ojačali svoje monopole, dajući poneku mrvicu i kolegama iz koalicije.
       Nastavljena je, dakle, praksa nekontrolisanog bogaćenja pripadnika uskog kruga nomenklature, rentiranjem svojih monopolskih pozicija.
       Ekonomski sistem sve više liči na onaj koji su imale mnoge latinoameričke zemlje u decenijama poslije Drugog svjetskog rata :
       a) snažan uticaj politike (vlasti) na ekonomske tokove;
       b) ekonomska recesija kao rezultat odlaganja ekonomskih reformi i afirmacije filozofije preživljavanja;
       v) netransparenta privatizacija koja se obavlja u zatvorenim krugovima centara moći na osnovu diskrecionih odluka;
       g) izostanak bilo kakve dugoročne razvojne strategije;
       d) zakoni se ignorišu ili čak i direktno suspenduju, dok institucije tržišne ekonomije ili ne postoje, ili nemaju nikakav suštinski značaj;
       đ) izrazito monopolisana ekonomija u kojoj se alokacija resursa ne vrši u skladu sa osnovnim zakonitostima otvorene tržišne ekonomije, već isključivo unutar piramide pripadnika novoformirane nomenklature bliske centrima moći;
       e) njihovo tržište se zasniva na zatvorenim i tajnim dogovorima, sa osnovnim ciljem da se uveća njihovo lično bogatstvo;
       ž) korupcija je postala institucionalizovana i zahvatila je sve pore društva - od ulice do najviših organa vlasti. Pojedinci, kontakti i klanovi postali su važniji od institucija i zakona;
       z) Crna Gora nije suverena država, i kao takva je jedina zemlja u tranziciji koja svoje ekonomske reforme priprema i realizuje van uobičajenih procedura i mehanizama kontrole od strane MMF-a, Svjetske banke, Svjetske trgovačke organizacije i drugih međunarodnih finansijskih institucija.
       Ukratko, crnogorska ekonomija je bankrotirala i za njen oporavak je potreban ozbiljan i stručno pripremljen dugoročni program restrukturisanja i rehabilitacije koji mora da bude podržan odgovornom i kompetentnom vladom, spremnom da se uhvati ukoštac sa radikalnim i dubokim sistemskim promjenama, koju će, uz to, podržati kreditnom podrškom međunarodne finansijske institucije.
       Dakle, crnogorska koalicija se nalazi u nimalo veseloj poziciji, iako im se čini da im je vlast čvršća nego ikad. Dok Crna Gora ne bude suverena i međunarodno priznata država, njena vlada ne može očekivati značajniju kreditnu podršku sa Zapada. Međutim, suverena država znači da morate preuzeti svu odgovornost za svoje poteze, a to ova vlada niti zna, niti želi. Osnov njihove politike jeste postojanje generalnog alibija u režimu u Beogradu koji je kriv za sve loše što se desi u Crnoj Gori. S druge strane, međunarodna zajednica insistira da Crna Gora zadrži svoju poziciju baze za kondicione pripreme i oporavak slabašnih srpskih opozicionara, a vlast se baš i ne bi zamjerala strancima oko takvih sitnica kao što je državni status i sudbina svojih građana. Vlada se tako često kuva u loncu polovičnih mjera i svojih nekompetentnih i improvizatorskih poteza, koji, sasvim logično nikako da donesu neke vidljive rezultate sa kojima bi se pohvalili narodu. Naprotiv, ekonomska i socijalna situacija je sve teža i bez ikakvih šansi da se u dogledno vrijeme popravi.
       Sasvim je očigledno da je uspješna realizacija najavljenih reformskih projekata u Crnoj Gori u ovakvom ambijentu koji se dominantno kreira u Beogradu, nemoguća te da se pred vlast u Crnoj Gori postavlja strateška dilema od čijeg razrešenja zavisi budućnost i Crne Gore i svih njenih građana. Dakle, navedena ograničenja koja su naša realnost i u narednoj godini čini reforme u Crnoj Gori krajnje problematičim i njihov ishod visoko rizičnim sa aspekta konačnog rezultata. Imajući u vidu ozbiljnost i osjetljivost političkog trenutka u Crnoj Gori, nameće se kao jedina ispravna alternativa da Crna Gora prije nego što uđe u ovako složene projekte, kakvi su političke i ekonomske reforme mora obezbjediti sve neophodne instrumente i mehanizme koji joj omogućavaju da suvereno donosi odluke neophodne za uspješno upravljanje ovim procesima.
       A to je valjda suverena i nezavisna, međunarodno priznata i demokratska Crna Gora. Ako ova vlada nastavi da vodi ovakvu politiku polovičnih i pogrešno motivisanih mjera, bojim se da će uspjeti, na kraju balade, da iskompromituju i ideju suverene države, pa i samu ideju ekonomskih reformi. To će se neminovno desiti , ako rezultat ovih njihovih reformi bude takav da ga jedna grupica privilegovanih pripadnika vladajuće nomenklature doživi kao pobjednik, a najveći dio osiromašenog i obespravljenog naroda kao gubitnik. Iz tog osjećaja nepodnošljive nepravde veoma se lako mogu izroditi neke nove populističke ideologije i vođe koje će krivce za svoju bijedu tražiti u onoj malobrojnoj grupici bogatih. A u pobuni gladnih jedu se ljudi a ne hljeb.
       Neko mora prekinuti ovo vrzino kolo. Postoji nekoliko scenarija sa manje ili više uzbudljivim sadržajem i sa manje ili više horor-završetkom. Ako koalicija nastavi da ignoriše teške probleme u crnogorskom društvu i nastavi da po svaku cijenu štiti svoju vlast i puni svoje džepove, sasvim je za očekivati gore opisani scenario. S druge strane, pitanje je da li će i u kojoj mjeri međunarodna zajednica podržavati ovu i ovakvu koaliciju nakon pada Slobodana Miloševića. Nijesam siguran da oni nemaju pravu sliku o prilikama u Crnoj Gori.
       Obrni-okreni opet je najveća odgovornost za izbor daljeg puta Crne Gore na predsjedniku Republike koji ima i suštinski najveću vlast u državi. Da li će g. Đukanović prepoznati važnost istorijskog trenutka i staviti nacionalne i državne interese i interese građana iznad svojih interesa i interesa partije na vlasti - uskog kruga nomenklature, i ponuditi ozbiljan nacionalni i državni program oko koga bi se okupile sve istinske demokratske i progresivne snage u Crnoj Gori, ili će nastaviti da održava jedan od poslednjih autoritarnih sistema u Evropi , ostaje da se vidi. Za Crnu Goru i njenu najavljenu ali nerealizovanu demokratiju bilo bi mnogo bolje kada bi njen predsjednik, odnosno i formalno i suštinski najmoćniji i najodgovorniji čovjek, učinio taj iskorak i time ponudio Crnoj Gori novi dogovor koji bi bio osnova za raspisivanje referenduma i novih izbora i formiranje ozbiljne i odgovorne prelazne vlade koja bi bila sposobna da izvede bolne društvene i ekonomske reforme i izgradi temelje novog političkog i ekonomskog sistema na osnovama suštinske demokratije i tržišne ekonomije. U suprotnom, bojim se da Crna Gora polako ali sigurno klizi ka privatnoj državi zasnovanoj na nekontrolisanoj moći finansijko-političke oligarhije i ogromnoj bijedi i siromaštvu najvećeg broja stanovnika, što opet može biti izvor nekih novih sukoba i nestabilnosti i što može Crnu Goru za duži period da udalji od evropskih integracija. Nekontrolisana vlast ili demokratija , pitanje je sad.
       (Autor je ekonomista iz Podgorice)