Povlačenja neće biti

Tisuće ljudi u središtu grada s drvenim ili metalnim palicama, zamaskirani, s kacigama na glavi, kamenim blokovima u vrećama, molotovljevim koktelima u kutijama Na svakom koraku barikade. Okruženje kao u ratnoj zoni gdje bi se čovjeku krv sledila u žilama. No ne i u Kijevu. Ovdje je to svakodnevica već dva mjeseca. Jedini cilj borbe je represivni državni aparat. Epicentar sukoba u Kijevu nalazi se u Hruševskovoj ulici, koja vodi prema zgradama vlade i parlamenta, tik uz stadion kijevskog Dinama. S jedne strane Berkut, specijalna policija naoružana do zuba, između njih barikade. Spaljeni automobili, autobusi, zidovi od vreća punjenih snijegom. S druge prosvjednici. Vrhunac sukoba protekle srijede dan nakon što su na snagu stupili tzv. diktatorski zakoni kako ih ovdje nazivaju. NJima se zabranjuju antivladini prosvjedi, a s druge strane policiji se dozvoljava da u sprječavanju prosvjeda ima pravo koristiti sva raspoloživa sredstva, čak i vatreno oružje. To je nešto što je prelilo čašu strpljenja Ukrajinaca. Na policiju su krenuli kamenjem, molotovljevim koktelima i topovskim udarima. Policija je vrlo brzo uzvratila i to maksimalno koristeći mogućnosti novog zakona. Ubijeno je dvoje prosvjednika, deseci su teško ozlijeđeni, stotine lakše.

Jesam li spreman sam proliti krv za domovinu? Jesam. Jesam li spreman i ubiti nekoga? Ne! A oni jesu. Rekao mi je to jedan od prosvjednika s kijevskih ulica te iste večeri na barikadi u Hruševskovoj ulici. NJegove riječi su me se jako dojmile jer nisu isijavale mržnjom, iako je samo nekoliko sati ranije ubijeno dvoje prosvjednika. Čovjek je na prosvjedima već gotovo tri mjeseca, a fascinantno mi je da ustraje u tome svakodnevno iako se temperature noću spuštaju i do - 30, a toliko je gotovo bilo i te večeri.

Borba protiv represivnog državnog aparata nikada nije lagana, a ishod je uvijek neizvjestan. Svjedočili smo tome i na području bivše države. Jer državni aparat koristi sva moguća sredstva represije da ih slomi - od hapšenja, premlaćivanja, otimanja sve do ubojstava. Dogodilo se to dvojici istaknutijih aktivista. Igor Lučenko i Jurij Verbitski oteti su nakon što su u bolnicu doveli ozlijeđenog prosvjednika. Dva dana im nije bilo traga. Lučenko je pušten nakon što je brutalno premlaćen, dok je Verbitski pronađen mrtav u šumi nedaleko Kijeva. Uzrok smrti: smrzavanje poslije premlaćivanja. Marija, supruga Lučenka, igrom slučaja je osoba koja nam pomaže u poslu. Priča kako su joj ta dva dana bila najgora u životu. Ipak, drži se kao stijena i žena je nevjerojatne energije. Ovakvi slučajevi, priča nam, svakodnevna su pojava. Ozlijeđeni prosvjednici samo u slučaju po život opasnih ozljeda odlaze u bolnice, jer strahuju od policije. Neke odvode u zatvor, a nekima se gubi svaki trag. Dosad, desetak takvih slučajeva. Zato su aktivisti organizirali volonterska dežurstva po bolnicama - ekipe čine članovi obitelji, odvjetnici te oporbeni parlamentarni zastupnici. Paze da policija ne odvodi bez valjanih naloga, bez pratnje odvjetnika, ne bi li spriječili najgore.

Ono što mi je osobno zapravo najzanimljivije u Kijevu jest odnos prosvjednika i oporbenih čelnika - Vitalija Klička, Arsenija Jacenjuka i Olega Tjagniboka. Iako o rješenju krize s predsjednikom države pregovaraju u ime naroda, oporbeni trojac ne uživa stopostotno povjerenje prosvjednika. Jednostavno iz razloga što su ljudi ovdje odavno izgubili povjerenje u politiku i političare. Situacija koja uvelike podsjeća na stanje u zemljama bivše Jugoslavije, gdje je povjerenje u politiku i političare odavno nestalo.



Zato i ne žele odustati od svojih zahtjeva, a to su odlazak predsjednika, Vlade, okretanje prema Europskoj uniji, ukidanje represivnih zakona. Shvaćaju to i oporbenjaci, stoga poslije svakog kruga pregovora izlaze na središnji trg i rezultate najprije priopćuju prosvjednicima s porukom: želimo čuti i poslušati glas naroda. Tako i nakon posljednje ponude da vladu preuzmu Jacenjuk kao premijer i Vitalij Kličko kao vicepremijer nisu samoinicijativno odlučivali. Prijedloge su priopćili i dobili jasan odgovor: ne! S bandom nema kompromisa, poručili su im prosvjednici. No, lideri protesta ostali su razočarani reakcijom oporbenjaka. Jer, kažu, očekivali su jasan i glasan odgovor, a dobili su političke govore. Nadaju se da će i od njih čuti odlučno ne, jer u suprotnom bi oporba mogla izgubiti vjerodostojnost i to malo povjerenja što uživaju. LJudi ovdje nisu ginuli i stavljali živote na kocku da bi sve samo tako završilo, kaže Dmitriy, 38-godišnji Kijevljanin. Jasno je da tisuće ljudi na ulicama Kijeva neće odustati dok se ne dogode promjene koje priželjkuju.

Vidljivo je to po glavnom gradskom trgu, Majdan nezavisnosti. Velik, ogroman, monumentalan, arhitekturom podsjeća na neka prošla vremena, preplavljen stotinama šatora, barikade svuda uokolo; čak je uvedena i posebna regulacija za pješake, pa se s jedne strane barikada ulazi, s druge izlazi. Neki trg nisu napustili još od 30. novembra prošle godine kada su prosvjedi počeli.

U sredini, velika pozornica s koje se gotovo svakodnevno obraćaju oporbeni lideri, a tijekom dana i svi poznatiji Ukrajinci koji ne podržavaju vlast predsjednika Viktora Janukoviča. Poruka je jasna: dok se ne dogode promjene, prijevremeni izbori, promjene zakoni i amnestiraju uhićeni prosvjednici, ostajemo na ulici.

Parlament ukinuo sporni zakon, premijer podneo ostavku

Ukrajinski parlament ukinuo je u utorak na vanrednom zasedanju rigidni zakon kojim se ograničava pravo na demonstracije, kratko nakon što je bandoglavi premijer Mikola Azarov podneo ostavku. Tako je prozapadno orijentisana opozicija u roku od par sati zabeležila dva važna uspeha u nadgornjavanju s vlastima, koje je u prethodnim danima, zbog eskalacije uličnih sukoba demonstranata i policije - eskalacije kao direktne posledice upravo usvajanja tog zakona - pretilo da zemlju gurne u ambis.

Za ukidanje zakona glasao je 361 poslanik, protiv samo dva. Ovakav ishod glasanja u telu u kome pristalice predsednika Viktora Janukoviča inače imaju sigurnu većinu - to su, uostalom, oni koji su pre samo par sedmica i izglasali sporni zakon - na skoro tragikomičan način demonstrira prevrtljivost politike i političara, naravno nipošto samo tamošnjih; ali i - posmatrano iz nešto vedrijeg ugla - pokazuje da aktuelne ukrajinske vlasti ipak nisu neuračunljive.

Odmah po ukidanju zakona trebalo je da parlament raspravlja o još jednom ustupku opoziciji i demonstrantima na ulicama Kijeva i drugih ukrajinskih gradova: o proglašavanju amnestije za uhapšene tokom dosadašnjih protesta. Sad ostaje da se vidi kako će na sve ove znake popuštanja reagovati opozicija, a kako demonstranti, od kojih mnogi - ma koliko inače protiv Janukoviča - u tu opoziciju baš i nemaju previše poverenja. Jer, demonstranti podozrevaju da je ona spremna da se zadovolji i manjim dobicima, poput ovih koji su upravo izboreni, dok učesnici uličnih protesta traže više od već postignutog: u prvom redu raspisivanje vanrednih izbora.

Nekako se zgodno namestilo da su na početku navedeni događaji usledili baš na dan na koji je u Briselu održavan samit Evropske unije i Rusije. U vreme odlaska ovog teksta u štampu nije se znalo s kakvim će zaključcima o Ukrajini dve strane otići sa skupa, ali s obzirom na dobro poznate pozicije predsednika Vladimira Putina, teško da su se oko ičega složili.