2371, 7. Maj 1996
GOST NIN-A: IGOR MANDIC

Zohari iz Ida


Povodom cestih opaski svojih beogradskih prijatelja da je on Hrvat koji je poslednji otisao iz Beograda a prvi se vratio, Igor Mandic u redakciji NIN-a kaze:

- Kao sto kaze glasovita sansona Zaka Brela: prvi koji kaze istinu mora biti smaknut. Drugim rijecima, isto sto vazi za pejetla, vazi i za covjeka. Dakle, prvi koji kaze istinu mora biti smaknut, a to se meni dogodilo nekoliko puta. Eklektici uvejek poberu vrhnje nakon sto sam ja izgutao smrdljive knedle.

Da li si se sreo sa nekim intelektualcima pre polaska iz Zagreba?

- Ne, ja se ne srijecem ni sa kime, a pogotovo da bih nekome rekao kamo idem. Ja inace imam malo kontakata, ne trebam ih, niti ih odrzavam, ali to nema nekakvih drustveno politickih razloga, vec sam jednostavno nedruzevan tip, tako da ce posle ovoga biti vesela novost. I ranije, dok se pretpostavljalo da su nasi kontakti potpuno normalni, svejedno, u Zagrebu gledalo se na njih sa cudjenjem i blagom podozrivoscu, da ne kazem podsmjehom i zaviscu, a ponekad i sa jalom.

A s obzirom na otvaranje pruge, autoputa, telefonskih veza, itd., sto je sve medjudrzavna intencija?

- Sve zavisi o tome ko se tome raduje.

Pisci najmanje?

- Pisci najmanje, hvala na slagvortu. Jer, to je uvijek tako bilo: surevnjivost, konkurentski osjecaj, kompleksi vece ili manje vrijednosti, uvijek su na djelu, tako da ce najmanje odobravanja za uspostavljanje relacija biti upravo iz intelektualnih krugova i neke svojevrsne drustvene elite. Jer, svaka je zaposjela svoj leno kojim vlada neprikosnoveno i sad ce joj tesko biti prepustiti ovlasti koje se moraju nuzno rastociti ako se odnosi uspostave. Veselje je vjerojatno upravo na strani onoga do koga svima nama mora biti najvise stalo, do naroda ili "pucanstva", kako se mi svi tituliramo u Hrvatskoj. Puko pucanstvo vjerojatno ce sa vecom srecom i zadovoljstvom primiti sve znakove normalizacije odnosa, a intelektualci su uvijek bili svojevrstan soj, jer oni su i po definiciji autsajderski izdanak u svakom drustvu. Dakle, inteligencija je vec po definiciji naostrena na sve sto se dogadja oko nje, s njom ili protiv nje, tako da ce ona osjecati, vrlo vjerojatno, neki bolni rez, sada, nakon sto je bilo sa vrhova odobreno da se mrzi, osjetice bolni rez u pokusaju zaljecivanja te rane.

Ko i sta sada dominira intelektualnom scenom Hrvatske i Zagreba?

- Ne bih htio da se ovaj nas razgovor pretvori u neki moj izvjestaj o situaciji preko granice, jer nisam ni najkompetentniji, pa ne mogu ni sve pratiti, ni o svemu presudjivati. Svaki takav dojam je nuzno subjektivan, privatan i osoban, mozda i pristrasan, a pogotovu iz moga ugla shvacanja, tako da ga ne bi trebalo uzeti kao neku definiciju.

Uspjelo se, iz ovih ili onih razloga, u dominantnoj humanistickoj inteligenciji u Hrvatskoj, stvoriti takozvano drzavotvorno osjecanje. Recimo, od Drustva knjizevnika Hrvatske, kao po stjecaju okolnosti i po nekakvom dugogodisnjem pravu, kao sredisnjoj instituciji nacionalne duhovne kulture, od tog Drustva pa lijevo-desno, gore-dolje, navise i nanize, struji ta osnovna krilatica "drzavotvornosti" kao prva i najvaznija odlika, dapace, potrebna odlika svakoga ko postoji u hrvatskom kulturnom prostoru. Vise-manje u tome se svi slazu.

Da se vratimo na ono sto si prethodno govorio o intelektualcima u takozvanom komunistickom sistemu i njihovoj poziciji danas, u nekakvim novim uslovima, posebno u Hrvatskoj.

- Pa nezgoda je, propust je hrvatske kulture, sto upravo za vrijeme komunizma nije imala izrazitije disidentske struje. Ono sto se opiralo rezimu, uglavnom je bilo i uglavnom je proisticalo iz nacionalnih, nacionalistickih ideja. Takve su se izrazavale u verbalnom ili manifestacijskom otporu komunistickom prigusivanju izrazavanja nacionalnog, s jedne strane, a s druge u emigraciji. Medjutim, izrazito profiliranih ideoloskih otpora komunizmu nije bilo, za razliku recimo od Srbije, u kojoj je, zapravo, u tim desetljecima bilo okupljaliste svih onih koji su nekako formulirali svoj idejni otpor komunizmu, s onu stranu nacionalnog i nacionalistickog. Sada se taj nekadasnji manjak nadoknadjuje naknadnim hvalisanjem. Odjedanput se ispostavlja, sto uopce nismo znali, barem ja nisam znao, da je za tu takozvanu nasu stvar radilo mnostvo ljudi. Odjednom ispada da su prakticno svi bili disidenti, a narocito oni koji su bili revni i zestoki komunisti.

Ja sam se devedesetih godina u nekim kolumnama i feljtonima salio sa tom krilaticom "za nasu stvar", pokusavajuci ironizirati cinjenicu da su se bas oni koji su se kroz komunisticku hijerarhiju uspinjali, kako bi Krleza rekao, kao "opica na lijani", i to desetljecima i od toga dobro zivjeli, da se oni sad odjednom predstavljaju kao oni koji su - iznutra rusili komunizam. To je farsa, to je jedno psiholosko sljepilo i bacanje drugima prasine u oci, pokusaj prevrtanja biografija. Makar da je u pocetku ironiziranje jos nekako palilo i izgledalo da se pogadja bit stvari, odjednom se taj broj hvalisavaca toliko nagomilao da se vise nije moglo ironizirati. To je odjednom postala zdravo za gotovo primljena cinjenica.

Pitanju o nekakvoj odgovornosti intelektualaca i medija za nastanak ovakve situacije i za sam rat na prostoru takozvane bivse Jugoslavije suprotstavlja se teza, recimo, da je za to odgovorna ipak jedna uska politicka elita.

- Normalno da to pitanje nadilazi sam nas slucaj, jer se o njemu razgovara jos od vremena uspona nacional socijalizma na vlast u Njemackoj, kad je posebno jedan ruski analiticar, Cahotin, analizirao mogucnost manipuliranja masama, tada putem novina i radija. Izgleda da je njegova teza prezivjela sve do danasnjih dana, mada je na njega vec i zaboravljeno, i ta se teza posebno izrazila u zadnjih nekoliko godina, u knjigama koje su objavljene o bivsoj Jugoslaviji i o tom "nepravednom i nametnutom" ratu svima; ona se upravo izrazila, ocitovala u tvrdnji da su masovni mediji krivi za sve.

S druge strane, drukcija socio-psiholoska analiza tvrdi da je to precjenjivanje uloge i mogucnosti djelovanja masovnih medija i da su oni samo izraz ili dubinskih potreba masa, ili da su inducirani, proizvedeni svjesnom politickom manipulacijom odredjenih vrhova, za koje bi se, opet, takodje moglo postaviti ono pitanje: sto je prije, kokos ili jaje, da li su oni zaista intelektualni aparat toliko mocan da proizvodi te manipulacijske vibracije, sto je po meni tesko vjerovati (jer u pretjeranu intelektualnu moc nacionalistickih lidera nikad nisam vjerovao), ili su i oni sami proizvod necega sto proizvode masovnih medija.

Odgovornost intelektualca je, jasno, takodje jedna od floskula koju zahvaljujemo jednom pomodnom zapadnoevropskom rjecniku, koji se prosirio od doba sartrovskog angazmana i uloge toga covjeka kao samonametnutog gurua. Koliko je god puta on pogrijesio u svojoj zivotnoj praksi, toliko puta njegovi sljedbenici nisu iz toga izvukli pouku. Angazman, kao jedna izraubovana, istrosena, onemocala rijec, medjutim, vratio se u nasim prilikama, vidim i u Hrvatskoj i u Srbiji, upravo u pokusaju intelektualaca da povedu mase - kao stranacke vodje. Odjednom se pokazalo da je ono politiziranje, za koje smo mislili da je samo njihov kafanski hobi kroz sva desetljeca koja smo zajedno prozivjeli, da je to odjednom, srz samog njihovog postojanja. Jer, da netko moze toliko, da kazem onom poznatom frazom, "preokrenuti curak" preko noci, pa da se iz intelektualca, koji je, ipak, desetljecima propagirao stanovite humanisticke, humanitarne ideje, zalagao se za stanovita prava covjeka, za neke slobode koje su nam se cinile samo apstraktne, da se odjednom iz takvog ruha prometne u lidera ovakve ili onakve, vece ili manje stranke ili strancice koja se zestoko zalaze za krvavi obracun protiv ovakvog ili onakvog neprijatelja - to je nevjerovatno, to su preobrazenja kafkijanskog tipa. Odjednom je mnostvo tih ljudi pokazalo da nisu Gregori Samse, nego da su nekakvi zohari, kukci.

Sta time hoces reci?

- U nemoci da bilo kako drukcije kazem ista suvislo o ovome sto nas je zadesilo, dosao sam samo do jedne metafore. Naime, meni se ucinilo da je ta iracionalna poplava mrznje, o kojoj su mnogi i cesto govorili, da je ona nesto kao cudnovata provala zohara u modernoj civilizaciji. Znamo da su zohari, ili bubasvabe, prave diluvijalne bestijice, kao jedna od najstarijih zivih bica uopce na planeti. Prezivjeli su sve epohe i neunistivi su. Moja metafora je ova: zlo, koje je spopalo ove nase zemlje, izgleda kao provala zohara iz podsvijesti. To nije samo podsvijest u konvencionalnom psiholoskom smislu rijeci. Govorim o onome sto se naziva "Id", kao najmracniji dio, iliti sloj ljudske psihe. Rijecju "Id" imenovao ga je svojevremeno glasoviti "divlji psihoanaliticar" Grodek, a od njega ga je preuzeo Frojd, pocetkom stoljeca. Frojdova podjela na Id, Ego i Superego tako je suvisla zahvaljujuci upravo Grodeku. Po meni, zohari zla se kriju u Idu. Jedino sam tom metaforom bio u stanju objasniti ova dogadjanja, suprotstavljajuci se, dakako, amerikanskoj tezi, da je gradjanski rat na ovim prostorima stariji i trajniji od pet stotina godina a negdje sam procitao da je Klinton dobacio - i hiljadu godina!? Dakle, toj evidentnoj neistini suprotstavljam "metatom" o slucajnom prodoru zohara iz Ida, koji su provalili na svim nasim prostorima. Kako i zasto, ne znam. Ili ne zna se, isto kao sto se ne mogu objasniti svjetske ili povijesne putanje zohara.

Kad govorimo o ucescu intelektualaca u politici, njihova dostignuca su vrlo skromna u odnosu na profesionalne politicare.

- Jasna stvar da se hvatamo u zamku ako kazemo da "politika nije za intelektualce". Tesko bi bilo reci da necija osobna, duhovna struktura ne odgovara politici.

Najprije ce biti da je politika specificno zanimanje. Ocito da je nacin vladanja ljudima bitno uvjetovan strascu za vladanjem ljudima. To je ono sto se meni osobno, na prvom mjestu, uvijek gadi i to doslovno, u svakom politickom pokretu. Kad vidim bilo ciji angazman, u bilo kojoj vrsti politickih opcija, mislim da u njemu prozirem jedino, gotovo patolosku opsjednutost vladanjem ljudima! To je po meni jedna od najmracnijih strana ljudske psihe i ona je u gotovo svim vremenima i na svim mjestima prouzrocila najvise nesrece.

A odakle svim ovim nasim narodima sve ove vodje, koje svuda imamo - Milosevic, Izetbegovic, Tudjman itd. i da li to podseca na ono "i posle Tita-Tito"?

- Pa, ako se vodja ne izabere, onda on dolazi sam. Medjutim, mi smo na svim stranama imali legalne, legitimne, kontrolirane izbore i tu su se dogodile cinjenice protiv kojih nitko normalan ne moze nista imati. Ne smijemo doci u situaciju da, kao neki opozicijski politicari u Hrvatskoj, kazemo da je "narod glup"!? Narod, to smo "svi mi", pa je sumanuto poricati rezultate izbora. Dakako, politicka, opozicijska borba mora postojati, mora se nastaviti, ali priznavanje rezultata izbora je cinjenica, sveti zakon, kao sto znamo, u svim modernim sistemima. Nastanak i biranje vodje je zaista psiho-patoloski problem masovne psihologije. Od L. Bona, pa dalje, do Ortege i Gaseta itd. Nije sve to lako svesti na neku jedinstvenu jednadzbu i ja se na to ne bih usudio.

Malo pre si govorio o intelektualcima u komunizmu. Nije li jedna od bitnih cinjenica i to sto su tadasnji disidenti gradili svoju platformu otpora (u svim sredinama, od Slovenije do Makedonije) komunizmu na nekoj nacionalistickoj podlozi, izuzev recimo Djilasa?

- Osim Djilasa, o kome se vec mnogo zna, postoji jos jedan, koga ne smijemo nikako zaboraviti: to je Mihajlo Mihajlov i njegov zadarsko-beogradski krug, koji je rezultirao time, da je sam vrhovni vodja, "crveni marsal", uzeo njegovo ime u usta i prakticki uzrokovao njegovo zatvaranje i zatim emigraciju.

Postoje ipak neke razlike u sredinama. Cini mi se da su u Srbiji postojali tragovi izrazitog ideoloskog otpora komunizmu, u kojima je, medjutim, kao sto se ustanovilo od 1990. godine pa do danas, ipak bila skrivena neka nacionalisticka potka. Ja osobno, kao i mnogi drugi, to nisam prepoznavao, ne uvidjajuci da ona moze toliko nabujati. Uglavnom, posvuda su pobijedile nacionalne ili nacionalisticki ciste opcije. Intelektualci su, ocito, jedva sacekali da se s njima stope, kao ovce u isto krdo, jer su, prenoseci svoj identitet na masu, dobili, kako oni misle, vece pravo da propagiraju neke ideje koje ih pritiscu kao njihovo osobno prokletstvo. Jer, te opsesije cascu, nacionalnom tradicijom, presvetom zemljom, isticanjem simbola, sto su sve intelektualisticke igre i opsjene, te su strasti toliko izrazito buknule iz jednog broja tih intelektualaca, da u stvari treba posumnjati da li su oni ikada i bili u pravom smislu intelektualci. Oni su bili intelektualci iz hobija, a nacionalisti po profesiji, dok se nama cinilo obrnuto.

A kakva je tu razlika, recimo, u potrebi da se vlada ljudima i potrebi da se pise ljudima i nije li tu neki poriv koji je na neki nacin slican?

- Pa nije, nije.

Jer, i pisanjem se vlada.

- Da, ali anonimno, ne videci sljedbenike, jer citanje je uvijek osamljenicka aktivnost i podlozno je razmisljanju i kritici. Vladanje ljudima manifestira se, zaista, da govorim sada tautologijom, manifestira se u manifestacijama, od davanja pocasti simbolima raznih vrsta, masovnih skupova, pokornog sluzenja propisima itd. U osnovi je cak i placanje poreza drzavi nase pokoravanje zakonima. Dakle, postoje neki oblici, s kojima se svi slazemo, svuda na svijetu, da bi drustvo uopce moglo funkcionirati, ali kad se tim osnovnim funkcijama i osnovnim polugama za postojanje nekoga drustva nametnu i dodatne konotacije, specijalno uresene, okicene, pateticne, opterecene emocijama, onda se to pretvara u nesto drugo. Tada dozivljavamo mogucnost kaosa.

Kod nas je slucaj da je pisac proglasen "ocem nacije"?

- No, taj pojam se dosta rado dijeli, olako se rabi. Osim, mozda, sa nekom saljivom primjedbom, o tome se ne moze ozbiljno razgovarati. Meni je, osobno, osjecaj pripadanja nekom apstraktnom, kolektivnom ocu, potpuno stran. U Hrvatskoj je taj pojam vrlo potenciran, pa onaj koji ga ljubi i koji mu sluzi, neka se ponosi.

Iako je "otac nacije" u jednom intervjuu rekao da dugo nije znao da je nacionalizam tako poguban.

- Nisu ni oni znali, premda su nas neki mudri ljudi upozoravali sta se moze dogoditi. Mi smo dugotrajna komunisticka upozorenja, o cuvanju "bratstva-jedinstva", desetljecima shvacali kao frazu, i to kao frazu srocenu samo za osiguranje komunisticke vlasti. Mislili smo da nas zavaravaju sa svojom vizijom mogucnosti proboja nacionalistickih sila. Mislili smo da je to jednostavno netacno, ti da unutarnji nacionalisti nisu tako jaki, a pogotovo ne vanjski, oni koji su iz emigracije djelovali na rastakanju svih zemalja. I ko nam je kriv sto smo bili kratkovidni, ako je nekome zbog toga uopce zao? Ali, mi ipak sada i ovdje govorimo u jednom, malom izdvojenom kruzoku. Nase misljenje se ne slaze sa misljenjem vecine. Upravo pobjeda nacionalnih ideja, kao masovnih ideja, smatra se pozeljnom i nekakvom srecom, ostvarenim trijumfom u svim sredinama, pa vecina tome klice!

Samo, gledano iz ove perspektive, izgleda da komunisti nisu imali jednak tretman prema nacionalizmima u svim sredinama. Recimo, hrvatski nacionalizam u vrijeme "hrv.prolj." bio je krajnje rigidan i mnogi ti ljudi, pa evo i sam Tudjman zaglavili su u zatvorima. Ta vrsta srpskog pandana medju intelektualcima nije postojala.

- To je pitanje na kojemu se Jugoslavija ocito i slomila, sa tvrdnjom da je komunizam nacionalne otpore tretirao razlicito u pojedinim sredinama. Ali, kad spominjemo "hrvatsko proljece" i cinjenicu da su mnogi ljudi izvukli neugodne konzekvence svoga angazmana, treba reci da su oni sudjelovali u njemu kao "proizvodi" samoga rezima! Prvo, gotovo svi su istovremeno bili i clanovi te iste partije, protiv koje su se bunili, a istovremeno su imali ideju da sa tom istom partijom ostvare svoje separatisticke ideje. Svojevremeno sam, pocetkom devedesetih godina, preimenovao "hrvatsko proljece" u "komunisticko proljece". Na to su se neki sudionici jako naljutili, jer nisu htjeli priznati cinjenicu na koju sam pokusao ukazati. Jer, "hrvatsko proljece" nije bilo antikomunisticko u ideoloskom smislu, nego samo u prakticnom. Htjelo se realizirati unutarhrvatsku vlast, uz pomoc partije na vlasti. Nitko nije rusio partiju, nitko nije rusio Komunisticku partiju, tj. SK Hrvatske, nego je zajedno s njom htio ostvariti jedan projekt. Protiv ove teze vjerojatno ce se pobuniti i nekadasnji sudionici koji upravo slave neke svoje obljetnice, ali nitko od njih ne moze poreci cinjenicu, idemo li taksativno, da su gotovo bez iznimke svi vazniji sudionici bili clanovi Saveza komunista. Ja, koji nisam bio clan Saveza komunista, nisam imao razloga pridruzivati se ideji koja je htjela Hrvatsku samostalnu, pa makar i komunisticku! Nazalost, to je samo jedna od starih, ali preokrenutih teza, da je samostalna Hrvatska dobra i to bilo kakva, pa makar bila tri pedlja siroka, a dva dugacka.

Kako ti kao intelektualac, kao Igor Mandic, cuvas svoje intelektualno zdravlje, kao polemica koji neprestano ulazi u intelektualne okrsaje?

- Ako je slobodno primijetiti, evo sto se meni upravo dogadja. To se vezuje na ono ranije pitanje. Buduci da sam sedamdesetih godina bio skepticno komentirao "hrvatsko proljece", tek danas - 1995-96 - dozivljavam paradoksalnu situaciju da me istovremeno, zbog istih mojih stavova od prije 25 godina, napada i predsjednik drzave i jedan od sefova opozicije. Sto da radim? Stvarno vise nemam niti jedne misje rupe u koju bih se sakrio.

Kako te napada predsednik drzave?

- Predsjednik drzave objavio je u partijskom listu "Glasnik HDZ-a" svoje zatvorenicke zapise, koje je vodio za vrijeme dok je bio na istraznom postupku oko "hrvatskog proljeca". U njima je tada zapisao nekoliko recenica i o meni, tadasnjem. To je objavljeno tek danas, i kao jedan niz negativnih opaski na moje tadasnje postojanje i pisanje. To ima, kao sto je lako zakljuciti, vrlo neugodne konotacije, kad o jednome malom piscu, koji je na Zavodu za zaposljavanje, primjedbe, u partijskom glasilu, stavlja sam sef drzave.

S druge strane, jedan od glavnih vodja opozicije iz HSLS-a, pjesnik i pisac, koji ima velike sanse da bude protivkandidat sadasnjem predsjedniku na buducim izborima, takodjer u svojim djelima tek danas objavljuje biljeske u kojima na gotovo identican nacin derogira moju malenkost. Dakle, nasavsi se u toj situaciji, u vlastitoj zemlji, da sam pod publicisticko-polemickim pritiskom i vlade i opozicije, ja ne znam kamo da isparim, a da ostanem ziv i zdrav.

Koje su to primedbe koje se odnose na tebe?

- U "Dnevnickim biljeskama", gospodin Tudjman je oznacio moje pisanje u "Notesu", iz "Vjesnika u srijedu", 1971. i 1972. godine, kao pisanje jednog Trojanskog konja i pasceta. Ja nisam na to mogao odgovarati, ne zbog toga sto je gospodin predsjednik, nego zbog toga sto je to niz novinskih tekstova koji ce, ocito, biti ukoriceni i objavljeni kao knjiga. Kada budu tako dostupni, onda cu ja pokusati polemizirati sa tim stavom, da bih onda, tom prilikom, mogao objasniti sta mislim o pokusaju ostvarenja komunistickog proljeca 1971. godine.

A gospodin Gotovac, uvazeni pjesnik, ciji su stihovi na usnama gotovo svakog pismenijega covjeka u "lijepoj nasoj" i citiraju ih u svim prigodama, dakle, on je takodje u svojim drustvenim zapisima reagirao na neke moje tekstove sa nizom jako uvredljivih izraza. To je objavio tek sada, u svojim izabranim djelima. Nemam nista protiv toga. Svacije je pravo da ocjenjuje bilo koga i bilo kako, ali nakon sto sudbina tako hoce, da se supolemicari odjednom prometnu u politicke prominente, onda je ona malenkost, koja se nadje njima pod udarom, zaista u specificnoj poziciji. Ja se ne bojim polemickog suceljavanja i pisanja i vjerojatno cu to napraviti, kad budem nasao za shodno da odgovorim i jednom i drugome, a sad vam samo objasnjavam kakve su to moje mogucnosti u - "ocuvanju zdravlja".

Kako je sad u Hrvatskoj bez Srba? Kako gledas na potiskivanje takozvane istocnjacke, "vizantijske" kulture pod kojom se podrazumeva srpska?

- Neshvacanje pojma bizanta dovedeno je upravo do komicnih razmjera. To je naprosto karikatura svega sto se povijesno-kulturoloski o toj fenomenalnoj epohi geografsko-duhovnome podrucju zna, kao fakat uvazavan na svim sveucilistima i centrima svijeta. Bizmut je pretvoren u najjeftiniju mogucu antisrpsku krilaticu i njegov je pojam izgubio sadrzaj golemoga carstva koje je jedna od glavnih sastavnica evropske civilizacije, zajedno sa grcko-judejskom. Ta karikatura prelazi vec svaku granicu, pa je za normalnog, prosjecno obrazovanog intelektualca, gotovo ispod casti polemizirati sa tim nakaradnim iskrivljavanjima. Jer, sta se sve izreklo pod tim plastom jeftinog slogana "bizantski", koji se vec, kao sama rijec, uzima u pezorativnom smislu, to nadilazi mogucnosti moga nabrajanja. Ali, nadam se da ce ta masa idiotarija biti zaboravljena i da ce ljudi shvatiti da su "Latini" i "Bizantinci" dio istih bica koja su oblikovala nasu povijest. Sto se u Hrvatskoj dogodilo sa tim nevjerojatnim slucajem izgona ili svojevoljnoga odlaska Srba iz Krajine tolikih godina patnji, buna i ratovanja, to je meni neobjasnjivo, kao sto vidim i mnogim pametnijima od mene, u Srbiji. Kako se ja ne mijesam u politiku, ne mogu je pravo ni ocjenjivati, ali za ilustraciju mogu navesti jedan primjer, ukoliko ce analogija biti shvacena. Naime, sada je, napokon, objavljen u Hrvatskoj prvi srpski nezavisni list, "Identitet". Potpisuje ga, kao glavni urednik i komentator, gospodin Pupovac. Taj list je dobio formalnu i materijalnu podrsku od vladinih institucija, a promocija prvog broja bila je propracena cak i vijescu u televizijskom dnevniku, sto je zaista, na opce cudjenje, prihvaceno zanimljiva gesta. Medjutim, o cemu se radi? Ipak je rijec o svojevrsnoj ironiji, da ne kazem cak i cinizmu, jer nakon sto je jedan nacionalni ili etnicki korpus, vise ili manje, bio prisiljen bilo na iseljavanje, bilo da je izginuo, bilo da se "lojalizirao", nakon svega toga, vlast velikodusno pruza darovateljsku ruku, da podrzi njegovu "kulturnu autonomiju"!?

Ima li danas srpskih knjiga u knjizarama?

- Nema. Zasad nema, koliko ja znam. Proizvodi srpske kulture daju se samo na kapaljku i mogu se naci samo nakon upornog trazenja, tu i tamo, u ponekim knjizarama. A "normalno" je da suvremena knjizevna produkcija uopce ne dolazi, zato sto komunikacije jos nisu uspostavljene. Tek je pusten mali postanski i telefonski promet, a, koliko ja znam, knjizarska razmjena ne funkcionira. Nesto se nadje u knjizarama "Prosvjete", u drugima tesko, mozda po koji pisac iz lektire. Koliko ja znam i lektira je potpuno "ociscena" od pridoneska srpskoga dijela u hrvatskoj kulturi.

Moglo bi se reci da su neki nezavisni mediji u Hrvatskoj u slicnoj poziciji poput NIN-a ovde, stalno se potiskuju i guse. Iako NIN nema pandana u Hrvatskoj.

- Tjednika, koji bi opstao toliko dugo godina, kao sto je NIN, u Hrvatskoj nema. Nije mogao opstati. NIN se dici sa 60 godina, makar se tu malo nesto i "prokrijumcarilo", neke pauze, ali fakat je da je tradicija imena ostala. NIN se barem dici dugotrajnom poslijeratnom tradicijom i opstaje u svim vremenima i pod dva rezima. Redakcije su izdrzale razne promjene, opstajuci kao institucija svoje vrste. Nesto slicno nije se uspjelo, nazalost, odrzati u Hrvatskoj. Kada je 1977, pod Bakaricevim uticajem, unisten "Vjesnik u srijedu", to je bio pocetak tragedije unistavanja hrvatskih medija.

Kako ti danas izgleda NIN? Ti imas specificnu poziciju u odnosu na njega. Punih deset godina bio si kriticar i vise puta clan zirija. Dakle, deo si te institucije ovdasnje kulture.

- Mene je 1971, vjerojatno, u ziri pozvao Frane Barbijeri, koji je 1971. bio urednik, osjetivsi da mu je potrebno osvjeziti "iskljucivo beogradski sastav zirija".

Jedva deset godina nakon toga, jedna ekipa, koja je uredjivala NIN, ponudila mi je da preuzmem knjizevnu kritiku. Sve kriticke rubrike u NIN-u bile su desetljecima vazni barometri srpske i jugoslavenske kulturne scene. To je svakome bilo jasno. Ono sto pise u NIN-u bila je vazna, presudna rijec.

To je bio prvi slucaj da je knjizevnokriticka rubrika savremenog romana tretirana u dvojstvu hrvatske i srpske knjizevnosti.

- Pisao sam ih deset godina bez ikakve namjere da dokazujem nedokazivo (naime da je rijec o istoj knjizevnosti), bez ikakve namjere da podupirem neostvarivo (naime da se kroz takvo pisanje ta ujednost razvija). Ali, pokusavao sam otkriti da li se u piscima iz dva podneblja, pod istom politickom kapom, mogu otkriti neki tracci slicnih raspolozenja i razmisljanja, da li te krize, koje moraju biti zajednicke u istome drustvu, mogu svaki na svoj nacin dozivljavati tako da ih se prepozna kao dijelove istoga podneblja. To je bio prvi, a ostao i jedini slucaj, koliko ja znam, uopce na ovim prostorima, u bilo kojim vremenima, od Vuka Karadzica, preko Matosa, do Milana Bogdanovica, Marka Ristica Mihiza, koji su doduse, vise ili manje komunicirali u obje sredine, ali se nikad nisu sustavno bavili, na "licu mjesta" , jednom problematikom, da se netko usudio, da je nekom palo na pamet, da je nekom dopusteno, da je neko to htio, u jednoj sredini baviti se, istovremeno, tom dvovrsnom kritikom i te sredine i sredine iz koje kriticar dolazi.

Kakve su sanse da se sve ovo ne zavrsi samo kao tvoj izlet u Beograd? Otvaraju li se danas vece mogucnosti za koliko-toliko normalnu kulturnu komunikaciju?

- Ja bih volio da mozemo postojati kao normalni gradjani, to jest da je nas protok ideja legalan i da na njega svi reagiraju ravnodusno. To je idealna situacija one evropeizacije za kojom zudimo, pa ako budemo primljeni u Evropu i jedni i drugi, kao sto mi se cini da cemo morati biti, ili zajedno ili nikako, onda ne znam koja ce ludjacka snaga uopce pomisliti da sprijeci ormalnu komunikaciju izmedju nasih dviju sredina. Priredio Sava Dautovic

NASLOVNA STRANA


Copyright © NIN, Belgrade, Yugoslavia
All Rights Reserved