Arhiva

Gorka pobeda

Aleksandra Godfroa | 20. septembar 2023 | 01:00
Gorka pobeda
Na zidiću u Institutskoj ulici, nešto niže od hotela Ukrajina na putu ka Trgu nezavisnosti, dve fotografije naslonjene na automobilske gume - Roman i Volodimir nasmejani, s kacigama na glavama. Pod fotografijama sveće, crveni i beli karanfili - jedine jarke boje u centru Kijeva, crnog od dima, blatnjavog, zabarikadiranog. Prošlo je svega 24 sata od kada je u Institutskoj ulici i ulici Hreščatik poginulo više od 80 ljudi. Za još 48 sati cveća će biti svuda, ceo Trg će plakati a predsednika Viktora Janukoviča odreći će se i poslanici njegove Partije regiona u Vrhovnoj radi (parlamentu).

Noć na 20. februar radikalna organizacija Desni sektor objavila je da primirje dogovoreno između vlasti i trojice opozicionih lidera neće poštovati jer oni ništa nisu potpisivali ni dogovorili. Tog jutra demonstranti su ojačavali barikade na Institutskoj ulici i na ulici Hreščatik, očekujući novi pokušaj policije da silom rasturi protestante. Napad su, međutim, počeli demonstranti koji su istovremeno u obe ulice metalnim šipkama krenuli na policiju. S koje strane barikada je ispaljen prvi metak i sada nije jasno, ali su ubrzo demonstranti počeli da padaju jedan za drugim.



Ranjeni a potom i poginuli odvlačeni su pod paljbom u hotel Ukrajina, najbližu zgradu. Lobi hotela, do tog trenutka prepun skoro isključivo novinara, za kratko vreme pretvorio se u bolnicu i mrtvačnicu. Prvim ranjenim pomoć je ukazivana na stolovima u holu za kojim se ranije pila kafa dok se čekao taksi. Za par sati lobi je bio podeljen na dva dela i zaklonjen od radoznalih pogleda čaršavima iza kojih su radili doktori i ležala tela.

Prostrelne i ustrelne rane, od kalašnjikova, od zbrojovke, u glavu, u grudi, ciljano, kaže bolničar koji se upravo vratio s terena u dvorište Mihajlovskog manastira, koji je takođe funkcionisao kao bolnica i koji se nalazi sa druge strane Trga nezavisnosti.
Iza kapije manastira pored čete demonstranata - pripadnika Samoodbrane Trga stoji sveštenik Ukrajinske pravoslavne crkve. Preko mantije pancir. Na panciru krst. Pokazuje onima u kolima koja dovoze lekove, zavoje, ćebad ili povređene kuda da idu - u crkvu gde je terapija ili u manastirsku trpezariju gde je hirurgija.

Građani donose lekove i zavoje, jer su apoteke u centru odavno prazne. Mladić i devojka prilaze svešteniku i pitaju gde da se prijave. Oni su lekari. Na ulici Hreščatik grupa muškaraca ćutke čeka u redu da se prijavi u Samoodbranu.
Dok se na trgu sa bine čitaju molitve i prenose saopštenja i poruke gde je šta potrebno, demonstranti u ulici Hreščatik razbijaju trotoar i vade kocke koje u prethodnim sukobima s policijom još nisu izvadili. Grupa devojaka i žena sortira kocke na one koje se nose da se izgradi zid i one koje dvojica muškaraca macolama razbijaju za oružje.

Ne snimaj me, kaže čovek koji isisava gorivo iz rezervoara svog automobila i puni petolitarske boce za vodu. Nešto dalje se iz njih gorivo preliva u pivske flaše. Grupa maskiranih mlađih ljudi od njih pravi Molotovljeve koktele.
Na benzin ovde ne miriše jer već danima, zbog bezbednosti, nisu dolazile cisterne za pražnjenje pokretnih toaleta, te taj smrad u ovom delu kampa demonstranata sve nadjačava.
Tog 20. februara svi su bili mračni, napeti, besni, govorili da sada nema nazad.

Ja sam ovo uzeo s mrtvog čoveka kada smo im zapalili oklopno vozilo, i kad ja padnem, s mene će preći na drugog, govori stariji muškarac pokazujući na fudbalerske kostobrane i štitnike za kolena koje koriste roleri. NJegove skijaške rukavice su oprljene, lice crno od gareži guma koje pale, boja odeće se više ne prepoznaje. Sa čovekom u vojničkom šlemu kome iz džepa viri patron za dimnu bombu, razvlači bodljikavu žicu na barikadu na samom početku ulice Hreščatik, barikadu koja odvaja centar Kijeva od ostatka grada.
Nema nazad. Ili mi ili oni, kaže.

Oni - policija i unutrašnja vojska - stoje u kordonima oko Vrhovne rade, zgrade vlade, oko zgrade Predsedništva. I oni imaju kamp Vrhovne rade u Marinskom parku koji gleda na Dnjepar. I njihova su lica crna od dima, deluju neispavano i umorno.
Nenaoružani? A naše ko je ubio? I naši imaju prostrelne rane, kaže jedan policajac i okreće leđa.

U okršaju policije i demonstranta poginulo je za tri dana 16 policajaca a više od 150 je hospitalizovano s prostrelnim ranama.
Nešto dalje od Vrhovne rade u ulici Bankovaja, gde je administracija predsednika i gde specijalna policija stoji od januara, komandant izlazi iz kordona i kaže da se vratim. Prolaza nema ni sa te strane ni u Institutskoj ulici jer, kaže, tamo je snajper. Nije to naš snajper. Napravili ste od nas čudovišta, nismo mi pucali iz snajpera.

I demonstranti (zapravo njihov deo koji čini vojnički organizovanu Samoodbranu Trga) i policija ostaju na svojim položajima i pošto je najavljeno potpisivanje sporazuma između predsednika Janukoviča i trojice lidera opozicije Vitalija Klička (UDAR), Arsenija Jacenjuka (Otadžbina) i Olega Tjagnjiboka (Sloboda). Policija, jer joj još niko nije naredio da se povuče; demonstranti jer zapravo ne veruju ni Janukovičevim obećanjima ni opoziciji. Oni već mesecima govore da ne stoje na Trgu zbog političara već zbog sebe.
Demonstranti nisu slavili ni pošto je potpisan sporazum kojim je dogovoreno formiranje koalicione vlade, raspisivanje vanrednih predsedničkih izbora, vraćanje ustava iz 2004. Za prolivenu krv tražili su ostavku - poneki i krv - Janukoviča.
Potpisivanje sporazuma 21. februara je ipak donelo pad tenzija i umesto priprema za bitku u Kijevu su počele pripreme za sahrane.

Poginuli su se ispraćali javno, s bine na Trgu nezavisnosti. Od novembra su demonstranti s ponosom pevali ukrajinsku himnu. Ali to veče i narednih dana retko ko može da zadrži suze kada čuje dušu i telo daćemo za slobodu i dokazati da smo, braćo, potomci Kozaka.
Te noći, 21. februara, pošto je potpisan sporazum, policija se povukla sa svih položaja. Na izlazu iz Kijeva jedan autobus pun pripadnika Berkuta, jedinice za specijalne operacije, napali su demonstranti; sa berkutovaca su skinuli svu opremu i oružje, a njih predali policijskoj stanici. Čete Samoodbrane preuzele su sve punktove i ulice na kojima su bili policija, vojska i Berkut.

Samoodbrana je u toku noći dovukla i policijski vodeni top, zapaljene policijske kamione i pored svega postavila stražare koji mirno stoje dok se građani i demonstranti slikaju pored ovih suvenira.
U isto vreme kada i policija iz Kijeva je otišao i Janukovič. Rada je sledećeg dana promenila sastav - poslanici Partije regiona masovno su izlazili iz te stranke i obezbedili dojučerašnjoj opoziciji izglasavanje novog predsednika parlamenta, novog ministra unutrašnjih poslova, oslobađanje bivše premijerke Julije Timošenko, na kraju i impičment Janukoviča.

Julija Timošenko je u emotivnom govoru sa scene Trga nezavisnosti najavila da će se kandidovati za predsednika. NJoj su sledećeg dana stigle poruke da demonstracije nisu bile za nju, te da Ukrajini treba predsednik neopterećen korupcionaškim aferama u prošlosti.
U poslednjem trzaju Partija regiona je sa zasedanja u Harkovu donela rezoluciju da ne priznaje vlast Vrhovne rade, te da sva državna punomoćja na sebe preuzimaju lokalne samouprave. Odmah potom je čovek koji je rezoluciju pročitao, gubernator Harkovske oblasti Mihail Dobkin, otišao iz zemlje. Da napusti Ukrajinu pokušao je istog dana i Janukovič, svega nekoliko sati pošto je izjavio da ostaje na jugoistoku zemlje, gde je bezbedniji, da odluke Rade ne priznaje, te da se u zemlji dogodio puč.

Nova prelazna vlada moraće da pronađe novac za davno praznu ukrajinsku kasu ali i da drži pod kontrolom i jugoistočni deo zemlje koji je tradicionalno proruski orijentisan i gde je Janukovičevo uporište. Sve to pod budnim okom demonstranata koji se zariču da neće dozvoliti da žrtve budu uzaludne i da budu prevareni kao posle narandžaste revolucije 2004.


Ruski prezir za Janukoviča

Nije sigurno da će Janukovič biti oberučke prihvaćen u Rusiji, ako uspe da je se dokopa. Nakon svih ovih događaja, ruska državna televizija je u pregledu nedelje Janukoviča predstavila kao slabića koji nije smogao snage da zavede red u zemlji i koji nije iskoristio svoja ustavna ovlašćenja da rasturi demonstracije. I više od toga: kao predsednika koji je izdao svoj narod i policiju koja je stajala i trpela žrtve, čekajući naređenje, braneći državne institucije dok su je demonstranti zasipali kamenicama i Molotovljevim koktelima.