Tko je to Tomo?

Obožavam Beograd! Ušla sam u njega, prvi put, nakon rata, kad se u Srbiji pojavila moja knjiga “Uho, grlo, nož”. Luda sam za beogradskim knjižarama i taksijima, jako volim gospođu Matković. Tu živi šezdeset godina, a rodila se u kući udaljenoj tri metra od moga riječkog doma. Kad dođem u Beograd spavam kod gospođe Matković koju mi zovemo Nonica. Svako mi jutro sa Kalenić pijace nosi kiflu od crnog brašna. Beograd je moj grad! Ovo je digresija, ovo je uvlačenje čitateljima NIN-a, podilaženje Srbima, ovako ne bi trebalo početi tekst, n a r u-

č e n tekst! Ajmo ispočetka. Ovih sam dana bila u Beogradu, u Centru za dekontaminaciju u kome stoluje legendarna Borka Pavićević. Izdavačka kuća Rende priredila je promociju moje druge knjige “LJubav na posljednji pogled”. Zamislili smo je i izveli kao vjenčanje. Uroš Đurić bio je mlada, ja mladoženja. Fenomenalno! Televizije, novinari, blicevi, obožavatelji, intervjui, autogrami... Kasnije smo krenuli u Srpsku kafanu. Cigani su svirali, jeli smo svadbarski kupus, Slađana Novaković, vlasnica Izdavačke kuće Rende, plesala je kolo, za poznatu beogradsku kazališnu režiserku Tanju Rigonat jedan je gospodin ponavljao, to je prava ljepotica, to je prava ljepotica... Vjerojatno je govorio l e p o t i c a, lepotica... Moj muž LJubiša, ej, Srbi, ovo namjerno naglašavam, moj muž LJ u b i š a, naručio je pjesmu Izađi iz moje čaše...Tu je bila i Branka Petrić, fenomenalna glumica i fenomenalna žena, za mojim stolom sjedila je i moja Jagoda s kojom sam u Rijeci studirala hrvatski, živi u Beogradu, i njen muž. Nekako mi se i nije išlo doma, lijepo je biti u stranom svijetu. Dok su Cigani svirali Reši čiča da se ženi, tekli su moji zadnji beogradski sati... A onda me nazvala Gordana Suša, gospođo Rudan, ostanite još dva dana u Beogradu, dođite u moju emisiju Press-pretres, Braća Karić, u studiju će biti Tomislav Nikolić, Aleksandar Tijanić... Pres-pretres? Pojma nisam imala što je to. Tomislav Nikolić? Tko je to? Za Tijanića sam znala i za Čanka, mladi gospodin iz Crne Gore, Medojević, također mi je bio nepoznat. Nitko, n i t k o od mojih beogradskih prijatelja nije vjerovao da idem u emisiju sa gospodinom Tomislavom Nikolićem koga oni zovu Tomo, Toma, Grobar, Šešeljevac, Radikal, o n a j Toma... Kad su shvatili da ćemo zaista u istoj prostoriji sjediti “Toma” i ja, rekoše mi, čuvaj se, pazi se, on je opasan, pojest će te, izvrijeđat će te, ubit će te njegovi radikali... Malo sam se zabrinula. Tko je taj “Toma”?! Pročitala sam u Danasu što je gospodin Nikolić rekao na TV Apolo. On neće razgovarati sa Hrvatima, srpska granica sa Hrvatskom je na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica... Koji je ovo lik?! Pročitala sam i njegov intervju u NIN-u. Gospodin Nikolić je bio predsjednički kandidat?!!! Tvrdi kako je Šešelj ponosan na njega?! Šešelj?!

Automobilom Braće Karić odvezla sam se do frizera. Vozio je gospodin Duško Đurđević, lik koji me oduševio. Rekao mi je, gospođo, ja sam ljudsko biće, slučajno Srbin. Dobro zarađujem, ali previše radim, živim da bih radio, naš je život kanalizacija-lajf. Jedemo, seremo, radimo, ne živimo. Htio bih imati vremena, više vremena, želio bih se naljubiti kćeri koja ima trinaest godina i koja raste, a ja nisam uz nju. Rat? Kome je trebao ovaj rat?!

Sjeli smo pred kamere. Što je gospodin Nikolić rekao meni, a što ja njemu vidjelo je, tako su objavili, milijun i pol ljudi. Moram priznati, gospodin Nikolić me nije prestrašio. On je samo još jedan gospodin u nizu koji urla, naoružajmo se i krenite! Stari Musolini provalio je to prije njega. I mi smo imali takve. Zovu u rat u kome će ginuti naši, ne njihovi sinovi. Tu prastaru priču Hrvati su najzad skužili. Naše Tome i Tomislavi su umukli. Hvala bogu! Sigurna sam da će uskoro i gospodin Nikolić krenuti u zaborav. Prošla su vremena za Srbiju do Virovitice i Hrvatsku do Zemuna. Mislim da gospodin Nikolić to vrlo dobro zna, ali igra na neznanje sirotih ljudi koji su u ratu sve izgubili i koji sa Nikolićem ništa naći neće. Političari! Domoljubi?! Citirat ću mog omiljenog Marka Tvena koji je pred sto godina, misleći na sve svjetske Šešelje i Nikoliće i Budake rekao: “Domoljublje je najčešće pribježište za nitkove. Oni galame najglasnije.” I u emisiji Pres-pretres gospodin Nikolić je galamio najglasnije. Tijanić je bio suzdržan, veliki novinar očito se sprema u politiku što će biti ogroman gubitak za novinarstvo, a nikakav dobitak za politiku. I ja sam galamila. Neki će reći preglasno. Bila sam gost na tuđoj televiziji u tuđoj zemlji, morala sam biti suzdržanija i pristojnija? Ne mislim tako. Ja sebe, poput gospodina Đurđevića, doživljavam kao ljudsko biće Moja domovina je čitav svijet. Za mene je Beograd glavni grad susjedne zemlje u kome žive meni dragi ljudi, u njemu kupujem krasne knjige, gledam kazališne prestave, slušam Cigane pa režem žile. Gade mi se svi ratovi i svi agresivni političari koji svoju potrebu za moći, slavom i osobnim bogaćenjem oblače u ideju velike Srbije i velike Hrvatske. Nikome od nas ne treba velika zemlja. Treba nam mir da bismo u njemu mogli ljubiti našu djecu koja će jednoga dana krenuti u Viroviticu ili Zemun. Na izlet, ne u rat.