Arhiva

Suzana kao višeslojna metafora

Branislav H. Milošević, Vranje | 20. septembar 2023 | 01:00
Nedavna poseta Suzane P. (tako je šifrovana naša sugrađanka) skupštinskom zdanju, osim opšteg utiska iznenađenja postaje predmet brojnih tumačenja koja po bogatstvu značenjskih konotacija, direktnih ili „prenesenih“, može da zasluži i epitet izuzetne metafore. Incidentna okolnost čitavog slučaja nije nesposobnost organa reda niti nedostatak zakonske i poslovničke regulative za obezbeđenje uslova za nesmetan rad naših dičnih poslanika. Istinski vrag u slučaju pomenute građanke nije neobičnost lascivnog pribavljanja seksualnih usluga na neuobičajenom mestu (što ne mora biti istina, jer postoji bezbroj razloga zbog kojih bi svaki naš građanin mogao zatražiti prijem u Skupštini) ma koliko nam se takav zaključak nametao. Smisao ovog događaja, kako nagoveštavaju brojni „analitičari“, nalazi se prevashodno u obilju bitnih karakteristika naše svakodnevice; u materijalnoj, socijalnoj i moralnoj bedi čitavog društva, u svakovrsnim prikraćenostima koje svoj izraz nalaze u pobunama, štrajkovima, uličnim i drugim manifestacijama i u čudovišnoj „otpornosti“ režima da se sa svim društvenim nedaćama na pravi način suoči. Odsustvo svake pouzdane ideje o biću i budućnosti zemlje, tumaranje od problema do problema bez izgledne koncepcije razvoja, iscrpljivanje na kriminalu kao dežurnoj temi dana, stalno ponavljanje opštih mesta, licitiranje maglovitim obećanjima, samohvalisanje virtuelnim liderstvom u regionu i prebacivanje odgovornosti za sve slabosti i vlastite nesposobnosti na ranije poreklo i poredak, osobito na političke oponente, raspirivanje daljih nesloga i netrpeljivosti, legitimišu vladajući režim kao nemoćnu društvenu polugu (osim usaglašene upotrebe pravosuđa, sredstava javnog informisanja i državnih organa represije) koja i svojim nečinjenjem doprinosi daljoj eskalaciji krize i isplivavanju brojnih incidentnih problema na površinu prostituisane i kriminalizovane svakidašnjice. Ne zalazeći u sve društvene pore, nužno je sagledati kako se metaforičnost ovog slučaja gnezdi ali i odražava na stanje najdublje moguće intime svakog našeg građanina, na njegov opšteljudski i moralni integritet, u prvom redu. Ali ne po cenu da samo konstatujemo kako smo svi, u manjoj ili većoj meri, inficirani virusom prostituisanja, već da bismo, samokritički i objektivno, proniknuli u uzroke i povode ovog ali i mnogo važnijih i složenijih pojava i ponašanja sudbonosnog karaktera i organizovali sve potencijale društva na njihovom otklanjanju. Nije dovoljno „isprazniti se“ na jednom slučaju, ma koliko on, s jedne strane, bio paradigmatičan, i s druge strane, blasfemičan i bizaran, zbog čega građanki Suzani P., pored uvažavanja, dugujemo i izvinjenje što je njena ličnost, specifičnog socijalnog položaja i tretmana, zloupotrebljena za šire društvene potrebe i svrhe.