Arhiva

Monstrum iz komšiluka

Miljan Paunović, Sandra Petrušić | 20. septembar 2023 | 01:00
Monstrum iz komšiluka
U maju je javnost saznala za četiri slučaja seksualnog zlostavljanja maloletnika i nije se dogodilo ništa. Nije se dogodilo ni početkom juna kada je uhapšen ložač koji je silovao učenicu osmogodišnje škole u kojoj je radio; čekalo se da policija i pravosudni organi odrade svoj deo posla u okviru zakonski zadatih mogućnosti. Tek kada je krajem juna silovana i ubijena osmogodišnja M. J. iz Ledinaca došlo se do zaključka da u tom sistemu na koji se oslanjamo nešto škripi. Ministar policije Ivica Dačić je izjavio da mu je žao što ne postoji smrtna kazna, te da krivično delo silovanja, uglavnom, vrše povratnici i da je uz najstrože kazne neophodno stvoriti u društvu adekvatan sistem prevencije pod čim podrazumeva najstrožu društvenu osudu i angažovanje kompletnog vaspitnog sistema. Slavica Đukić–Dejanović, predsednica Skupštine Srbije je u izjavi za NIN rekla da očekuje da Ministarstvo pravde dostavi izmene i dopune Krivičnog zakona Vladi Srbije što pre, i da nakon vlade, skupština stavi zakon na dnevni red i dodala: „Novonastala situacija tera nas da znatno brže reagujemo i donesemo zakon u što kraćem roku“. Ali, da podsetimo; kao društvo nemamo novonastalu situaciju. Statistika pokazuje da dve trećine silovatelja ima dosije u policiji ili su psihijatrijski pacijenti, a da je skoro 80 odsto ponovilo krivično delo nakon odslužene kazne. Takođe, nemamo ni manje ni više pedofila, silovatelja i nasilnika nego što ih ima na ostalim delovima zemljine kugle. Jedina razlika je što nisu pod kontrolom nadležnih službi i što njihove adrese i zločini nisu javno dostupni kao u nekim uređenijim državama. „Do sada niko nije kontrolisao osobe koje su nakon zločina i odsluženja kazne puštene na slobodu. Iz razloga što zakon to ne predviđa, tako da ti ljudi imaju ista prava i slobode kao i drugi građani. Trebalo bi da se donesu izmene zakona koje bi predvidele mogućnost praćenja osoba sklonih činjenju krivičnih dela“, kaže Slavica Đukić-Dejanović. Dakle, od povratnika nismo zaštićeni. Ali šta je sa onima koji još nisu učinili krivično delo, a skloni su tome? Stručnjaci tvrde da nam ni prevencija nije bolja. Policijskom akcijom „Armagedon“ država je, prema rečima ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića, odlučila da se obračuna sa pedofilima i uhapsila oko tridesetak osoba. U sklopu zaštite od pedofila odlučeno je i da se nad osobljem škola, kao sredini u kojoj je ovaj vid nasilja više puta zabeležen, svi zaposleni podvrgnu specijalističkom pregledu. Ali, kako? I pored činjenice da postoje razni testovi za otkrivanje poremećaja socijalnog ponašanja, za otkrivanje pedofilije ne postoje. Psihijatar i psihoterapeut Petar Ristović objašnjava da je ovaj oblik poremećaja veoma teško ustanoviti: „Veoma često, pedofiličari su muškarci koji nisu upadljivi u svojoj okolini, žive mirno i tiho i otežavajuća okolnost je ta što se ne mogu lako prepoznati. Osobe sa seksualnim poremećajem se po pravilu ne javljaju lekaru. Za njih se, nažalost, sazna tek kada počine silovanje ili zločin. Da se to ne bi događalo, neophodna je šira društvena akcija, i bolja saradnja između policije i psihijatara, ali i ostale institucije koje su nadležne za socijalna pitanja. Ne mogu da tvrdim koliki je tačan broj pedofiličara ili sa drugim mentalnim poremećajima, ali najverovatnije nije malo onih sa namerom da siluju, pa i ubiju...“ Imajući sve to u vidu narodni poslanik Vladan Batić je 30. decembra prošle godine uputio predlog Skupštini o izmenama i dopunama Krivičnog zakona. Tada je za NIN rekao: „Predložio sam pooštravanje zatvorskih kazni, ali i uvođenje hemijske kastracije za siledžije i pedofile, pogotovo za višestruke povratnike”. Povećanje kazni bi i te kako imalo smisla ako se uzme u obzir činjenica da smo osim blagih kazni imali i potpunu nesaradnju sudija koje su u većini slučajeva izricale manje presude od propisanih. Konkretno: od početka 2008. pa do oktobra 2009. godine, za silovanje, gde je zaprećena kazna zatvora bila od jedne do osam godina, sudije su u 100 odsto slučajeva izricali kazne od šest meseci do godinu dana. Za teže oblike silovanja, gde je propisana kazna bila između dve i 10 godina, niko nije osuđen na više od tri. Najupečatljiviji primer je slučaj koji se dogodio u aprilu prošle godine kada je Veće Okružnog suda u Jagodini preinačilo jednogodišnju kaznu u kaznu od osam meseci zatvora Aleksandru Mijalkoviću optuženom za nedozvoljene polne radnje nad devojčicama od 10 do 13 godina. U obrazloženju o smanjenju kazne navodi se da „prvostepeni sud prilikom odmeravanja kazne nije dao odgovarajući značaj olakšavajućim okolnostima, kao što su delimično priznanje okrivljenog, njegove porodične (ne)prilike, i da do sada nije osuđivan”. Batićeva ideja o hemijskoj kastraciji je stavljena na “led” iako su je u tom trenutku mnogi podržali. Kao razlog odlaganja, državni sekretar Slobodan Homen je naveo izmene Krivičnog zakona od 15. septembra prošle godine na osnovu koga su kazne pooštrene, a sudijama je zabranjeno da izriču kazne ispod zakonskog minimuma. Konkretno, odlučeno je da se oštriji zakon testira u “probnom periodu” i proveri da li funkcioniše, pa ako ne funkcioniše da se otvori rasprava o uvođenju hemijske kastracije. Pokazalo se da ni taj zakon sa oštrijim paragrafima ne funkcioniše. Tomo Zorić, portparol Republičkog javnog tužilaštva, povodom ubistva M. J. kaže da je Više javno tužilaštvo u Novom Sadu donelo zahtev za sprovođenje istrage protiv osumnjičenog, zbog krivičnog dela silovanja i krivičnog dela teškog ubistva. „Za ovakvu pravnu kvalifikaciju po našem Krivičnom zakonu predviđena je zakonska kazna od 40 godina zatvora. Tužilaštvo najoštrije osuđuje ovaj zločin, iz razloga što spada u izuzetno društveno opasno krivično delo i što je izvršeno nad maloletnom devojčicom. Zato ćemo i predložiti maksimalnu kaznu“. A da li maksimalna kazna znači da osumnjičeni Mladen Ogulinac (52) neće ponoviti delo? Pod pretpostavkom i da odsluži 40 godina, on i sa 92 godine pripada profilu ljudi ili tačnije monstruma koji ostaje opasan do smrti. Jer, nedavno je u SAD stogodišnji pedofil Teodor Sajnijer vraćen u zatvor, nakon što je prekršio uslovnu kaznu, a na njegovo ponašanje se nije odrazilo to što je najveći deo života proveo iza rešetaka zbog seksualnog zlostavljanja više maloletnica, računajući i sopstvenu ćerku. „Bez obzira na to da li ima 100 ili 105 godina on je i dalje ista osoba od pre 30 godina kada je počinjao da čini sva ta dela”, rekao je Rev Teri King, direktor pritvora u kome je Teodor prvobitno služio kaznu. Ako je tako teško izboriti se sa seksualno izopačenim osobama i u jednoj Americi, u kojoj su kazne drastične, šta onda možemo da očekujemo u Srbiji? Stručnjaci su nas već upozorili da su zatvori prepuni, a i da nisu, to nije rešenje. Jer, ostali zatvorenici se prema pedofilima ophode izuzetno okrutno, tako da oni posle puštanja na slobodu imaju samo pojačanu agresivnost. Doktor Ristović kaže da je način lečenja psihoterapija, lekovi, ali da je potrebno puno vremena da se bolesnik izleči i dodaje: „Načini da se prestupnik ne vrati i ne počini ponovo zločin jesu hemijska ili fizička kastracija, kao i mikročip za praćenje, ali odluku o njihovom korišćenju ne donosimo mi psihijatri već državni organi. A odluku o puštanju na slobodu donose sudski veštak i psihijatrijski tim u ustanovama zatvorenog tipa, s tim što nakon puštanja iz ustanove pacijent nastavlja sa terapijom i kontrolom“. A kao psihijatar Slavica Đukić - Dejanović kaže: „Mera obaveznog lečenja osoba sa mentalnim poremećajem, nažalost, se izriče tek kada one počine neko krivično delo i tek tada su pod kontrolom psihijatra. Suština je da se oboleli otkriju na vreme, i da mi kao društvo uočimo te osobe. Smatram da osobe koje ne mogu da promene svoje ponašanje, a sklone su nasilju, apsolutno treba da budu podvrgnute postojećim tehnikama i tehnologijama koje mogu sprečiti dalje zločine, to jest, hemijskoj ili fizičkoj kastraciji“. Monstruozan zločin iz Starih Ledi-naca ponovo nas, dakle, upućuje na kastraciju. Ali, postojeći Ustav ne dozvoljava da se ona, do daljnjeg, izriče kao kazna. U članu 25 Ustava piše da je „fizički i psihički integritet nepovrediv“ i da niko ne može biti podvrgnut medicinskim ili naučnim ogledima bez svog pristanka. Da li će se zakon i Ustav menjati, u ovom trenutku teško je reći. Predlog za izmenu krivičnog zakona još je u Ministarstvu pravde, a kad će na sednicu Vlade, to se još ne zna. Ali već se najavljuje da će silovatelji, posebno višestruki povratnici, posle odslužene kazne, morati da nose „eletronske narukvice“ na osnovu kojih će biti praćeno njihovo kretanje, i, policija će reagovati čim istupe iz „uobičajene maršrute“. Bar je tako najavio državni sekretar u Ministarstvu pravde, Slobodan Homen. Kako će ovo, pomalo orvelovsko, rešenje biti primenjivano ostaje da se vidi. Jer, Mladen Ogulinac silovao je i ubio komšijsku devojčicu, pored svoje kuće. Koliko je onda i elektronska narukvica pouzdana protiv monstruma iz svačijeg komšiluka, a njih, svakodnevno, proizvodi ovo bolesno srpsko društvo. Lečenje ili kazna? Nedavno je u Jemenu javno pogubljen Jehije Huseina al-Ragvaha, koji je optužen za silovanje i ubistvo jedanaestogodišnjeg dečaka. Pre izvršenja kazne ubica je u pratnji vojnika proveden kroz ceo grad, a zatim je pred mnogobrojnim građanima metkom u potiljak pogubljen na glavnom gradskom trgu. Jemen je jedna od 59 zemalja koje za ovakav vid zločina praktikuju smrtnu kaznu. U civilizovanim zemljama ovakav vid kažnjavanja ne postoji, ali su vlasti na Floridi bile zatečene kada je nedavno višestruki silovatelj Majkl Meklahlan, kao odbranu na sudu, izneo da mu se petogodišnja devojčica nabacivala, da ga je konačno zavela i primorala na seksualni odnos. Kako ga kazniti? Tamo je hemijska kastracija dozvoljena, ali se pokazalo da nije uvek rešenje: tačno je da smanjuje libido, ali ne i nasilničko ponašanje. Takođe, ona nije trajno rešenje jer se već dešavalo da osuđenici koji su hemijski kastrirani, po prestanku terapije uzmu hormone koji poništavaju dejstvo kastracije. Stručnjaci smatraju da hemijska kastracija deluje jedino kada postoji potpuni pristanak onoga nad kojim se vrši i ako se uz nju sprovodi psihoterapija. Zbog toga je u najvećem broju zemalja ona oblik terapije a ne kazna. I funkcioniše. Prema poslednjim podacima broj povratnika smanjen je na pet odsto. Iskustva o efektima ovog vida lečenja dolaze iz skandinavskih zemalja, ali i Švajcarske, Španije, Velike Britanije, Izraela, SAD, pa i Kanade u kojoj se vrši jedino na zahtev počinioca seksualnog zločina, ali još uvek nije zauzet stav da li se radi o delotvornom metodu. Javne rasprave su u toku, a Francuska je donela odluku da i pored mogućnosti da se izvrši hemijska kastracija sve seksualne prestupnike zadrži u zatvoru i po isticanju kazne ukoliko psihijatriski tim proceni da su i dalje opasni po društvo. Jedina država u kojoj je hemijska kastracija oblik kazne i vrši se bez saglasnosti zločinca je Poljska. To se baš i nije dopalo Evropskoj uniji, ali poljske vlasti nisu odustale od svog zakona. Baš kao što nije odustala ni Češka koja je jedina zemlja u Evropi u kojoj se vrši hirurška kastracija, i pored činjenice da im je Savet Evrope tim povodom poslao upozorenje.