NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Mi i sankcije prvi put

Slavo Stojković: Olimpijska vatra (4)

      Kriza je već nagrizala svet i Olimpijske igre u Amsterdamu, kada je o junacima reč, protekle su u znaku onih koji su i u Parizu 1924. vladali kopnom, vodom i vazduhom - dakle i dalje je uspešno trčao Pavo Nurmi, plivao DŽoni Vajsmiler a naš Leon Štukelj kao 30-godišnjak nije se predavao u gimnastici. I naredne Igre, u Los Anđelesu 1932, bile su u senci svetske krize, nije bilo podviga koji bi "uzbudili svet", Jugoslavija nije imala novca da šalje sportiste "preko bare", ali ipak - eto, kolika je privlačnost olimpijske vatre! - na put su se, o svom trošku, uputila dvojica Jugoslovena.
       "Iz dva evropska pristaništa - jednog na severu a drugog na jugu - 13. jula 1932. godine dva naša putnika krenula su za SAD, na Olimpijske igre u Los Anđelesu i obojica pod sličnim uslovima - u sastavu brodskih posada! Ministarstvo za fizičko vaspitanje naroda, jedna ustanova zvučnog zvanja a majušnog ugleda i uticaja (ustanovljena prvenstveno zbog sokola i vatrogasaca, a ne zbog sporta) obezbedila im je vozne karte do mesta ukrcavanja. Za troškove puta po prostranstvima Amerike od Atlantika do Pacifika, kao i za troškove boravka u Los Anđelesu, morali su se postarati sami, za šta su odvojili svoje skromne ušteđevine, a ponešto se i sami zadužili. Treba reći da se nije radilo o nekim običnim putnicima, niti o nekim neuglednim sportistima. Obojica su u svojim disciplinama bili jugoslovenski rekorderi i po jednom već učestvovali na Olimpijskim igrama. Jednostavno, Jugoslovenski olimpijski odbor nije imao materijalnih mogućnosti da učini nešto više". (Zapis Radivoja Markovića)
       "Dr Veljko Narančić (1898-1983) već je učestvovao na Igrama u Parizu, kao što će biti učesnik i Igara u Berlinu. Višestruki je prvak Jugoslavije u bacanju kugle (14,24) i diska (44,52), dakle bio je ugledan sportista. Kao i Zemunac Vilim Mesner, šest godina mlađi, rekorder Jugoslavije u bacanju koplja (58,43) i svestran sportista.
       Kao što su istog dana, doduše iz različitih luka krenuli preko okeana, istog dana (!) stigli su u NJujork, 23. jula, gde ih je uskoro primio jugoslovenski konzul Janković, koji je bio oduševljen njihovim dolaskom, posebno što su naše iseljeničke organizacije širom SAD bile spremne da na svoj, prisan koliko veličanstven, način pozdrave svoje zemljake. Narančić i Mesner, kako je već rečeno, nisu imali pristanak Jugoslovenskog olimpijskog odbora, ali konzul Janković se preko svojih veza potrudio da ih "ubaci" na Igre.
       Našu dvojicu putnika dočekao je lično gradonačelnik Los Anđelesa, naše devojke napravile su dug špalir i Narančića i Mesnera zasule cvećem, a na kraju špalira bio je postavljen sto na kome su bili hleb i so i - ključevi Los Anđelesa. Duga povorka automobila okićenih zastavama Jugoslavije ispratila je naše putnike do Olimpijskog sela, u kome se 29. jula na počasnom jarbolu našla i jugoslovenska zastava. Tako topao i tako masovan doček iznenadio je i same Amerikance, pa je jedan njujorški dnevnik objavio da je najmanjoj reprezentaciji priređen najveći doček."
       Pažnju bi posebno valjalo skrenuti i na ovaj podatak:
       "S obzirom na to da su im sve počasti ukazivale organizacije naših raznih nacionalnosti, uključujući i Čehe, Poljake i Slovake, na svim skupovima umesto državne himne ('Bože pravde') pevalo se 'Hej Sloveni' - da se niko ne oseti ni zapostavljen ni zaboravljen."
       Narančić je bacio disk znatno ispod svojih mogućnosti (36,51 metar) a Mesner se nije takmičio - zbog nazeba!
       Prava nevolja ih je čekala kad su se vatili kući. Zagrebačke "Novosti", još pre njihovog povratka, pisale su:
       "Ovo je zbilja neverovatno i nečuveno. Jugoslovenski olimpijski odbor, jedini ovlašćeni predstavnik jugoslovenskog sporta pred Međunarodnim olimpijskim komitetom i pred priređivačkim odborom u Los Anđelesu službeno je javio da Jugoslavija neće učestvovati na utakmicama u Los Anđelesu i o tome su tačno izvešteni MOK i Međunarodna lakoatletska i gimnastička federacija. Dr Narančić i prof. Mesner otputovali su pomoću MFVN kao posmatrači, odnosno kao novinski izveštači. Prof. Mesner, bivši član Haška, i prvak u bacanju koplja, namešten je kod MFVN, pa kao takav predstavlja to ministarstvo na olimpijadi u Los Anđelesu. I sada odjednom primamo ovu skoro nevjerovatnu vijest, koja nas, ipak, porazno iznenađuje, jer su Mesner i Narančić nastupili u Los Anđelesu onako kako im ni Olimpijski odbor nije dozvolio! Šta da o tome dalje kažemo?"
      
       FANI ILI IRENA: Svet je ostao zaprepašćen: prvi put u istoriji sporta za najboljeg sportistu Olimpijskih igara proglašena je u Londonu 1948. jedna žena - Fransina Fani Blankers - Kun. Imala je 30 godina, supruga i dvoje dece. Osvojila je četiri zlatne olimpijske medalje.
       - Sećam se svake trke, svake sekunde igara u Londonu kao i mojih suza kada sam posle dve pobede htela da se vratim u Amsterdam deci a kada mi muž to nije dozvolio. Bio je u pravu - izjavila je "Leteća Holanđanka" više od pola stoleća docnije, kada je novembra 1999. godine iz ruku princa Alberta od Monaka primila trofej Međunarodne atletske federacije (LAAF) kao najbolja atletičarka XX veka.
       Uz "živahnu 82-godišnju rekorderku" stajao je "atletičar veka" Karl Luis.
       Imala je 18 godina kada je proglašena za najbolju atletičarku Holandije i određena da svoju zemlju predstavlja na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Otputovala je sva srećna, prepuna zanosa i nada, ali - nije uspela. Konkurencija u skoku uvis i trčanju bila je ipak prejaka za nju. Izgovorila je tada rečenicu kojoj će godine koje slede dati poseban značaj:
       - Ako nisam uspela na ovim, uspeću na sledećim Igrama.
       Sledeće Olimpijske igre trebalo je da se održe u Londonu 1940. godine. Rat je, međutim, bio uveliko počeo. Tokio je trebalo da organizuje igre 1944, ali - još se ratovalo. Godine su prolazile, ali se Fani nije predavala. I otputovala je u London 1948. godine. Obećanje iz 1936. je ispunila: pobedila je u trkama na 100 i 200 metara, 80 metara s preponama i u štafeti četiri puta 100 metara.
       Nema novinara, poznavaoca atletike, koji neće reći i napisati da je "Fani najlepša sportska priča". Pogledajmo zašto: već je spomenut Berlin 1936, ali Fani je poželela da završi karijeru na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine. U Berlinu, kao 18-godišnjakinja - nije uspela da osvoji medalju, a u Helsinkiju, uz sve poštovanje nespominjanja godina kad se govori o damama - a Fani je to bila i ostala - imala je već pune trideset i četiri. Prošla je na stazi kao i u Berlinu šesnaest godina ranije - nije čak uspela ni da se plasira u finale trke na 80 metara s preponama. A toliko je želela...
       U istoriji "zaljubljenosti" u olimpijsku vatru ostala je u sećanju po mnogo čemu lepom, naročito ponašanju i odanosti porodici. U toku skoro dve decenije uspešnog bavljenja atletikom, uspela je da se uda, da dobije decu, i da zasluži titulu "najbrže majke na svetu". U poslednje vreme novinari je porede sa Irenom Kirstenštajn-Ševinskom, takođe sprinterkom, po mnogim mišljenjima koja zaslužuju uvažavanje, pravom naslednicom Blankers - Kunove.
       Tako se dospelo do pitanja: koja je bolja, Fani ili Irena?
       Niko od uvaženijih poznavalaca atletike ne usuđuje se da se izjasni. A evo i zašto: Irena je učestvovala na jednim Igrama više (četiri), ali je osvojila medalju manje (tri) od Fani. Dok je Kunova trčala i pobeđivala, Ševinska se tek bila rodila (1946) a atletika je hitala u napredak svojim tokom pa su poređenja bila i ostala vrlo teška, pa i nemoguća. Najbliže istini jeste uverenje da su Fani i Irena ispisale blistave stranice u istoriji Olimpijskih igara.
       Svaka na svoj način, razume se.
      
       NEMA DŽU-ZASTAVE: A sad sledi pitanje: šta su Jugosloveni postigli na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine? Politički datumi su, nažalost, neizbežni, pa valja podsetiti da su Igre u Londonu odigrane od 29. jula do 14. avgusta. Mesec dana ranije obelodanjena je Rezolucija Informbiroa, savremenim jezikom rečeno - sankcije protiv naše zemlje. Kako se moglo u tim strašnim danima i godinama za naš narod otići na Olimpijske igre u London?
       Novinar "Politike" Živko Baljkas, jedan od mladih istraživača jugoslovenskog olimpijskog pokreta, u "Politici" od 23. jula 1996. godine, potpisuje sledeće redove:
       "Samo četrdeset osam časova pre zakazanog polaska naše olimpijske ekipe na Igre u Londonu 1948. godine doneta je odluka da "plavi" otputuju. Odlučio je Tito, a samo mali broj povlašćenih (rukovodioci olimpijskog tima Veljko Mićunović, Aleš Bebler, Miroslav Kreačić i Neda Krmpotić) znao je da je dolazak pod znakom pitanja. Razloga za kolebanje te 1948. bilo je dovoljno. Nova Jugoslavija našla se potpuno sama, izolovana. S jedne strane bila su dojučerašnja braća koja su je odbacila zbog Rezolucije Informbiroa, a London, uz to, sedište izgnanog Petra II, kraljevske vlade i političke emigracije."
       Ipak, sve je prošlo u najboljem redu: svi jugoslovenski sportisti vratili su se iz Londona u Jugoslaviju. Niko nije podlegao "čarima" Zapada, a njih je 1948. u razrušenom bombama Londonu, u kojem se takođe živelo na "tačkice i bonove", bilo zaista malo.
       Naši sportisti iz Londona su se vratili sa dve olimpijske medalje - osvojio ih je Ivan Gubijan u bacanju kladiva i fudbaleri.
       O tome kako se putovalo u London i kako je osvojio prvu medalju za novu Jugoslaviju priča Ivan Gubijan.
       "Ja sam bio prekobrojan - niko u mene nije verovao. A prekobrojna je bila i bacačica kugle Marija Radosavljević. I kako to obično biva, prekobrojni su kao trinaesto prase. Svi lepo putuju u London spavaćim kolima, što je u ono vreme bio luksuz, a mene i Mariju, oboje prekobrojnih, smeste u istu kabinu... Kako je bilo? Pa ako hoćete da znate, reći ću vam. Najpre sam se osećao glupo. A onda je Marija podviknula: Ivo, u hodnik, moram da se skinem. I ja u hodnik. Posle se vratim u kupe... I tako to, putovali smo zajedno, u istom kupeu, ne sećam se koliko dana i noći."
       Stjepan Bobek se seća da su fudbaleri trenirali po usputnim železničkim stanicama. Ni najbolji vozovi u to vreme nisu stizali na vreme. U nekim železničkim stanicama zaustavljali su se i po nekoliko časova. Fudbaleri bi izašli iz voza i - trenirali, na peronu, tek da "ostanu u formi".
       Ponovo reč ima Ivan Gubijan.
       "Ne sećam se šta sam jeo, ali znam da sam se uoči takmičenja otrovao hranom. Danas bi se to reklo: dehidrirao sam. Šta sve nije činio dr Vojin Smodlaka da me vrati. Dok ležim u sobi i buljim u plafon, čujem kako u hodniku pričaju dr Smodlaka i Artur Takač. Nema šanse za mene.
       Sad se mnogo priča o pozitivnoj energiji. Ja sam doživeo sledeće: dehidriran, izmučen, koncentrisao sam se na takmičenje. Da li mi je upravo to pomoglo? Ne znam. Sećam se da sam u poslednjem hicu išao najdalje... Kladivo je odletelo tek iznad glave jednog od sudija. Sudija je pao. Pomislio sam na najgore. Kladivo probilo žičanu ogradu. Srećom, sudija ostao netaknut.
       Da li otrovani sportista može da osvoji srebrnu olimpijsku medalju? Na mom primeru izgleda da može...
       Evo kako je teklo bacanje: moj budući prijatelj Mađar Nemet bio je prvi - sa 56,09 metara. Ja drugi sa 54,27 (imao sam ranije 56,24 ali u Londonu se nije moglo duže) i sad je nastao nesporazum na pobedničkom postolju. Niko me, naime, nije ubrajao u kandidate za medalju, dve godine ranije na Evropskom prvenstvu u Oslu bio sam poslednji. I sad sledi priča, sećam se kao danas: Nemet je na pobedničkom postolju, treći je Amerikanac Benet, ja drugi. Amerikanac pita: seknd? Nemet odgovara: jes, Gubijan seknd... A moje zastave, zastave moje zemlje, nema! Nastala je gužva, ja strpljiv, čekam. Onda su našu zastavu skinuli s jarbola, jednog u nizu, gde su bile zastave zemalja učesnica, i doneli je, pa podigli na jarbol blizu pobedničkog postolja. Moram da priznam da je Nemet, moj budući veliki prijatelj (umro je nesrećnik pre nekoliko godina) bio takođe strpljiv, kao i Amerikanac, treba reći istinu, obojica su čekali dok se naša jugoslovenska trobojka nije našla na pravom mestu. Bio sam srećan. Dovoljno, ni reči više."
       Artur Takač, u knjizi "Šezdeset olimpijskih godina", takođe svedoči o ovom za jugoslovenski olimpijski pokret velikom događaju.
       "Bio sam u toku takmičenja veoma opterećen svestranim sastavom naše ekipe i na dan finala u bacanju kladiva kasnio sam sa planiranjem transporta za našeg bacača Gubijana. Poslednji službeni autobus u pravcu Olimpijskog stadiona napustio je Aksbridž, tako da sam se s Gubijanom našao u gotovo beznadežnom položaju, oko 25 kilometara od stadiona, bez ikakvog transporta. Potražio sam dežurnog šefa transporta i objasnio problem:
       - Molim vas, moramo dobiti kola, moj sportista je u finalu bacanja kladiva.
       - Žao mi je, nemamo kola - rekao je savestan službenik.
       Bio sam očajan.
       - Ali molim vas, moramo dobiti kola.
       Usledio je spasonosan, tipičan odgovor britanskog formaliteta:
       - Žao mi je, ali zaista nemamo kola kako vi tražite, ali imamo autobus - odgovorio mi je s neverovatnom mirnoćom.
       Nisam mogao verovati. Za nekoliko trenutaka ispred nas je stajao potpuno prazan jednospratni zeleni autobus."
       Ali to nije sve: "U finalnom takmičenju svaki sportista ima pravo na tri bacanja, a najboljih šest su imali pravo na još tri. Pred kraj prvog dela moj pomoćnik Milan Kovačević i ja smo bili zadovoljni. Verovali smo da je Gubijan šesti i da će nastaviti takmičenje. Sudija, međutim, koji je sklanjao oznake eliminisanih takmičara, dohvatio je i sklonio Gubijanovu oznaku, uveren da je on u preliminarnom bacanju zauzeo sedmo mesto. Kovačević je prosto zaurlao:
       - Arture, brzo moramo nešto uraditi, vidi šta taj sudija radi sa Gubijanovom oznakom - skida ga iz finala.
       Shvatio sam da intervencija mora biti trenutna, inače je sve izgubljeno. Iz šesnaestog reda tribina prosto sam preskakao redove sedišta, probijao se preko razljućenih gledalaca, preskočio unutrašnju ogradu stadiona i sjurio se pravo do sudija na bacalištu. Tih dana tamo niko nije poznavao Artura Takača, tako da nisam uticao ni na kolege, ni na prijatelje. Sudija je mirno saslušao moj uzbuđeni protest, i pri ponovnoj proveri daljina videlo se da smo u pravu. Prihvatio je da je pogrešio."
      
      
       PRAVDA - NEPRAVDA: Priča o srebrnoj olimpijskoj medalji ni ovim se ne završava. Pola stoleća kasnije, potpisnik ovih redaka poželeo je da sazna šta se u to vreme dešavalo sa našim fudbalskim timom.
       Svedoči Aleksandar Atanacković, fudbaler Partizana i reprezentacije, kasnije trener i penzioner.
       "Mi smo u vreme dok je Gubijan bacao igrali utakmicu protiv Luksemburga. Prvo poluvreme - 1:0 za Luksemburg! Panika u svlačionici. Neko dotrči i kaže: ej, momci, Ivo Gubijan osvojio medalju! Svi mi srećni zbog Iva, a ogorčeni na sebe. Bek Miroslav-Meho Brozović, Sarajlija koji je u to vreme igrao za Partizan, onakav kakvog ga je bog dao, skoči i počne da psuje: sunce li vam jebem, Ivo osvaja medalju, a mi gubimo od nekakvog Lusemburga (tako je Meho zvao Luksemburg)... U drugom poluvremenu zgazimo Luksemburg sa 6:1 i, na kraju, osvojimo i mi fudbaleri srebrnu medalju, ali iskreno - Ivova medalja ima sjaj jači od naše."
       Jugoslovenski fudbaleri su u finalu izgubili od Švedske sa 1:3, bilo je dosta priča o tome da su Šveđani sva tri gola postigli "nepravilno": neki iz ofsajda, neki posle prekršaja itd. Još jednom nalazimo svedoka i učesnika.
       Stjepan Bobek, posle pola veka, priča:
       - To nije tačno, pobeda Šveđana bila je potpuno zaslužena. Imali su strašan navalni trio - Grin, Lidholm, Nortal, tada svakako najbolju navalu u Evropi. Sva trojica nastavila su karijeru u Italiji, postigli slavu, dobili za ono vreme ogroman novac... Ostali su legenda pod nazivom Gre-No-Li.
       Kad je o novcu i nagradama reč, Bobek je i danas otvoren:
       - Za nas je bila ogromna nagrada što smo u to vreme mogli da izađemo iz zemlje. Tačno je, imali smo džeparac od dva dolara dnevno. Za tih desetak dana Olimpijskih igara prikupilo se dvadesetak i više dolara, a to je za nas bila lepa para. Moglo se ponešto i kupiti... Meni je lično najdraže što ni jedan jugoslovenski olimpijac nije ostao u inostranstvu, iako je bilo ponuda, i te kakvih, svi smo se vratili u tada izolovanu Jugoslaviju i time demantovali ne mali broj onih zlobnika koji su tvrdili da ćemo emigrirati.
       Profesor Mihajlo Andrejević, u to vreme funkcioner Fudbalskog saveza Jugoslavije, u svojim memoarima "Dugo putovanje kroz fudbal i medicinu", međutim, beleži i sledeće:
       "Sedeo sam i posmatrao utakmicu zajedno sa članovima Izvršnog komiteta FIFA među kojima je bio i Stenli Raus, tada sekretar Engleskog fudbalskog saveza. Primetio sam da su i oni nezadovoljni ovakvim deljenjem pravde ovog sudije. Bio sam revoltiran ovakvim suđenjem i greškama sudije na našu štetu pa sam posle utakmice otišao u svlačionicu i izrazio sam Lingu svoje čuđenje i nezadovoljstvo zbog takvog suđenja. Međutim, on je valjda mislio da će za mene biti velika satisfakcija i da će se kod mene pokazati kao dobronamerna i neutralna ličnost time što mi je poklonio loptu kojom se igralo na toj utakmici. Ja sam na tom fudbalu zapisao rezultat utakmice i zamolio sam ga da se potpiše na lopti. On to nije hteo da učini, pa sam ga ja kasnije potpisao. Lopta sa te utakmice ostala je meni kao uspomena i kao dragi trofej za mog unuka."
      
       (Nastaviće se)
      
      

U amfiteatru Sorbone u Parizu 1894. dogovoreno je održavanje modernih olimpijskih igara. Pjer de Kuberten je otac te svetske sportske zabave, koja je ime i ideju posudila od takmičenja što su se u Olimpiji, u staroj Grčkoj, održavala od 776. godine p.n.e. do 394. godine n.e.
       Prve moderne igre održane su u Atini od 5. do 14. aprila 1896. Nastupilo je 285 takmičara (od 484 učesnika) pod geslom: Citius, Altius, Fortius (brže, više, snažnije). Žene se takmiče od 1900. godine. Zimske igre uvedene su 1924. Početno skromni sabor sportista dosegao je razmere planetarnog biznis-spektakla, a često (posebno od Berlina 1936) i moćnog političkog oružja; rezultate amatera u drugoj polovini XX veka "pregazili" su, do zastrašujućih razmera utrenirani, superšampioni.
       Koliko god da su se Igre uozbiljavale, njih odvajkada prate legende o učesnicima. Pred čitaocima NIN-a je upravo takav tekst: kako su naši i svetski poznati olimpijski heroji "preko trnja stizali do zvezda" i kako su mnogi završavali - neslavno. Mi smo dobro zapamtili da "revolucije jedu svoju decu", ali, izgleda, da to važi i za - olimpijade. NIN-ov feljton je zasnovan na novoj knjizi poznatog sportskog novinara i publiciste Slave Stojkovića "Olimpijska vatra" ("Vesmark", Beograd, 2000).


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu