19.05.
2024.
Iva je iz Kruševca otišla u fabriku ribe na Aljasci: Za mesec zaradiš 10.000 dolara, ali još pamtim šta se kolegi desilo
Iva je iz malog mesta u Srbiji otišla da radi na drugi kraj sveta.
MNOGI su skloni, blago rečeno, nacionalno-infantilnim razmišljanjima: da smo znali... sad bi bilo... Tako, nemali broj Rusa naklonjenih Zapadu ume da se, čak i za pretke, ovako vajka: eh, da 1240. ne pobedismo Šveđane danas bismo živeli poput Šveđana...
Mnogi i kod nas, u poslednje vreme posebno Šumadinci - kad su odnosi između Srbije i Crne Gore u pitanju i relacija srbijansko-crnogorsko, sa istorijskim usudom-šalom-kaznom u vidu dve dinastije Petrovića - počinju da mudruju: da ne bi Nemanjića i sijamskih blizanaca Raške i Zete sad ne bismo na vratu imali Duklju, Jevrema Brkovića i Mila Đukanovića. Pa još dodaju: A imali bismo i jeftiniju i stabilniju državu koja bi se brže i lakše našla u EU.
Naši barjaktari srbijanske anticrnogorske ksenofobije i poricanja da je istorijska i duhovna Srbija šira od današnje, polaze - isto kao i montenegrinski secesionisti, njihovi saveznici iz Podgorice i sa Cetinja - sa pozicija sa kojih nikada ne bi mogle da budu ujedinjene, niti da opstanu, Nemačka ili Italija. A Venecija i Đenova bile bi još samostalne države, dok bi Bavarci i Sicilijanci bili sve do danas zasebne nacije. Čak nacije sa antinemačkim i antiitalijanskim nabojem.
Da su u Vašingtonu, i da pod sobom imaju moć Amerike, Montenegrini bi se odavno odrekli engleskog i učinili sve da celu planetu nateraju da oduševljeno uči i govori - američki. Bili bi agresivniji od Klintona i Buša, od Olbrajtove i Klarka zajedno. Velikog NJegoša i Marka Miljanova, a možda i samog kralja Nikolu oni bi tada držali - a i to preko volje - tek u redu plemenskih veličina Čejena ili Apača.
A da u Belu kuću uđu lista “Samostalne Srbije” ili G 17 plus, kao i neki srbijanski liberali i GSS-ovci, odrekli bi se, laka srca, ne samo Aljaske kupljene od ruskog imperatora, ili silom osvajanih Kalifornije i Meksika, već i svojih južnih “srbijanskih”, ali u svoje vreme montenegrinskih po duhu i ambicijama teritorija. Još polovinom 19. veka.
Kao da su ih, posle montiranih stečaja, kupili za tri evra na nekoj od aukcija Aleksandra Vlahovića.
Potvrđujući i time iznova: da je Slobodan Milošević izgubio i mnogo šta od onoga što se nije smelo niti moralo izgubiti, a da oni ne bi branili ni ono što se može i mora odbraniti.
Nije najgore što Miraši i Jevremi nisu pravi hrišćani, pa ih zato i ne brine previše kako će na onom svetu u oči pogledati precima - Srbima. Niti na kom će tamo jeziku s njima zborit. Nije najgore ni to što ni Đukanovića, ni Vujanovića, a pogotovo Krivokapića, ne obeshrabruje što je upravo završeni popis stanovništva pokazao da, izgleda, oko 60-70 odsto Crne Gore, znači - praktično sve što je u njoj pravoslavno ili je to po duhovnoj tradiciji - govori srpskim jezikom.
Oni će, po svemu sudeći, i dalje terati po svome. Nezabrinuti što i šiptarskim i bošnjačkim strateškim ciljevima treba što manja, što slabija i od Srbije odvojena Crna Gora.
Mnogo je gore što tih 60-70 odsto - zajedno sa Nemanjinom Ribnicom i zavetnim težnjama predaka - ništa ne znače ni srbijanskim “samostalcima” i ostalim montekosmajcima. Ni oni ne bi - i kad bi ih na muke udarili - priznali da su im Milo i Filip, Ranko i Miraš po svemu bliže negoli Hrvatu-Hercegovcu Hrvat-Zagorac. Oni ne prestaju da na “sutra” i “sjutra” gledaju, poput Jevrema i Želimira, kao na dva naroda i na dva vilajeta.
NJihovi montenegrinski kompanjoni nastavljaju da lažu - samoobmanjujući se i pokušavajući da obmanu druge - da su NJegošu samom šira vrata EU nego u društvu sa Vukom. Valjda računajući samo na pamet i interes podgoričkih, budvanskih i beogradskih poštovalaca Solaninog lika i dela i prihvatizatora pijanih od preko noći nagrabljenog bogatstva.
Nove beogradske dahije-secesionisti, pak, u Crnoj Gori ne žele da vide ništa osim duvansko-dukljanskog dima. Tako im jedino odgovara, pa tvrde da se Srbija i Crna Gora ni kroz sto godina neće moći da dogovore ni oko čega. Svesno zaboravljajući “sitnicu”: da voštanica naroda nije isto što i sveća Mila i Vladana, pa da ne gori ni do zore.
Za njih je Crna Gora unapred i bez ostatka - kao što su za neke, nešto ranije, to postale Republika Srpska i Srbi iz Hrvatske - samo nepotreban teret. Kamen na putu koji proglašavaju - putem za Evropu. Zato su im balast i smetnja i Karađorđe i NJegoševi ujediniteljski snovi, i knez Mihailo i jedini crnogorski kralj.
Zato se u nacionalnoj istoriji, a i mogućoj budućnosti, odriču svega što je išlo, ili bi moglo da krene, korakom Vašingtona ili Bizmarka. Stoga voljno pristaju i da u sve veću i sve moćniju Evropu uđemo što manji i što slabiji.
Najgore od svega je, zapravo, što srbijanski “samostalci” - pomažući Đukanoviću da izvede ono što bi sam teško mogao - tvrde da nastavljaju “nemanjićku liniju”, a sami dele Svetog Simeona i od njegove rodne Ribnice. Što beogradski secesionisti Srbiji otimaju, u vreme kada su germanski geopolitički interesi i kapital opet izašli na hrvatski Jadran, stratešku dubinu čak i po liniji Subotica - Podgorica i jedini mogući izlaz na more.
Sveto je pravo svakog u Crnoj Gori da se “piše” - Crnogorcem. I nacionalno, ako hoće. A same Crne Gore da odluči hoće li (mada je to pitanje trans generacije za Srbiju-Prusku ili Pijemont) biti srpska “Bavarska” ili “Austrija”. Za sebe prethodno bar rešivši: hoće li i nadalje naspram Velike Albanije stajati kao Milova-Jevremova Duklja, a u senci Hrvatske polako postajati Crvena Hrvatska, ili će se pomiriti sa Vladikom. Ali, Srbija koja želi da makar malo liči na Nemačku ili SAD - antisrpskoj Duklji ne sme otvarati vrata.
I zbog 60-70 procenata onih u Crnoj Gori koji govore srpski. I zato da sama sebe ne bi - i srbijanskim montenegrinstvom - svodila na Beogradski pašaluk. Bar ne duhovno i kulturno, a utoliko i - istorijski.
Došlo je vreme da Srbija prestane da diže ruke od sebe i svoje misije, da sebe ne pretvara u gemišt Bugarske, Makedonije i Republike Srpske. Da zna - šta nikad ne sme, a šta mora.
Da u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu - zarad svojih interesa - zauvek prestanu da se ponašaju kao što u zlim vremenima ume kolebljiva nacionalna periferija. Da nikad ne smeću s uma da Italija nije izgubila zbog toga što državnost Venecije nije iza sebe ostavila venecijansku naciju. Uprkos tome što je Mletačka republika bila mnogo veća, mnogo jača i ozbiljnija država od Crne Gore.
Đuro Bilbija
(Autor je odgovorni urednik “Večernjih novosti”)
20.05.
2024.
Novosadski izbori predstavljaće i svojevrsni politički ogled u smislu kako bi glasanje moglo da izgleda da se opozicija nije podelila.
20.05.
2024.
Smrt iranskog predsednika otvorila je put sinu Alija Hamneijja da postane novi vrhovni vođa Irana
20.05.
2024.
Zahtev glavnog tužioca MKS-a razmotriće veće sudija Međunarodnog krivičnog suda
20.05.
2024.
Po Kurtijevom nalogu, policija je upala u sve ekspoziture u sve četiri opštine na severu Kosova, kaže Petar Petković
20.09.
2023.
Pitanje je kako je najlakše ostvariti obećanu predaju Kosova, a da ne bude velike štete po armaturu vlasti? Pa u haosu, kako je to uradio Milošević sa krajiškim Srbima. Može biti da zato Vučić sad najavljuje potencijalni egzodus Srba sa Kosova
20.09.
2023.
Šta očekivati u zemlji u kojoj je u nedelju na Pinku prilog o gazdi te televizije Željku Mitroviću trajao deset puta, a u ponedeljak dva puta duže nego o sukobima na severu Kosova u kojima je poginulo najmanje pet, a ranjeno duplo više ljudi