Propusti, a ne „haranga“

U posljednjem broju NIN-a objavili ste članak koji se bavi pitanjem zajedničkih udžbenika povijesti na pojedinim područjima bivše Jugoslavije. U dijelu članka posvećenog hrvatskom poglavlju priče donijeli ste podatke koji nisu vjerodostojni. Autor toga dijela jednostrano, nepotpuno i netočno prikazuje dva slučaja: prvi koji se odnosi na pokušaj uvrštavanja „Dodatka za najnoviju povijest u školski program“ (2005) i drugi koji je vezan uz objavljivanje četiriju čitanki pod naslovom „Nastava suvremene povijesti jugoistočne Europe. Dodatni nastavni materijal“ (2007) U prvom slučaju autor tvrdi da je „Dodatak“ bio namijenjen školama na srpskom jeziku u istočnoj Slavoniji. Prvo, službeni naziv bio je „Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest“, a u njegovu uvodniku je zapisano da je „namijenjen svim školama u Republici Hrvatskoj“. Nije moje da govorim u ime prosvjetnih vlasti, ali mislim da sam dobro upućen kad tvrdim da nadležno ministarstvo nije moglo staviti „Dodatak“ u „javnu upotrebu“ jer ga je više pozvanih recenzenata negativno ocijenilo i zbog toga nije mogao završiti u školama. Kasnije se „Dodatak“ našao u javnoj upotrebi jer je tiskan u zborniku „Jedna povijest, više historija. Dodatak udžbenicima s kronikom objavljivanja“ (Zagreb 2007). U drugom slučaju vrijedno je istaknuti da su čitanke objavljene u prijevodu na hrvatski jezik i da se o njima vodila stručna rasprava u javnosti i stručnim časopisima, pri čemu su istaknuti brojni propusti u njihovim sadržajima. Čini mi se da je neargumentirano javnu i stručnu raspravu nazvati „harangom“, osim ako se unaprijed hoće stvoriti predodžba o postojanju progonjenih i progonitelja.