NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ponosno posrtanje

Prošlonedeljni krvavi okršaji povodom gej parade izbacili su na videlo dva sveta: jedan frustriran, ogrezao u mržnji svega što je različito, i drugi koji je već pomalo izgubio dodir sa ovdašnjim realnostima

      Sredovečne žene brižljivo obučene kao da su krenule nekud u posetu na subotnji ručak pozicionirale su se (bilo ih je pet) između žardinjera kafea poslastičarnice “Spomenik” na Trgu Republike u centru Beograda. Skoro će petnaest sati, gužva je počinjala. Nigde u okolnim kafićima prošle subote (30. jun) više nije bilo mesta za sedenje. Na Trg su u grupama pristizali, uglavnom, mladi ljudi militantno odeveni. Neki urbano-sportski (farmerke, majice ili košulja i obavezne martinke), a drugi folklorno tradicionalistički (šajkača, bedževi sa srpskim simbolima, delovi uniforme i, takođe, obavezne martinke). Bilo je zastava i stranačkih desničarskih obeležja.
       Gospođe su ovakvo društvo prilično dobro podnosile. Delovale su pribrano i, nekako, majčinski toplo dok su se sa puno razumevanja osmehivale mladim ljudima oko sebe. Nije im smetalo što ih guraju, ni što im se šminka razliva na jakom poslepodnevnom suncu. Elem, neke ljude je bolje nikad ne upoznati.
       Na Trg su, utom, počeli da pristižu i neki drugi mladi ljudi noseći balone, pevajući. Dolazili su sa različitih strana u koloni od desetak ljudi. “Odbor za doček” koji je sad činilo oko hiljadu ljudi nije, međutim, bio prijateljski nastrojen. Urlalo se i poruka je bila jasna: “Nećemo pedere u Srbiji”, “Ubij, ubij pedera”, “Srbija Srbima, napolje sa pederima” i slične varijacije na istu temu. Gospođe sa početka teksta u trenutku su se podmladile. Dizale su pesnice prema pridošlicama uzvikivale u zanosu: “Idite u bolnice”, “Brukate Srbiju”, “Gde vam je Žarko” (aluzija na Žarka Koraća, potpredsednika srpske vlade) i tako to.
      
       Stampedo
       Ovako je izgledao početak prve parade homoseksualaca i lezbejki u našoj zemlji. Došli su da obeleže svetski dan ljubavi, prijateljstva i tolerancije. U sledećem trenutku jedva su izvukli žive glave i manifestaciji je bio kraj. Nizale su se slike. Po stotinak ljudi na jednog homoseksualca ili lezbejku. Razbijene glave i krv. Letela su jaja, flaše, stolovi. Počelo je batinanje motkama i bejzbol palicama. Policija je bila malobrojna i zbunjena.
       Kontramitingaši su to iskoristili i nastao je pravi stampedo. Nasrtali su na sve koji su im bili sumnjivi. Sad već vidno uzrujane gospođe upirale su prstom potkazujući proizvoljno: “Ona je lezbejka”, “Evo ga peder” a masa je tukla svakog ne gubeći vreme na rasprave zbog eventualne greške. Publika u okolnim kafićima je uživala. Lenjo je ispijala piće i zadovoljno dobacivala navijajući uglavnom za nasilnike.
       Navijao je i protojerej Žarko Gavrilović, predsednik Svetosavske stranke dok je njegova sveštenička odežda prkosno vijorila. On je koordinisao akcije svojih članova i davao izjave novinarima u stilu “treba sprečiti sataniste, ovo su perverzne orgije”. U transu je bila i nekadašnja diva Olivera Katarina kao i Čedomir Antić, nekada (1996. i 1997. godine) vođa studentskog protesta i nedugo visoki funkcioner Demokratske stranke. Gomila je, potom, krenula ka Studentskom kulturnom centru u nameri da spreči održavanje, kako je bilo najavljeno, programa proslave Dana ponosa, inače internacionalnog praznika homoseksualaca i lezbejki širom sveta. Tu se policija konsolidovala i uspela da se odbrani od napada. Pucala je u vazduh, nešto manje na Trgu Republike i, nešto više u Ulici srpskih vladara, gde je bila napadana sa svih strana.
      
       Žrtve
       Bilans je neslavan. Oko trideset povređenih građana i sedmorica povređenih policajaca, od kojih dvojica - teže. Zna se da su kolovođe protesta pre svih navijači fudbalskih klubova “Rad”, “Crvena zvezda” i “Partizan”. Bili su tu još skinhedsi, radikali, četnici, ljotićevci, pripadnici Otačastvenog pokreta “Obraz”, studenti Bogoslovskog fakulteta i ostala pravoslavna omladina. Da je čitava akcija bila dobro organizovana i vođena dokazuju i plakati protiv zvanično najavljene gej parade kojima je grad danima unazad, oblepljen i na kojima piše: “Pravoslavni na okup za duhovno zdravu Srbiju. Sprečimo antihrišćanski homoseksualni nemoral i perverznjačku orgiju.”
       Bilo je, dakle, jasno da je reč o skupu visokog rizika. Organizatori Međunarodnog dana ponosa lezbejki i gej muškaraca uredno su prijavili skup SUP-u Stari grad i nadležni su upozoreni na moguće incidente. Organizatori su posle svega u javnom saopštenju konstatovali: “Rezultat je da je većina policajaca stajala i gledala i čak pozdravljala eskalaciju nasilja prema svakom ko se našao u blizini, a izgledao kao mogući učesnik skupa. Tek kada je masa napala i same pripadnike policije usledila je njihova adekvatna reakcija...” i zatražili “od nadležnog ministra Dušana Mihajlovića da se izjasni u vezi sa ponašanjem pripadnika MUP-a.”
       Do sada se (4. jul pre podne) oglasio jedino načelnik gradskog SUP-a Boško Buha nespretno izjavivši da “kao sredina nismo sazreli za takvo iskazivanje nastranosti”. Postavlja se pitanje da li je gospodin Buha tu da procenjuje šta je nastrano ili je tu da štiti osnovna ljudska prava ljudi koji su uredno prijavili skup. I koji je bio odobren. Ćutanje Dušana Mihajlovića postaje mučno. Za sada, zna se da je policija privela trideset i dvojicu učesnika nereda i da je među njima šest maloletnika. Svoje nezadovoljstvo najpre su izrazile nevladine organizacije.
       Ostalima se nije žurilo i do dana današnjeg, broj onih koji su se solidarisali sa žrtvama nije zavidan. Od visokih funkcionera prvi se oglasio srpski premijer Zoran Đinđić: “Mislim da je prerano očekivati da jedna zemlja koja je toliko dugo bila u izolaciji i pod jednom patrijarhalnom represivnom kulturom izdrži i ovu probu tolerantnosti... To je najviši stepen tolerancije i ja se bojim da će nam trebati još izvesno vreme da stignemo do njega.” Potpredsednik vlade Žarko Korać negirao je da je njegova stranka SDU jedan od organizatora skupa Dana ponosa. Gradonačelnica Radmila Hrustanović osudila je nasilje, a to je nešto kasnije učinio i Građanski savez Srbije. I to je sve.
      
       Mržnja
       S druge strane, Srpska radikalna stranka optužuje DOS da u Srbiji pokušava da “uvede protivprirodni blud kao demokratsku tekovinu, kao nešto što je normalno”, ali isključuje svoje učešće na kontramitingu. Organizacija “Obraz”, takođe, demantuje da je jedan od organizatora. Srpska pravoslavna crkva-ćuti. Navijači “Rada” obećavaju da će ih sledećeg puta biti bar deset hiljada.
       Šta nam se zapravo dogodilo i zbog čega se težina patriotske vrednosti u ovom trenutku meri mržnjom prema seksualnim manjinama. Zbog čega je po interese nacije poraznija šetnja stotinak seksualnih neistomišljenika od, recimo, gomile leševa kojima smo okruženi ili deportovanja Slobodana Miloševića u Hag, pogotovo kada se zna da je on jedan od viđenijih “sponzora” desničarskih grupa i organizacija kod nas. Kolektivna trauma je još sveža i opipljiva, a emocionalni šok, očigledno, ovde po ko zna koji put prerasta u nasilje. Ipak, zbog čega je bes iskaljen pre svega na homoseksualcima i lezbejkama?
       “Tek kada su neki huligani bili uhapšeni i razbijeni u male grupe, uspela sam da složim sliku: Milošević u Hagu, frustrirani huligani koji trenutno ne biju svoje žene i decu, sada biju sve što im ne liči na patriote... Ali, meni to nije dovoljno objašnjenje, razumem ja daleko više od toga, iza te velike organizovane nasilne mase etnički superiornih patriota, osim Radikalne stranke, homofobičnih organizacija, nepismenih demokrata, postoji veći problem: tiha većina, uključujući i ljude na vlasti na onoj pre i ovoj sada... Ti bi ljudi u nekoliko reči rekli da su Srbi već pretrpeli dovoljno poniženja i nesreća samo im ova javna predstava fali. Zar nije iskopavanje albanskih tela sasvim dovoljno? I ti ljudi da bi pročistili svoje nacionalno samopoštovanje žele da nametnu religiju po školama, da kontrolišu rađanje, da ugase glasove manjina, etničkih i seksualnih”, napisala je književnica i feministkinja Jasmina Tešanović.
       Jelena Vlajković, profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, kaže da su kod većine ljudi trenutno dominantna dva straha: strah od promena i strah od različitosti.
       Bez obzira koliko su priželjkivali promene, ljudi nesvesno sve čine da sačuvaju stare pozicije. Čovek se tako sigurnije oseća, a vreme koje dolazi zahteva velike promene u ljudima. “Ovo je period pripreme za trenutak istine. Moraćemo da napustimo sve mitove koji su nas određivali više od jedne decenije. To neće biti lako, jer su oni u sveprisutnoj bedi osiguravali kakvo-takvo samopoštovanje. Bili smo siromašni, ali ponosni Srbi. Narcizam je bio zamena za normalan život. Sad se, do juče tako veliki u svojim očima, suočavamo sa leševima zakopanim na sve strane”, napominje Jelena Vlajković.
      
       Strahovi
       Naša sagovornica kaže da je prošlonedeljno divljanje moglo da se očekuje, jer je Srbija polarizovana - do usijanja. Decenija izolovanosti porodila je strahove i mržnju prema svima koji su i najmanje drugačiji. Ovde se generalno zazire od ljudi koji su različiti - uključujući invalide i bolesne osobe. Guraju se na marginu, svi su srećni kada ih ne vide. “Stvar je još specifičnija sa ljudima drugačijeg seksualnog opredeljenja. U osnovi je prisutan strah od mogućih sopstvenih gej impulsa. Prisutno je iracionalno uverenje da ćemo se inficirati, ako smo u blizini takvih ljudi”, objašnjava Vlajkovićeva.
       Žarana Papić je socijalni antropolog, docentkinja na Filozofskom fakultetu. “Konstantna agresija prema slabijima je činjenica u Srbiji. Nije to samo mržnja, to je, zapravo, nesposobnost da se prihvati razlika. Ona toliko provocira da su se kontramitingaši ponašali prema homoseksualcima i lezbejkama kao da prisustvuju smaku sveta. Vikali su: đavolice, sotone... Čitav naš poredak počiva na striktno definisanim muškim i ženskim polnim ulogama. Ko se usudi da izađe iz tih striktnih kanala postaje meta napada ogromnog broja ljudi, čak i onih koji sebe nazivaju demokratama.” Kao primer naša sagovornica navodi (već citiranu) izjavu Zorana Đinđića. “To što je rekao ‘prerano je’ pokazuje restriktivnu svest kod tzv. demokrata. Ali, uvek će se misliti da je prerano, u tome je problem.”
       Organizatori proslave Dana ponosa priznaju da ih je realnost u kojoj većina živi pregazila. Dušan Maljković, koordinator Kampanje protiv homofobije, za NIN kaže: “Ovakvu reakciju nismo očekivali. Sustigao nas je prejaki optimizam. Nažalost, zatvorili smo se u naše uske krugove i izgubili dodir sa realnošću. Incidente smo očekivali, ali ne i ovako organizovanu akciju. Svi smo u šoku. Mislim da je važno utvrditi da smo prisustvovali neonacističkim demonstracijama.”
       Ni posle oktobarskih promena većina građana nije osetila ono zbog čega je i učestvovala u revoluciji: bolji život. Živci nažalost, popuštaju. Preduga je lista decenijskog poniženja i propuštenih prilika. Narod je i dalje “niko i ništa”, zakucan neizvesnošću. Sada su neki “patrioti” pokazali kako oni “zakucavaju” slabije od sebe i verovatno su se u tom trenutku osećali kao “neko i nešto”. Ko je sledeći?
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu