Zivko Kuzmanovic (Donji Vijacani, 1941), ratni komandant, profesor matematike, za vlast nepodoban i kao takav nezaposlen, danas je predsjednik Udruzenja boraca opstine Prnjavor. Ponosan na svoje rate uspjehe, ipak nerado o njima govori: "Za godinu ratovanja bataljon kroz koji je proslo 800 boraca izgubio je 9 i imao 67 ranjenih boraca." Svakodnevne susrete sa invalidima i porodicama poginulih i nestalih dozivljava kao razlog vise za ogorcenje: "Strasni su susreti sa rodbinom nestalih boraca. Nista im ne mozete reci. A vecina su poginuli i ostali na planinama. Preko njih je pretutnjala vojska. A kupili smo stare i bolesne po ulici i slali na front..." Orden Karadjordjeve zvijezde III reda, kojim ga je odlikovao predsjednik Republike juna mjeseca 1994. godine, primio je nedavno iz ruku pomocnika komandanta Prvog krajiskog korpusa: "Kada su mi 1994. godine rekli da sam odlikovan, smatrao sam da je normalno da mi drzava dodijeli priznanje. Kasnije, kad sam vidio kako se vlast odnosi prema meni i ko je sve dobio odlikovanje, odlucio sam da ga odbijem. Prijatelji su me, ipak, ubijedili da ga primim. Nisam nimalo srecan." Nekako u isto vrijeme kad je dobio odlikovanje minirana je ordinacija njegove supruge, specijaliste medicine rada, u centru grada: "Iste noci minirano je pet poslovnih prostora. Znam ko je to uradio i po cijem nalogu. Zna i vlast, a zna i narod." Slijedi prica o nevidljivoj strani ratovanja paravojskama, dobrovoljcima, pljacki, trgovini sa neprijateljem.

Pregovori i ubjedjivanje: Poziv za mobilizaciju dobio sam 18.9.1991. godine. U Teritorijalnoj odbrani podijele nam naoruzanje i bojevu municiju i ja vidim da to nece biti vjezba. Odazvalo se nas 309. Bilo je i Muslimana i Hrvata. Sve je bilo u redu dok jednog dana ne dodjose u nas kamp predstavnici stranaka. Nas poslanik Djuric poceo je da psuje oznake JNA i trazi skidanje zastave. Nakon 15 dana dobijem naredjenje Petog korpusa da moja jedinica sa jedinicama iz Gradiske, Srpca i Dervente formira u Lamincima brigadu. Narednih nekoliko dana vode se pregovori sa nekim oficirima: jedni nece da idu sa teritorija svojih opstina, drugi hoce. Traje ubjedjivanje i kad sam vidio na sta to lici i kuda vodi, postrojim vojsku i kazem da onaj ko zeli da ide u Lamince dodje sutra na zborno mjesto. Dosla je polovina ljudi. Dosli i politicari. Predsjednik Izvrsnog odbora obukao i uniformu i kaze meni da ide i on. Pitam ga gdje su mu cinovi, a on kaze: "Ja sam obican vojnik." "Kad si obican vojnik i bices obican vojnik", kazem. Kad je on to ozbiljno shvatio, kaze: "Ja cu doci za 24 sata." Nije dosao! Stigli smo u Lamince, a tamo nema ni komande ni komandanta. Cekamo, dolazi neki general Tica. Kaze nam da idemo na front. Niti znamo gdje idemo, niti smo izvidjeli teren, ne znamo nista... Postrojim vojsku i kazem: "Ja vam necu lagati. Mi odavde idemo u rat. Ko zeli da ide neka krene, ko nece neka ostane." Tako je nakon tri dana "priprema" krenulo u rat nas 178 od 309 koji su se odazvali mobilizaciji.

Karta i flomasteri: U Donje Bogicevce dovede me neki kapetan i kaze: "Vidis ovo selo. Njega branis odavde dovde." I ode. Pitam neke ljude gdje je komanda i oni me odvedu do komandanta. Ulazim i vidim - na kaucu lezi ogroman covjek, pokriven cebetom. Pitam jednog mladog kapetana gdje je komandant i on mi pokazuje tog pod cebetom. Pitam ga je li ziv, a on odgovara: "Jeste, ali sad ga zdrmala mina." Trazim da mi se da polozaj neprijatelja i borbeni zadatak, a on vadi cistu kartu i tuce flomastera i kaze: "Evo ti, crtaj sebi!" Ja mu kazem da ja ne znam gdje je neprijatelj, a on kaze: "Ne znam ni ja." Vidim da tu nemam sta da trazim i vratim se da rasporedim vojsku i formiram odbranu. Saznao sam u kom pravcu je mjesto Prasnik i tamo okrenem odbranu, ocekujuci napad iz tog pravca. Medjutim, neprijatelj je bio lijevo od nas na brdu Gorica i mogao nas je sve pobiti. Srecom, jedna mina prvog dana ubi zdrijebe na njivi u nasoj blizini pa se vojska uozbilji i udje u zaklone. Odatle smo se morali povuci.

Dolazimo u selo Gredjane i bivamo prepotcinjeni oklopnoj brigadi. Jedne veceri okupi nas komandant i cita naredjenje: ponovo zauzeti Donje Bogicevce i Goricu. Govori covjek, a znoj ga obliva. Pitam ga postoje li minska polja, gdje je neprijateljska artiljerija, ko nas podrzava... Kaze: "Ja sam vam procitao naredjenje koje sam primio." Krenem iz komande i sretnem jednog komandanta bataljona. Covjek sav izgubljen, kaze: "Mi smo gotovi." Vidim, njegova vojska bjezi. Obidju moji ljudi liniju i vide da su svi pobjegli osim mog bataljona. Eto, vidite! Naredjenje je dobila brigada koja treba da ima 3 000 ljudi a ostalo je nas 150 da izvrsi zadatak. Napisem tada pismo komandantu korpusa da mi vise ne postojimo, pa smo ponovo prepotcinjeni novoj brigadi.

Dobrovoljci: Jednog dana zove me komandant i naredjuje mi da povedem svu vojsku i da spasavam selo Goricu, gdje su u napadu razbijeni dobrovoljci. Na Gorici bilo je 1 000 tih cetnika (tako smo zvali Seseljeve dobrovoljce iz Srbije). Devedeset mojih boraca zaustavilo je napad neprijatelja, a njih hiljadu bjezi. Kada su ih Hrvati napali u rejonu Masicke Sagovine listom su bjezali i ostavili najmodernije naoruzanje i opremu. Oni nisu bili nikakva vojska. Njihovo ratovanje svodilo se na pljacku. Bilo je casnih dobrovoljaca, pojedinaca koji su dosli da se dokazu i bili su hrabri borci. Kada je dosao general Vukovic zaveo je red u vojsci RSK i naredio da dobrovoljci napuste Slavoniju. Narucio je za njih 20 autobusa i naredio im da naoruzanje ostave kod mosta u Gradiski. Oni su pet dana lezali po travi a nisu htjeli da predaju oruzje. Onda je na most doveo protivavionske mitraljeze, okrenuo prema njima i zaprijetio da ce ih sve pobiti. Tako ih je sve istjerao.

Akcija paravojske: U Gornjoj Varosi dobijem naredjenje da se javim u Staru Gradisku. Dodjem tamo, kazu, moras u kasarnu "Kozara" u Banjaluci. Sretne me kolega i kaze: "Sta radis ovdje, u Gornjoj Varosi ti je darmar." Vracam se u Gradisku i srecem svog zamjenika, sav se trese: "Komandante, tamo je pokolj. Hoce sve da pobiju." Sjedam u auto i u Gornjoj Varosi zaticem stanovnistvo postrojeno uza zid a ispred BOV sa mitraljezom. Izlazim i pitam: "Ko ovdje komanduje?" Kazu: "Svabo". Sreca pa sam tog Svabu upoznao ranije. Zovnem ga i pitam sta hoce sa ovim ljudima. Kaze on: "Sve pod zemlju." Naredim mu da za deset minuta napusti moju zonu odgovornosti. Narodu kazem da ide svojim kucama, a oni svi stoje kao ukopani. Uhvatim jednog za ruku i povedem i ostali krenu za nama niz ulicu. Nailazimo pored seoske crkvice koju su ovi srusili PAM-om. Ostao samo jedan dio tornja i na njemu visi Isusovo raspece. Zene padose na zemlju i pocese mi ljubiti noge. Kazu: "Ti si nas Isus." Pisem komandi izvjestaj o tome sta se dogodilo sa tacnim podacima gdje je i sta ukradeno. To me je moglo kostati glave jer sam kasno shvatio da je to tako trebalo biti. A sta je bilo? Mene je trebalo izvuci da bi u selo upala paravojska i obavila svoj posao. Kad sam ja otisao oni su dosli mom zamjeniku i rekli da treba da izvrse pretres, a da on izvuce svoju vojsku iz sela i vrsi obezbjedjenje. Sve zivo su u selu opljackali.

Glasanje za Martica: U vrijeme cuvenih izbora u RSK bio sam sa jedinicom u Benkovcu. Tamo sam svasta vidio i dozivio. Jednog dana dolazi kod mene jedan mjestanin, Babicev odbornik u njihovoj skupstini, i, sav zabrinut, kaze: "Nocas idem sa nacelnikom stanice milicije da u svom selu ubjedjujem ljude da glasaju za Martica. Od 98 glasaca samo dva nisu glasala za mene. Sad ih moram ubijediti da niko ne smije glasati za mene." Tamo su postojali samo politika i sverc. Obrtani su milioni maraka. Bio sam svjedok kada se nosilo 100 hiljada maraka da covjek bude pusten iz zatvora. Znam ljude cije su porodice bile u Novom Sadu a oni su imali po nekoliko slepera koji su stalno bili na relaciji Novi Sad - Benkovac. I kad je bila bjezanija svi su na vrijeme izvukli sve stvari. A izmedju Benkovca i Knina vece je neprijateljstvo nego izmedju RSK i Zagreba. Ako spomenes Knin, odmah pitaju ciji si.

Dozvola za pljacku: Kada smo zauzeli prvo selo kod Odzaka trazim od komande da se selo obezbijedi, uvede vlast i cuva. Komandant me pita sta mi je. Kazem mu da se pljacka i pali. Neka se pljacka, kaze. A sela kod Odzaka su k'o Kalifornija. Kuce k'o vile. Po pet televizora u kuci. U jednoj sam prenocio jednu noc i nisam vjerovao da to postoji. Iz svake kuce neko je radio u Svajcarskoj. Posle nas kroz selo je prosla jedna brigada i sve opljackala. Moji vojnici iz Slavonije nisu donijeli nista, to vam garantujem. Mogu vam pokazati sve naredbe kojima sam zabranjivao pljacku i paljenje kuca. Kada smo zauzeli Odzak i izbili u selo Prud komandant mi pokazuje teleks vise komande da dozvolim borcima da nesto uzmu za sebe. Tada sam prvi put bio u situaciji da borcima kazem da pljackaju. To mi je bilo strasno. U Odzaku je sve pokupljeno. Kada se vojska vracala isla je kolona traktora. Bilo je to ruglo. Pljacka je najruznija strana ovog rata. A cuo sam da je bilo i pogodbi sa paravojskama: zauzmite i sve je vase.

Zauzimanje Broda: Najteze je bilo na zauzimanju Broda. Imali smo zadatak da probijemo neprijateljsku odbranu na Obodnom kanalu iz pravca Grk. Nasi polozaji bili su po porusenim kucama na samo 200 metara od neprijateljske linije. Nismo znali cime neprijatelj raspolaze. Dobijemo informaciju da u Novom Selu, na pola puta do Broda, ima 20 tenkova tipa "leopard". Mozete misliti kako je bilo ici u napad kad vjerujes da je neprijatelj tako utvrdjen. Kada smo probili liniju i usli u Novo Selo, nigdje tenkova. Ispostavilo se da je njihova odbrana bila samo na Obodnom kanalu. U Novom Selu mi jave da se neko primjecuje kod jedne kuce. Naredim da se kuca pretrese. Pronadjemo u kuci babu koja nam se silno obradova: "Fala Bogu sto ste dosli. Jeste li vi oni sa Plehana?" Kazu moji borci: "Nismo, baba, mi smo oni sto nas zovu 'cetnici'." Kada to cu, baba poce moliti: "Imam nepokretnog covjeka, nemojte ga odmah klati, samo da mu upalim svijecu..." Pronadjemo i jednu profesoricu. Posalje ona meni u komandu kolace. Kazu mi vojnici da ih je pitala kad ce doci cetnici.

Krava u cizmama: Nase granice formirao je narod u maju 1992. godine. Kada sam bio na Smajinim vodama kod Doboja idem u izvidjanje i vidim nase zemunice k'o vikendice. Vojnici, mjestani, i pricaju da su ih napravili kad su se podijelili sa Muslimanima i Hrvatima. Zajedno su, kazu, sjekli balvane u istoj sumi. Oni sebi, mi sebi. I sta se desilo. Dodju Hrvatima jedinice sa strane, ulete u nase rovove i naprave masakr. Malo dalje na liniji naidjem na telefonsku vezu od naseg bunkera do neprijatelja. Vojnici mi objasnjavaju da je to veza zbog razmjene. Pitam komandanta te lokalne jedinice zna li za tu vezu. Kaze: "Znam." Pitam bezbjednjaka u Operativnoj grupi, i on zna. Kasnije mi vojnici pricaju da je to bila veza za sverc. Ispricali su da su na suprotnu stranu prevodili krave tako sto su im na noge navlacili cizme. Ovdje kupe kravu za 300 maraka, a tamo prodaju za 3 000 maraka. A takvog sverca je bilo svuda. Na Bihacu i Grabezu su pali toliki mladi zivoti zbog sverca. Nemate pojma koje su pare zaradjene u toj trgovini. Ja sam kod Brckog morao svojim artiljercima narediti da tuku put kojim su nasi nosili cigarete Muslimanima. Napuste liniju, sidju u Brcko, kupe karton cigareta i pravo u neprijateljski rov. Na Krizu su prodali tenk. Navodno se pokvario u akciji, nocu dodje muslimanski tenk i odslepa ga. Meni je receno da je licno Karadzic naredio da se ovaj slucaj ispita i krivci kazne. Nikada o tome vise nije bilo rijeci.

Poslanici komandanti: Kada mi je jedinica upucena na Ozren, u selo Popovic, odem tri dana u izvidjanje po planini. Zakljucim da je na Ozrenu propast. Kazem komandantu da ja ne dozvoljavam da mi jedinica ide na Ozren jer cemo tamo svi izginuti. Zbog toga se posvadjamo i ja tada napustim vojsku i vratim se kuci. Do tada sam u ratu izgubio samo 12 boraca, a na Ozrenu nam je kasnije zarobljeno 120 boraca. Tacan broj poginulih na Ozrenu ne znam, ali ih imamo ukupno oko 400. Na Ozrenu nisu komandovali oficiri nego narodni poslanici. Nije se znalo ni ko pije, ni ko placa. Samo se pilo, zderalo i kurvalo. Vojnicima zene iz Kola srpskih sestara donesu pice, a onda upadnu Muslimani i nastane opsta bjezanija. Jedan vojnik mi je pricao da je u njegovom bunkeru bio karton zestokog pica. Na Ozrenu nista nije funkcionisalo. Cudi me da nije ranije pao. A vojnicki gledano, tamo se nije imalo sta ni braniti.

Tri vojske: Kako smo ratovali, dobro smo i prosli. Rat je trebalo prekinuti po osvajanju Broda. Da smo to ucinili, citav svijet bi mislio da smo mi pravi vojnicki pobjednici. A drzali smo tada 75 posto teritorije BiH. Sve sto se kasnije dogadjalo je ludost i katastrofa. Nismo imali jedinstven sistem komandovanja i rukovodjenja. Sve formacije koje ima jedna armija bile su razbijene. Imali smo tri vojske: JNA, koju su Hrvati zvali "srbokomunisticka", dobrovoljce (njih su zvali "srbocetnici" ) i lokalnu paravojsku koja nije ratovala nego pljackala. Da li je tava vojska mogla ratovati na frontu od 1 347 kilometara? Ne treba biti vojni strucnjak da se shvati da je to ludost.

# BRANKO PERIC

NASLOVNA STRANA