Gori vatra

"Šupak možda jesam, ali terorista sigurno nisam!” - pravda se pred predstavnikom međunarodne zajednice u BiH, gradonačelnik Tešnja. Razrogačenih očiju, punih mješavine nesigurnosti i snishodljivosti, iznenađenja i razočaranja što nadmoćni zapadnjak i nakon njihove višemjesečne iskrene saradnje na pripremi posjete Bila Klintona i dalje sumnja da je Hasan možda ipak potencijalni atentator na predsjednika SAD.

No nije zamjeriti ni sumnjičavom strancu opterećenom gomilom zabrinjavajućih podataka. I prije rata stoprocentno muslimanska, zaostala i zabačena bosanska varošica - ćorsokak u koji se može ući i izaći, ali ne i proći, bila je, pored Ciriha, Zagreba i Sarajeva, jedno od paralelnih gnijezda iz kojih se ispilila SDA. Tu je Izetbegović uoči izbora izveo obračun sa intelektualno-građanskim krilom stranke (Zulfikarpašić - Filipović) a “tešanjski lobi” (Mirsad Ćeman) predstavlja jednu od najpostojanijih struja u vrhu muslimanskog nacionalno-vjerskog pokreta. U međuvremenu su bosanski “najsekularniji muslimani na svijetu” tokom rata ugostili mudžahedinske interbrigadiste iz islamskog svijeta i organizovali kamp za obuku terorista u Pogorelici, a poslije rata legalizovali fundamentalističku komunu u Bočinji, otvorili vehabijski punkt pri Fahdovoj džamiji u Sarajevu, podijelili BiH državljanstva i pasoše međunarodnoj islamskoj terorističkoj eliti, demonstrirali povodom izručenja neke braće po vjeri osumnjičene za veze sa Al kaidom. Tako su poslije 11. septembra 2001. muslimani, kako oni iz Rijada i Kuala Lumpura, tako i oni iz Sarajeva i Tešnja, od nekadašnjih štićenika postali sumnjivi saveznici Amerike koji već zbog specifičnih imena i prezimena dolaze na “žutu listu” za antiterorističku provjeru na svim prekookeanskim linijama po evropskim aerodromima.

Dakle, svi su odreda diskriminisani, poniženi i uvrijeđeni kao, bez razlike, potencijalni teroristi, uključiv i Tešanjce i njihovog gradonačelnika, koji su toliko daleko od Svjetskog trgovinskog centra i Pentagona, od Al kaide i Bin Ladena, tako da se Hasan osjeća šupak baš zato što zaista nema ni blage veze sa međunarodnim terorizmom. Bošnjačku riječ “šupak” u doslovnom značenju nema, naravno, potrebe prevoditi za srpsko jezičko područje, ali u bosanskom žargonu označava kukavicu, bijednika, nikogovića, šmoklju. Internacionalnu riječ “terorista”, upotrijebljenu u opozitu prema šupku treba takođe shvatiti u prenosnom smislu kao metaforu samopouzdanja, odvažnosti, snage, hrabrosti, borbenosti i spremnosti da se postane šehid-žrtva za slavu Alaha u borbi s ćafirima.

Citirani dijalog, istrgnut je iz sjajnog bosanskog filma “Gori vatra”, koji se ovih dana prikazuje u nekoliko beogradskih bioskopa, ali asocira na tendencijsku političku podjelu u bošnjačkom korpusu. Na jednoj strani je emancipovani, urbani, obrazovani, građanski, sekularni, prozapadno orijentisani svijet. Relativno malobrojni, oni slijede globalističke upute da treba zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti, da treba razvijati multikulturalizam umjesto nacionalnih vrijednosti, da treba poštovati međunarodne standarde nasuprot lokalnoj tradiciji, da treba dati prednost ekonomiji nad politikom. Na drugoj strani je daleko mnogobrojniji zaostali, polupismeni, vjerski zatucani, predmoderni svijet provincijskih džamija, medresa, tekija, divana, mušebeka kojem upute iz Kurana oblikuju svakodnevni život. Zajednička im je jedino netrpeljivost prema “ustašama” i “četnicima” i nezadovoljstvo postdejtonskom Bosnom. Prvi su ideološki bliži opozicionom SDP-u a drugi vladajućoj SDA. Prve poluprotektorat identifikuje kao kooperativne, druge kao nekooperativne. Prvi su više okrenuti Meki i Medini, drugi više Vašingtonu i Briselu. Prvi hoće cijelu BiH, a drugi bošnjačko-muslimansku republiku ili, bar, entitet.

Te dvije frakcije unutar jedinstvenog bošnjačko-muslimanskog pokreta koje se ne razlikuju po strateškom cilju ostvarenja nacionalne države, nego taktički (“manje ali odmah” ili “kasnije ali sve”) donedavno je neprikosnovenim liderskim autoritetom kontrolisao Alija Izetbegović. Poslije njega, međutim, dolazi do njihove sve veće konvergencije, ali i još veće premoći one prve - masovnije, radikalnije, klerikalnije, agresivnije, koja je na vlasti i hoće odmah pa “koliko je, da je” i koja je ocu nacije još odavno poručivala: “Potpiši, Alija, nek je samo naša, pa makar bila ko avlija.” Međutim, u avliji više nema Alije da bi ih zauzdao, niti bilo koga njemu ravnog u pehlivanjenju između lokalnih i međunarodnih kontrasila. A kao nasljednika niko, naravno, i ne pominje Sulejmana Tihića, njegovog eksponenta na mjestu formalnog predsjednika SDA i formalnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Prema sarajevskim medijima, u zakulisnim unutarpartijskim odmjeravanjima snaga izbor je već sveden na samo dva imena: Reis-ul-ulema Cerić i Izetbegović junior. Dakle, alternativa se svodi na islamsku teokratiju i nasljednu monarhiju, na “Homeinija” i “Kim il DŽonga”.

Nije teško pretpostaviti kolika je zabrinutost zavladala u zapadnim diplomatskim kancelarijama od Brisela do Vašingtona, koje su i inače paranoično opsjednute strahom od širenja “osovine zla”. Od realne opasnosti da zbog poraza dejtonskog projekta obnove jedinstvene, cjelovite, multietničke u kojoj će muslimani biti integrisani u hrišćansku većinu, šupci ne postanu teroristi. Proces političke rekonstrukcije i socijalne revitalizacije predratne S(amostalne) R(adnje) B(ranka) i H(amdije) bez komunističke diktature naprosto ne ide, pa ne ide... Inostrane procjene da će mir već sam po sebi zakrvljene Muslimane, Srbe i Hrvate reintegrisati kao građane bivše DŽU republike, izjalovile su se. Isto razočaranje se ponovilo i sa pretpostavkom da će izvana sponzorisani ekonomski polet u vremenima Dodikove i Lagumdžijine reformske vlade Bosance i Hercegovce zajedno okrenuti od prošlosti ka budućnosti, od nacionalne ka socijalnoj orijentaciji. Efekat, evo, nije bio bolji ni kada je isti mehanizam pokrenut suprotnim sredstvima: uskraćivanje pomoći nacionalnim vladama (SDA-SDS-HDZ) nije ujedinilo tri naroda u zajedničkom siromaštvu. Što je najvažnije, ni vraćanje kuća i stanova nije obnovilo teritorijalno-etničku mješavinu. Čak ni generacijski faktor nije urodio plodom jer, za razliku od vremešnih veterana etničko-vjerskog rata, koji pamte bar neke lijepe strane komšiluka, današnja omladina “na kojoj svijet ostaje” odrasla je u sjenci fronta i za bivše komšije znaju samo kao za neprijateljske vojnike koji su ubili, osakatili, silovali, protjerali itd. “nekog od naših”. Ne samo da kod bosanskih Srba i Hrvata, uz pojedinačne izuzetke, nije moguće naći ni lidera ni stranku koji bi iskreno i svojski pogurali “jedinstvenu, multietničku...” nego taj projekat ne uživa legitimitet ni među Bošnjacima-muslimanima. Naprotiv, doživio je poraze i u komunističkoj verziji (Nijaz Duraković), u populističkoj verziji (Fikret Abdić) i u liberalnoj verziji (Adil Zulfikarpašić) i u demomuslimanskoj verziji (Haris Silajdžić). A poslije kratkotrajnog izvana sponzorisanog uspjeha i u socijaldemokratskoj verziji (Zlatko Lagumdžija). Jedina subjektivna snaga koja je nešto malo konkretno uradila na implementaciji dejtonskog projekta jeste međunarodni poluprotektorat (zajedničke auto-tablice, jedinstvene legitimacije i pasoši, mješovite granične i carinske službe, državna zastava) i pri tom je OHR izložen dvosmjernoj kritici. S jedne strane, zato što je to urađeno autoritarnom uzurpacijom lokalne demokratije, i, sa druge, što visoki predstavnik UN svoja diktatorska ovlašćenja nije iskoristio da suzbije “ustaše” i “četnike” i pogura “šupke” na račun “terorista”. A na upražnjeni tron “prvog u Bošnjaka” samo što se nije popeo ili Mustafa (ef.) Cerić, koji svojim ramazanskim besjedama grmi protiv hrišćanske Evrope koja ugrožava muslimanska prava Marokanaca u Francuskoj, Turaka u NJemačkoj, Saudijaca u Britaniji, ili Bakir (A.) Izetbegović, koji je od oca predsjednika države još odavno preuzeo protokolarno neoportune veze sa radikalnim kadrovima iz Ustikoline (Halid i Hasan Čengić, Šaja Šahinpašić) te predstavnicima inostranih islamskih humanitarnih organizacija.

Alarmirani takvom situacijom u Bosni, evropski parlamentarci su prekinuli svoju ustavnu diskusiju o hrišćanskim korijenima starog kontinenta, te posegli za poslednjim sredstvom - revizijom Dejtonskog ustava. Kako veli Doris Pak, jedno od najuglednijih imena među 35 potpisnika ove inicijative, “ustav treba preispitati i promijeniti principe podjele vlasti u pravcu jačanja centralnih državnih organa i slabljenja regionalnih “kantonalno-entitetskih autonomija”. Nije sporno da BiH svaki dan u svakom pogledu sve više nazaduje, da višespratna vertikala uprave gura 67 procenata ionako siromašnog budžeta, da i tako skupa vlast loše funkcioniše, da je politički i ekonomski sistem u permanentnoj blokadi. Ali, problem je naprosto u tome što je demokratija, pošto priznaje ne samo individualna nego i grupna prava, pa dakle i nacionalne slobode, “veliki rastvarač” multinacionalnih zajednica. Rasturila je SSSR, ČSSR, SFRJ i svojim širenjem proizvela na desetine novih nacionalnih država u svijetu uporedo i kao balans sa procesom evropeizacije i globalizacije. Istu istorijsku tendenciju slijedila je, naravno, i BiH. Onog momenta kada je međunarodnom voljom mehanički stvorena, uz ratno krvoliptanje se raspala na tri nacionalne države (Republiku Srpsku, Herceg-Bosnu i Muslimaniju). A kada je poslije rata, više pritiskom na susjedne države nego pristankom njenih naroda, ponovo omeđena, mogla je kako-tako da funkciniše samo zahvaljujući inostranom protektoratu nad domaćom demokratijom. Poslije deset godina negativnog testiranja projekta američkih demokrata (Klinton, Olbrajtova, Holbruk) da se “samoupravno socijalističko zajedništvo naroda BiH” zamijeni bosanskim loncem za taljenje nacije (melting pot) i na to nadogradi demokratija, svako dalje tvrdoglavo insistiranje na, makar i usavršenom, Dejtonskom sporazumu može samo da posluži kao trajna osnova za beskonačno obnavljanje mandata inostrane uprave.

Ako je pak zaista cilj samoodrživa demokratija u BiH, onda bi revizija Dejtona trebalo da ide u sasvim suprotnom smjeru, u skladu sa tendencijama koje se jasno prepoznaju na brdovitom bosanskom terenu. A to znači da preraspodjelu nadležnosti treba izvesti upravo obratno, u prilog jačanja teritorijalno-etničkih autonomija (entiteta, kantona) odnosno slabljenja centralne državne vlasti. “Politika svugdje gdje je slobodna slijedi nacionalnost. Pluralizam tipa jedna država sa mnogo naroda moguć je jedino pod iranskim režimima, jer će slobodni pojedinci, ako to mogu, izabrati da žive sa svojom sortom, da spoje politički suverenitet sa etničkom zajednicom” (Majkl Volcer). Sadašnje stanje jedino brane Srbi, jer imaju Republiku Srpsku, a promjene priželjkuju oni koji nemaju svoje entitete. Hrvati, posebno u još odranije nacionalno kompaktnoj zapadnoj Hercegovini, već čitavu deceniju se grčevito bore za legalizaciju Herceg-Bosne, od koje su bili odustali obmanom da će Federacija kao zajednički entitet sa Muslimanima biti naknadno uključena u konfederaciju sa Hrvatskom (Vašingtonski sporazum). Tako bi i Bošnjaci-muslimani konačno dobili bar koliki-toliki nacionalni entitet - jedan kroz jedan. Oslobođeni frustracija od Srba, koji sa njima nevoljko dijele državu, i Hrvata, koji sa njima nevoljko dijele entitet.

Bosanski muslimani su narod koji je tokom minulog rata dovršio svoje nacionalno oblikovanje (nacionalna borba za opstanak, nacionalno ime, nacionalni jezik, nacionalna zastava i sl.), ali, iako po brojnosti treći poslije Srba i Hrvata u edž-DŽU, jedini njenim raspadom nisu stekli državu. Zapad ih je zamajavao pričama da im nije ni potrebna jer će biti direktno uključeni u evropsku naddržavu. NJihova sekularna urbana politička elita ih je uvjeravala da će multietničkom taktikom dugoročno ostvariti taj cilj na cijeloj bosanskoj teritoriji. Izetbegović im je, po sistemu svojih naizmjeničnih prijepodnevno-popodnevnih opcija, jednom najavljivao avliju, a drugi put kontinent. Manevrišući pred islamofobičnim strahovima svojih zapadnih pokrovitelja, koji bošnjačku državu ne mogu da zamisle nego kao džamahiriju usred Evrope, prepuštao je Srbima i Hrvatima da mu razgraničenjem Republike Srpske i Herceg-Bosne omeđe njegov, za početak, entitet. Troentitetska BiH, koja bi mogla da bude i federacija, i konfederacija i unija tri nacionalne republike, ne samo što bi bila po volji sva tri naroda nego bi i smanjila bošnjačko antizapadnjaštvo.

U suprotnom, naš Hasan iz Tešnja, za koju godinu bi na isto pitanje mogao da odgovori: Šupak više sigurno nisam, a terorista možda i postanem ako Bošnjaci-muslimani ostanu evropski Palestinci.