EU je izdala ideju Evrope

Osnivač zagrebačkog Subverzivnog festivala i međunarodne konferencije, koja godinama uspešno okuplja svetsku inteligenciju iz redova progresivne levice, objavio je osmu po redu, ali prvu koautorsku knjigu sa Slavojem Žižekom. Dvojica autora pokušavaju da odgovore na frojdovski formulisano pitanje Šta Evropa želi? S tezom da je Evropska unija izgubljena, tridesetogodišnji Srećko Horvat i poznati slovenački filozof, uz pomoć lidera grčke koalicije Siriza, Aleksisa Ciprasa, dokazuju da današnja Evropa nema mnogo zajedničkog sa idejama na kojima se temelji. Hrvatski filozof i aktivista, nesuzdržan u kritici svetskog, evropskog, hrvatskog pa i srpskog poretka, na prvo NIN-ovo pitanje - da li ste, za razliku od Frojda, otkrili šta predmet vaše analize želi? - odgovara da ni sama EU ne zna šta želi. Zna da želi mjere štednje, dalje privatizacije, ali upravo zbog toga gubi svoj geopolitički status.

Da li bi radikalne ideje Aleksisa Ciprasa bile ostvarive kada bi on došao na vlast?

Ideje Angele Merkel su radikalne. Zbog mjera koje provode Evropska centralna banka, Evropska komisija i MMF, pola Evrope propada, što se vidi i po ciframa koje pokazuju nezaposlenost među mladima. To je 60 posto za Grčku, 56 posto za Španjolsku, 52 posto za najnoviju članicu, Hrvatsku. Cipras je radikalan u očima EU. NJemački Fajnenšl tajms je objavio tekst, ne na njemačkom, nego na grčkom jeziku, u kome kaže: nemojte glasati za tog demagoga. Dan-dva prije izbora, na svim televizijama u EU cijeli evropski establišment je poručivao isto. Kakva je to demokracija? Predizborna šutnje se krši da bi se cijeli evropski establišment borio protiv jednog čovjeka.

Da li se samo kroz participaciju demokratije, koju je oblikovao neoliberalni kapitalizam, i on sam može promeniti?

Potrebno je i jedno i drugo. Latinska Amerika je primjer. Uzmite Porto Alegre u Brazilu gdje je izumljen participativni budžet, što je vrlo jednostavna ideja koja bi se mogla implementirati u svakom gradu na Balkanu. A slikovito znači sljedeće: ako vi živite u Novom Beogradu, u tom dijelu grada sami odlučujete da li vam treba šoping centar, nova škola i uopće na šta će se trošiti koji dio budžeta. I to ne bi bilo moguće da sa jedne strane krajem osamdesetih nije postojao snažan demokratski pokret, a sa druge strane partija koja je iznjedrila Lulu, bivšeg predsjednika. U tom spoju je došlo do implementacije te paradigme, koja danas postoji u cijeloj toj regiji. Stranka bez pokreta nužno srlja u korupciju, a pokret bez stranke nerijetko završava u vlastitoj impotenciji.

Kakva je onda snaga pokreta koji zahtevaju ograničenje broja radnih sati u nedelji na 21, univerzalno pravo na dohodak ili kompanija u vlasništvu radnika?

Mnogi koji kritiziraju današnji kapitalizam su označeni kao oni koji ne znaju šta žele, da li bi ponovo komunizam, da li su utopisti. Ali neke prakse, koje ste i sami naveli, već postoje. Španjolska firma Mondragon je četvrta najjača firma u toj zemlji, a funkcionira po principu da radnici mogu sukreirati politiku u poduzeću. I uspješni su u tome. Zaposleni u Teatro Vale, drže pod okupacijom pozorište već dvije godine. I model participativnog budžeta Porto Alegra se sada razvija po Evropi. To su prakse koje sociolog Erik Olin Rajt naziva realnim utopijama.

Većina kritika kapitalizma ne nudi utopiju. Da li bez nje ima alternative?

To je vjerojatno i najveći problem. Utopija nam je važnija nego ikada. Bez utopije se ne može ići dalje. Ona je važna da bi se imao cilj koji se možda nikada neće dostići, ali samo ako se ima, može mu se prići blizu.

Levici u Evropi nedostaje lider, pokret ili masa?

Kriza je prilika da se zgrabe nove pare i privatiziraju nove fabrike, ali je ujedno i prilika za rast novih ideja i pokreta. U Evropi od 2007. se to i dogodilo. U kratkom periodu smo dobili i pokrete i različite utopijske ideje. U situaciji u kojoj je zdravstvo privatizirano, a obrazovanje se naplaćuje, besplatno te stvari počinju izgledati kao utopija. Cipras i čitava evropska ljevica zalažu se za ideju sa kojom će ići na evropske izbore u maju, a čija suština je velika konferencija o otpisu duga po uzoru na konferenciju iz 1953, kada je NJemačkoj otpisano više od 90 posto duga, zbog čega je ta zemlja uspjela krenuti dalje. Zanimljivo je da je NJemačka tada najviše para bila dužna Portugalu, Španjolskoj i zemljama periferije. Danas je situacija obrnuta. Zemlje periferije najviše su dužne NJemačkoj i francuskim bankama. Logična ideja, koja još uvijek zvuči utopijski, jeste da se otpiše i dio duga Grčke, Hrvatske, Srbije i da se zemlji dopusti da se razvija. Ali to nije utopija, jer su Argentina i Ekvador, koji je otpisao 30 odsto duga, dokazali da je to moguće. Pokazali su da je dogovor sa MMF-om sklopila prijašnja vlada, čiji su čelnici bili korumpirani. Ako se dokaže da je neko korumpiran sklopio ugovor sa međunarodnom institucijom, onda ni taj ugovor nije legitiman i da ukoliko postoji politička volja, narod ne mora da plaća taj dug.

Da li je levica doživela slom zbog koruptivne prirode, sloma utopije ili sposobnosti kapitalizma da asimilira neprijatelja?

Koruptivnost je karakteristika čovječanstva. Ali to je debata koja je i te kako korisna i danas i koja nas vraća na Rudija Dučkija i dugi marš kroz institucije. Ciprasu mnogi zamjeraju, a i Žižeku kad kaže da nam treba Margaret Tačer ljevice, jer je debata borba kroz institucije ili van njih i dalje živa. Oni koji se zalažu za tezu da treba ostati van kao primjer će navoditi Jošku Fišera i druge šezdesetosmaše koji su na vlasti pronevjerili svoju političku borbu. Oni koji se zalažu za ulazak u institucije ukazaće na nedostatke terorizma `60-ih i `70-ih godina i demokratskih pokreta koji nisu iznjedrili političare koji bi na političkoj osnovi mogli uticati na promjenu sustava. Zalažem se za spoj te dvije varijante.

Otkud se danas levicom i socijaldemokratijom, nazivaju partije koje zapravo zastupaju interes krupnog kapitala?

Oni koji se nazivaju socijaldemokracijom, i tu kao primjer uzimam Hrvatsku, nemaju veze ni sa socijal ni sa demokracijom. NJihova ekonomska politika je ista kao politika bivše vlade HDZ-a. Nedavno je nizozemski kralj kazao da je gotovo sa socijalnom državom kakvu smo znali u 20. stoljeću i da predstoji participativno društvo, u kome ćemo svi participirati ne na način da ćemo donositi odluke, nego da ćemo iz svog džepa davati za obrazovanje i zdravstvo, jer se time više neće baviti država. Nažalost, to je trend među svim takozvanim socijaldemokracijama. Situacija je toliko loša da će se protivnici prave socijaldemokracije danas za nju zalagati. A oni koji su svjesni toga da je socijalna država nastala kao kompromis rada i kapitala, danas će se zalagati za socijalnu državu, jer znaju da će bez nje ostati bez ičega.

Ali naše političke elite su iskreno fascinirane idejom neoliberalnog kapitalizma.

Ja bih rekao da su neiskreno fascinirane. Mi pravog neoliberalizma i nemamo, ali bih volio vidjeti situaciju da ga imamo i da onda gledamo kako će se naši najveći tranzicijski pobjednici snaći na slobodnom tržištu gdje postoji Smitova nevidljiva ruka. Običan narod je taj koji se nalazi na slobodnom tržištu gdje mora dizati kredite da bi mogao djecu poslati u grad na fakultet, dok oni koji imaju para dobijaju povlastice za razne agrikulture. Todorićevim firmama se praštaju porezi, a ne građanima. Socijalizam za bogate, a kapitalizam za siromašne.

Koji bi bio zajednički interes ugroženih kapitalizmom i da li je tom masom moguće upravljati?

Tu najbolji odgovor daje talijanski filozof Mauricio Lazarato u knjizi Proizvodnja zaduženog čovjeka, koji smatra da se masom danas upravlja uz dug. U situaciji u kojoj je više od polovine građana neke zemlje zaduženo, isto toliko zna gdje će biti narednih 30 godina pošto se ne može maknuti ni iz zemlje ni sa radnog mjesta, jer mora otplaćivati kredit za stan i auto, bez ikakve političke diktature držite čitave narode pod kontrolom. U takvoj situaciji, vi zapravo više nemate budućnosti.



Kako objašnjavate paradoks da je upravo to stanovništvo koje živi u neizvesnosti, prekarijat, ona kritična masa iz koje se danas regrutuje desnica?

Točno. To se najbolje vidjelo referendumom u Hrvatskoj, gdje je više od 60 posto biračkog tijela glasalo da se određenoj skupini uskrate prava. Primjer u Srbiji je kriza sa azilantima. Oni ne samo da žive po šumi, nego im obični ljudi, koji imaju slične sudbine i koji su i sami prije 20 godina doživjeli rat, blokiraju put da ne bi mogli stići do barake. LJudi se mobiliziraju protiv drugih nemoćnijih ljudi umjesto da se mobiliziraju protiv banaka ili političkog establišmenta. I to je trend, od grčke Zlatne zore do Gerta Vajldersa u Nizozemskoj.

Šta današnja imigrantska politika EU govori o temeljnim idejama Evrope?

Govori izgleda da je EU izdala ideju Evrope. Službena himna EU kaže da će svi ljudi biti braća, ali ako pred sobom imate 16.000 umrlih imigranata, onda ćete vidjeti da oni baš i nisu naša braća. Najveća je perverzija to što vidimo da taj evropski projekt, koji je nagrađen Nobelovom nagradom za mir, jednako kao i Obama uostalom, izdajući ideju Evrope podržava vojne intervencije. Trupe Hrvata su danas u Avganistanu jer je Hrvatska ušla u NATO. Da li mi tamo donosimo demokraciju? Zašto je hrvatska vlada poklonila oružje za francusku intervenciju u Maliju da bi ganjali nepostojeće teroriste? Kada je izbio rat u Libiji, tadašnji francuski premijer je poslao dva aviona pomoći, što je sam objasnio da čini da bi spriječio da val izbjeglica dođe u Evropu. Francuska je intervenirala u Libiji, nakon čega je više od milion ljudi bilo prinuđeno maknuti se odande. Kad je bila tragedija kod Lampeduze, premijer Italije je proglasio dan žalosti, dao italijansko državljanstvo umrlima, a preživjelima da plate kaznu od 5.000 eura. Jasno je na ovom pitanju da EU nema veze sa idejom ljudskih prava, poštivanjem drugih, solidarnošću.

Potiskuje li ta borba protiv imigranata mogućnost šire socijalne i klasne identifikacije?

LJudi koji protestuju protiv azilanata i bore se protiv njih na nacionalnoj osnovi, zapravo bi se trebali poistovijetiti s njima na klasnoj osnovi. Oni imaju puno više sličnosti sa njima nego sa onima što se u mercedesima voze po Beogradu.

Šta smo u tranziciji dobili, a šta izgubili?

To je vječno tumaranje i hodočašćenje prema nepostojećem raju. Tranzicija je kada srpski veterani odu u rat, a u knjižici im piše da su bili na vojnoj vježbi, pa kad se vrate kući više nemaju radno mjesto u fabrici. Tranzicija je ono što će sada nastupiti izmjenama Zakona o radu. I najava privatizacije svih pomorskih luka u Hrvatskoj, željeznice i posljednje hrvatske banke, to je tranzicija. Taj proces je s jedne strane beskonačan, a s druge strane možemo zamisliti da će se privesti kraju kada se privatiziraju i nacionalni parkovi, i voda i energetika.

Zalažete li se za drugačiju preraspodelu bogatstva ili rušenje temelja kapitalizma?

I jedno i drugo. Koliko god sam na strani Sirize i osvajanja vlasti, mislim da je kapitalizam sa ljudskim licem još uvijek kapitalizam. Floskule poput društvene odgovornosti i poslovnog morala ne znače da se živi u boljim uvjetima. U Šenženu, gdje je najveća tvornica Fokskona, tvrtke koja radi dijelove za ajfon, imate najbolji primjer kapitalizma sa ljudskim licem. Zbog nesnosnih uvjeta u fabrici, radnici su se počeli bacati kroz prozor. I što je kapitalizam učinio? Stavio madrace.

Da li vaš stav znači da ne sarađujete sa kapitalistima u svojim poslovima? Da ne pijete koka-kolu?

Ako se nalazimo u kapitalizmu, ne samo da ponekad moramo nego je i mudro koristiti njegova sredstva, kao što on koristi druga sredstva, kao što su moral i društvena odgovornost u svoju korist. Kompjuter na kome je otkucan ovaj intervju dio je tog sustava, a njegovi se dijelovi možda čak izrađuju u Fokskonu, gdje se radnici bacaju sa prozora.