19.05.
2024.
Iva je iz Kruševca otišla u fabriku ribe na Aljasci: Za mesec zaradiš 10.000 dolara, ali još pamtim šta se kolegi desilo
Iva je iz malog mesta u Srbiji otišla da radi na drugi kraj sveta.
Demokratizacijom i evropeizacijom (na verbalnom nivou, dakako) našeg društva, otvaranjem ka novim prostorima, što se vidi i u veoma velikoj i široko, u intelektualnim i političkim krugovima prihvaćenoj pojavi aktivne upotrebe stranih reči i izraza nove generacije iako naš jezik raspolaže velikim bogatstvom termina, trebalo je da se uđe u polje međusobne a lokalne jezičke, tj. izgovorne uzajamnosti i tolerancije. Kako se ovo pitanje neosporno oslanja na političke tendencije, nije baš jasno kako se ovaj fenomen uklapa u proklamovanu široku, miroljubivu i liberalnu koegzistenciju mnogih “naroda i narodnosti”.
Zapravo, jasno je koliko i fenomen zabrinjavajuće netolerancije verske, nacionalne ili seksualne drugojačijosti.
(I)jekavski i ekavski su, podjednako i ravnopravno, narečja srpskog književnog jezika. Srpskohrvatski više ne postoji, ali to ne treba da znači da ne postoji ni ijekavski u preostalom (ako to tako posmatramo) srpskom. Ne radi se ni o nacionalizmu niti o jugonostalgiji. Reč je o objektivnom i realnom postojanju ova dva izgovora. Vuk Karadžić je bio ijekavac (da napomenemo i važnu činjenicu da je dobar deo srednjovekovne, cela dubrovačka kao i naša narodna književnost nastala i zapisana na ijekavskom te da je taj izgovor uzet za osnovu srpskohrvatskog književnog jezika) ali ekavski nije na Bečkom književnom dogovoru bio minorizovan. Dešava se da umanjujemo i skraćujemo širinu našeg jedinstvenog jezičkog polja, u trenutku kada nam je, zbog viših suštinskih razloga, to najmanje potrebno. Dešava se da sada, kada “iskreno” hoćemo da sačuvamo zajedničku državu ekavaca i ijekavaca, pa makar to i bilo “novorođenče sa neminovnim smrtnim ishodom” (prema rečima nekih političara), ijekavski u Beogradu bude nepoželjan isto onoliko koliko je i ekavski već izvestan broj godina nepoželjan na Crnogorskom primorju. Dešava se to, dakle, i sada kada je šef ove nove države ekavaca i ijekavaca, tj. Srbije i Crne Gore, pravi ijekavac iz plitke zaleđine Budvanske rivijere.
I ako prenebregnemo (mada je i to teško) sve navedene “neregularnosti” u načinu mišljenja nas, budućih građana Evrope bez granica, važno je i šta se na psihološkom planu dešava ljudima koji su pod lupom “izgovorne inkvizicije”. Destabilizacija identiteta, gubljenje kontakta sa korenom svoga jezičkog bića kao ogledalom svog nadnacionalnog fundusa i stalni mada nikada preterano jak latentni pritisak u šarolikoj svakodnevici mnoštva kontakata, na raznim nivoima. Još kada se tome doda očigledna pozitivna i zabrinjavajuća tendencija ka sve većoj nacionalnoj, a samim tim i jezičkoj, hermetičnosti kod nas, onda je vreme da se i o ovome progovori javno, javnije nego što može da deluje ovaj tekst.
20.05.
2024.
Novosadski izbori predstavljaće i svojevrsni politički ogled u smislu kako bi glasanje moglo da izgleda da se opozicija nije podelila.
20.05.
2024.
Smrt iranskog predsednika otvorila je put sinu Alija Hamneijja da postane novi vrhovni vođa Irana
20.05.
2024.
Među okupljenim liderima krajnje desnice bili su Marin Le Pen, Viktor Orban, Đorđa Meloni, Havijer Mileji...
20.05.
2024.
Zahtev glavnog tužioca MKS-a razmotriće veće sudija Međunarodnog krivičnog suda
20.09.
2023.
Pitanje je kako je najlakše ostvariti obećanu predaju Kosova, a da ne bude velike štete po armaturu vlasti? Pa u haosu, kako je to uradio Milošević sa krajiškim Srbima. Može biti da zato Vučić sad najavljuje potencijalni egzodus Srba sa Kosova
20.09.
2023.
Šta očekivati u zemlji u kojoj je u nedelju na Pinku prilog o gazdi te televizije Željku Mitroviću trajao deset puta, a u ponedeljak dva puta duže nego o sukobima na severu Kosova u kojima je poginulo najmanje pet, a ranjeno duplo više ljudi