NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kibuci na Kosovu

(ili: ako nismo kadri da osnujemo srpske kibuce na Kosovu onda, ajde, da se više ne zamajavamo i ne lažemo, i, hajde da pustimo Tadića i Živkovića da oni svrše sa tim, kako samo oni znaju i umeju)

      Da li u nedelji kad ministar Tadić najavljuje doktrinu o vojsci treba kontrirati doktrinom o srpskim kibucima na Kosovu?
       Kibuci su me oduvek privlačili, baš kao i manastiri. Živeo bih i u srpskim zadrugama, ali njih je uništio Milan Stojadinović u prvoj srpskoj divljačkoj akumulaciji kapitala, sličnoj ovoj današnjoj. Posle je taj greh pripisan Titu, a on je samo završio posao koji je popularni Stojadin započeo. Popularan je bio Stojadin, baš kao Božidar Đelić danas. Samo što Đelić nema za prijatelja onog Crnjanskog.
       Jednog leta, kad me je provala oblaka uhvatila, ej tamo iza Čigote, sklonio sam se u jednu brvnaru i tamo saznao da, tu u Gostilju, rodnom mestu Tucovićevom, postoji u tragovima valjda poslednja srpska zadruga. Srpski izvorni, biblijski komunizam, koji brozisti nisu shvatili, pa su brže - bolje ubili boga u njemu. Gledam i ove subote sa Čigote ka Gostilju. Crveno Sunce pada u Drinu, a Meseca niotkuda. Možda ni Mesec više neće izaći. Jer Mars se baš zaleteo na Zemlju, da nas tresne, da nas spljeska.
       Elem, kibuci. Između njih i srpskih porodičnih zadruga postoji neka stara, tajna veza. Da li je to veza esenska, veza kumranska? Pitao sam se to još onda, kada sam bio u Kumranu. A da su Srbi u seobama sa Mojsijem stigli do Kumrana, to vam garantujem! Ako mi ne verujte, ne mogu vam pomoći. Kod esena kumranskih bio je i Mojsijev naslednik, Isus, i pre odlaska za Indiju, a i posle kada se vratio. Od njih je i naučio šta treba da bude hrišćanska zajednica na Zemlji, šta treba da bude zemaljski komunizam; nešto između manastira i srpske zadruge. I ostvarilo se to ne samo u Kumranu već i u Jerusalimu. Jakov, brat Isusov, bio je starešina srpskog izvornog komunizma u egzilu dok ga jerusalimski Jevreji nisu ubili za račun Rimljana. I tada je neki prvosveštenik, po zanimanju psiholog, objasnio i Srbima i Jevrejima u Jerusalimu da je bolje lizati dupe Rimu nego se držati stare esenske doktrine o zadružnom životu, starim bogovima i, uopšte, uređenja zemaljskog i nebeskog života.
       E, sad, i u ondašnjim kibucima imali su tzv. leva skretanja. I to odmah posle Isusa. Isusa Navina ili Isusa Hrista, odlučite sami, mada mislim da je reč o istom čoveku, nasledniku i srodniku Mojsijevom. Ondašnji Kardelj ili Lenjin, ako vam je tako slikovitije, bio je apostol Pavle.
       Stojim, tako, na Čigoti, u subotu, u dan kada i eseni nisu radili. Stojim kao spomenik esenski na Zlatiboru okrenut ka Gostilju Tucovićevom. Sunce već zapalilo bosanske šume, a iz pravca Tornika, sa juga, penje se ka meni, ka Čigoti, šest mladića sa rančevima na leđima!? Da nisu Šiptari!? Obećali su da će krenuti na Srbiju, na Beograd. U Kuršumliji, zatečeni u krađi drva, već su pucali na vojsku Tadićevu. Jedan je, doduše, uhvaćen i dobio PETNAEST DANA ZATVORA!? Da li i to spada u novu vojnu doktrinu? U Srbiji se, bre, brat rođeni za drvo ubija, a šiptarski šumokradica em puca na vojsku i samo - petnaest dana!!!? Srbijo, Srbijo! I s kim da praviš kibuc na Kosovu?
       Kada sam 1986. godine, nekako za Uskrs, bio u kibucu Genezar pored Galilejskog jezera odmah su se pohvalili da je kod njih živeo Simon Peres, ondašnji predsednik Kneseta. I, kažu da je Peres imao predsedničku platu od pet hiljada sekela (u ono vreme pet hiljada dolara), ali je četiri hiljada sekela davao u kasu kibuca, a samo je hiljadu zadržavao za sebe . Jer, tolika je bila plata svih koji su živeli i radili u kibucu Genezar. Uravnilovka, brale, nego šta! Ali, ta uravnilovka još drži Jevreje na okupu, a oni još drže Obećanu zemlju koju im je Gospod preko Mojsija obećao. Tek potom videće se čija je to zemlja; palestinska ili judejska? A Kosovo je, valjda, naše.
       Ili, možda, nije?
       Ona šestorica sa rancima popnu se na vrh Čigote. Nisu šiptarski teroristi. Naša deca iz Loznice, Krupnja i Banje Koviljače. Došli na Čigotu da lete paraglajderima!?
       Pa, zar nema kod Loznice da se leti, lebac vam detinji, nego ste zapucali na Čigotu?
       A vođa letača će: “Ima i kod nas da se leti, ali nam dosadili naši tereni. Gladni smo novih planina.” Onda počinje raspakivanje paraglajdera; i sve isto kao kod padobrana.
       I guraju, prvo, najmlađeg da se otisne sa litice, a Sunce već palo i iza Bosne. Jedan kaže junoši: “Milane, ‘ajde da se pozdravimo. Možda se više nećemo videti.” Vođa letača hrabri Milana: “Budi samo odlučan! Ne smeš mnogo da misliš! Nema oću-neću!”
       I otisne se Milan, petnaestogodišnjak, sa litice Čigote. Ode Milan iz Loznice, ode ka Gostilju da vidi da li još živi poslednja srpska zadruga. Za Milanom otisnu se još trojica. Vođa letača skoči poslednji, u sam sumrak. Vođa plavook, kao i Milan. Skoče, tako, Leonardovi srpski sinovi, sinovi Dedala i Ikara. Njina platna sviraju na Čigoti. Sviraju kao planete, a o toj muzici je još Platon pisao. Muzika sfera.
       Dole, gde su se letači dogovorili da logoruju, već mrak. Silazim sa Oljom niz Čigotu; držimo se za ruke kao Ivica i Marica. A meni oko leti ka letećim spodobama. Pratim ih pogledom, koliko mogu. Seoske džukele uplašene, laju na letače.
       I kažem sebi: Sa ovima bih osnovao prvi srpski kibuc na Kosovu. Sa nevestama, sa decom. Inače, zbogom Kosovo! Zbogom, srpska zemljo! Zbogom, “najskuplja srpska reči”!
       Nema Meseca, ali niz Čigotu do Palisada mogu i žmureći. Jednom li sam se popeo, jednom li sam sišao! Mrkli mrak na Čigoti. Ali, ne brine me što nema Meseca. Brine me da li će Sunce više ikad izaći. Naše sunce Vidovo. Jer, Mars se baš nameračio! I, jaoj nama ako nas zvizne! Zbogom, ljudski rode i srpski narode! Zbogom, moja doktrino o srpskim kibucima na Kosovu! Zbogom, dunavska Trojo!
       I, zaista; ako nismo kadri za kibuce na Kosovu, ‘ajde onda da se više ne zamajavamo! Ako nismo kadri da u jednoj ruci držimo pušku, a u drugoj motiku, ako nismo kadri da danju obrađujemo zemlju, a noću budno stražarimo do zore, onda ‘ajde da više ne pominjemo “najskuplju srpsku reč”! ‘Ajde onda da prepustimo ovim našim političarima da oni svrše sa Kosovom, da oposle kako samo oni znaju i umeju. Inače, ja sam spreman, Tadiću! I za pušku i za motiku. Samo odredi lokaciju, daj džak brašna i malo soli, petroleja. Ako daš i koji džak cementa, svaka čast, Gospod će ti platiti!
       Stignemo, nekako, do Spomenika partizanskim borcima. Avetinjski mrak, a postavljeno neonsko svetlo do Palisada još pre nekoliko godina. I, ‘ajde, krljaj dalje kroz tminu, kao da si na Kosovu, u Goraždevcu...
       Srpski kibuci na Kosovu. To je rešenje. Ili je kraj.
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu