Arhiva

Kad kaže mama, ne znam se ni odazvat’

Tanja Nikolić Đaković | 20. septembar 2023 | 01:00
Kad kaže mama, ne znam se ni odazvat’


Daj ti meni nešto što će me oboriti odmah, jer, priča je malo dirljiva. Duplirala sam tablete, ali treba mi još. Evo, Ferida zna. Noći i noći smo provele zajedno.
Poznajete se dugo?
Od 1993. To je 22 godine.
Ferida, kako je Alma (pravo ime poznato redakciji) izgledala tada?
Mršava, mršava, kost i koža. Na njoj samo oči, duga kovrdžava kosa i stomačić što viri. Zanemoćala, trudna.
Alma, koja inače neprekidno priča, ćuti i gleda u pod.
O čemu razmišljaš sad Alma?
Sad? Slušam kakva sam bila. I zamišljam, tiho uz poluosmeh kaže.
Kakva?
Divlja, prestrašena. Nikome nisam vjerovala. I danas imam strah od ljudi.

Ferida, članica nevladine organizacije Medika, koja od 1992. pruža pomoć ženama žrtvama rata iz Zenice, sačekala nas je na benzinskoj pumpi na samom ulazu u grad. Odvela nas je do Alme (38), tako ćemo je zvati, u njen stan u jednoj od zgrada u blizini. Alma je silovana tokom rata u Bosni kada je imala 16 godina. Izvedena je iz autobusa koji je prevozio u pratnji Unprofora Bošnjake na njihovu podeljenu teritoriju. Silovali su je Srbi, pripadnici paravojne formacije Arkanovi Tigrovi, a potom i Hrvati. Bila je u zatočeništvu, a da njeni roditelji nisu znali šta je s njom. Članice Medike su je pronašle i dospela je u Zenicu, gde se sa 16 godina porodila, nakon višemesečne torture i silovanja.

Alma govori čvrstim, glasnim tonom, bez prenemaganja, oslobođena bilo kakve patetike, ume da se našali i da vas zasmeje, iako se sama bori svakodnevno sa košmarima i neodređenim strahovima. Pod prevelikom je dozom lekova za smirenje, ali nimalo usporena. I na tu dozu traži još. Sipa lekove u šaku i guta. To što ne može da stoji na nogama kažu da je psihosomatske prirode. Ta transformacija boli u fizičku traumu je u stvari njen nesvesni vapaj za pomoć. Način kako sebe i svoju traumu podsvesno da učini vidljivom.
Ja nikada nisam nikome progovorila čitavu istinu. Sada, nakon 22 godine, spremna sam da kažem šta je bilo. Bilo me je sramota i bio me je strah. I zato sam ćutala.

Sada imam dvije ćerke. Jednu sam dobila nakon silovanja, a drugu poslije rata u vezi koju tako istraumatizovana nisam mogla da održavam. Obe su živjele u sirotištu. I sada su u Domu za nezbrinutu djecu u Sarajevu, jedna studira i dobar je student, a druga ide u srednju školu. A ja sam takva kakva sam. Ostala sa svojim strahovima, traumama, košmarima. Jedna sam od rijetkih koja ima taj, kako ga zovu, postratni sindrom, tako jak da mi parališe hod. I ovako kako me vidite sedam godina sam u postelji. Otišla mi je kičma, otišlo mi je sve. Nije bio to lak život, ni tokom rata a ni poslije. Sada psihički ne mogu izdržati, jer to udara sve više. Nemam ja više ni snage, nisam više mlada, meni je 38 godina. Od šesnaeste patim i nemam više snage. Strah iz mene izbija. A rat je bio odavno i mi smo već zaboravljeni, kaže Alma.
Ona kaže da ni sama ne zna šta bi bilo s njom da je članice Medika nisu pronašle. Neko im je rekao da ima neko dete zatočeno negde i tako su je otkrile. Držali su nas Hrvati zatočene. Vodili nas od mjesta do mjesta, ali samo po mraku da ne znamo gdje smo. I tamo gdje su nas vodili silovali su nas, ređali se.

Ne znam koji je bio mjesec trudnoće kada sam stigla u Mediku u Zenicu, samo znam da je bilo kasno. I kada su mi rekli šta je, da sam u drugom stanju, mrzila sam sebe i sve oko sebe. Kada sam se porodila, na sve sam pomišljala. Bila sam gruba i znala sam dijete istući, pitali su me često da je dam na usvajanje, ali na to nisam pristajala. A puštala sam je kasnije da onako hoda po hodnicima sama, i oblačio je svako drugi samo ne ja, sve oko nje drugi su radili, nije me zanimalo ni šta radi ni kako izgleda, ali nisam imala srca da je dam na usvajanje.
Nikada je nisam mogla držati u krilu, uzeti u ruke, kao ovu mlađu kćer. Nisam je nikada mogla zagrliti, godinama sam imala poseban odnos s njom, smetala mi njena dreka, galama. Da sam nešto pokazivala, neku ljubav prema njoj, bila nežna, ne. Davala sam joj šta god treba, ali samo da nije blizu mene. Pustim je neka bude s njom šta hoće, odnose je, oblače, donose slatkiše, a ja, tražim i ja, i ja sam bila dijete. Znala sam je istući još kao bebu zato što dreči. I kasnije, kad pođem od nje, ona kaže: Mama, a ja kažem nisam ja tebi mama, ja sam tebi tetka. Vazda sam ja bila tetka i danas me zove po imenu, mama ne, nikako.



Kad kaže mama, ne znam se ni odazvati, ne znam koga zove. Dok mlađoj kažem: Ko je tebi, sine, mama ili joj kažem ti si meni moja mama, starija kaže i moja si mama. Pa, dobro jesam, ja sam tebe rodila, ali nikada, nikada ne kažem ja sam i tebi mama. A što god zaželi kupim joj. NJena želja moja je zapovijest, al da ja posebno nešto prema njoj imam, neka osjećanja, kao prema mlađoj, nemam.
Jesu li to mržnja i ljubav istovremeno? Izgleda to.

Nije joj bilo lako kada je saznala da je rođena nakon silovanja. Uh. Nikada ne bi ni saznala da me nije uhvatila u nezgodnom trenutku. Posvađale smo se i napisala mi je SMS poruku: Kurvo, ni ne znaš ko mi je otac. Ja joj pričala fine priče, jer nju je uvijek zanimalo samo ko je njen otac. Sad je na fakultetu u Sarajevu i doznala je preko prijateljice koja je isto bila u Mediki u Zenici. I pošto imaju isto prezime, moja ćer traga za ocem i uvijek nekoga nešto pita. Ispituje. Ta djevojčica joj je rekla da je njena majka njoj rekla da je dijete iz silovanja i posumnjala je. Tražila je odgovor od Medike, ali joj tamo ništa nisu rekli, sem da razgovara s majkom. Kad smo se to posvađale, napisala sam joj SMS poruku bijesna: Ti si nepoželjno dijete.

Da to nije bio taj trenutak vazda bih joj lagala. Ovako bijesna rekla sam: Da, nisi ti željeno dijete, ti si posljedica silovanja. Ništa mi tada nije rekla. Otišla je direktno u SOS mama, i tamo rekla kako svi znaju godinama i ćute, da svi znaju to osim nje.
Trebalo je odavno da joj kažem. Jer sam se sve više i više upetljavala u laži. NJen život nije lak. Život neželjenog djeteta. Ja sam bila bijesna poslije rata, na sve. Pila sam neprekidno, bila sa bilo kim za koru hljeba, lutala danima ulicama, a ona je na pravom putu, studira, ali je bijesna i ona mora biti još bješnja od mene jer je plod nasilja, tako bar tumače psiholozi. Obje idemo na psihološke tretmane. I sada kada je bijes napustio, nekada provodimo noći pričajući. I kaže da ne zna šta bi uradila da vidi tog koji mi je to učinio. Pljunula bi ga.
A ona je veliki šarmer, toliko simpatična, al te zna pecnuti da te duša zaboli. Mada, svi je vole i voljeli su je u Mediki kad je bila dijete. Oni je grle, a ja kad plače uzela bih je i razbila. Ili kad legnem da je dojim, ne gledam na nju pa zaspim, a oni kažu - ugušit ćeš dijete. Neka bude što hoće s njom.

Bila sam dijete. Toliko dijete da nisam bila svjesna ni što je rat. Živjela sam sa roditeljima u mjestu u blizini Banjaluke. Imali smo kuću u gradu i vikendicu. Imala sam dva brata i sestru, mamu i tatu. Često sam odlazila kod bake i djede. A onda jednog dana zabranili su izlazak i ulazak u grad, upadali u kuće, bilo je pokolja, zapaljenih kuća sa ljudima u njima. U početku nisam bila svjesna. Mjesto je bilo u okruženju Arkanovih Tigrova. Slušala sam njihovu pjesmu Hej, hej tigrovi, nebeski dobrovoljci, nikad je zaboravila nisam. Nisam bila svjesna tih pjesama, nit što one znače. Slušala na radiju, a djed kaže: Daj ugasi taj radio. Kada su nas protjerivali, na ulazu u autobus morali smo baciti sve, garderobu, slike, sve što smo ponijeli sa sobom. Kod Banjaluke u najvećoj šumi zaustavili su nas ti što sam njihove pjesme pjevala, e tu smo morali obarati glavu. Skidali su sve zlato što god je ko imao. Ako nisi minđušu mogao skinuti, pokidao bi ti resicu. Prebijanja usput. Svaki put kad neko uđe, fasuje prvi koji progovori. Mama mi je znala sve vrijeme govoriti šuti, šuti, a ja sam vikala što nam to radite, ništa nismo krivi. Nije mi ni danas jasno čime su ti ljudi bili nadrogirani ili su bili toliko plaćeni da su činili to što jesu. Mene niko ne bi mogao toliko platiti da tako nešto uradim.



Usput su nas zaustavljali. Što je bilo djevojka, u šumu. Nikada neću zaboraviti kad je prvi put rekao: Sljedeći . Zatvorili su nas u crkvu jednom, za njih nije bilo Boga, i svoje poslove završili, da silovali su nas u crkvi.
Posle rata postala je agresivna. Zbog onoga što su joj radili imala je toliko besa u sebi da ga je na sve moguće načine ispoljavala. Tuče, svađe, menjanje partnera, i kada nije više mogla podneti traume, počela su opijanja, tablete i sve drugo.
Pila sam sve više, ali nije to pomoglo. Oborila me depresija, i sa 28 godina dobila sam prvi epileptični napad. A nije ni čudo, kada su nas Srbi predali Hrvatima, tamo smo još gore prošli. Bila sam sa mojima u autobusu, al ovaj u kojem sam bila ja kod granice se pokvario i stao, baš kod šume. Imala sam papire, kao i moji, i kod granice kažu da je zatvoren put. A moji roditelji su prošli u drugom autobusu, jer su mene izdvojili uz još neke djevojke. Onda su nas vodali svugdje noću, da ne znamo kuda. Tu sam ostala u drugom stanju. I evo što je rat učinio od mene. Do danas se osjećam kao stranac među mojima. Nit ja imam što razgovarati od tada s njima. To što je tako ispalo da sam ostala sama, da su oni prešli granicu, od tada zauvijek je za mene to njihova krivica. I sve ostalo što se meni dešavalo Mada im nikada nisam rekla, mami ni tati, a nisu oni glupi, da ne znaju za sva ta skidanja iz autobusa. I danas nemam, niti želim, neki kontakt sa njima.

Bila sam sama i u šumi. Bile su kiše, non-stop nevrijeme. LJudi neki su stavljali najlon gore po drveću, a mi ispod spavamo, a kiša dolje pada i kvasi. Skrivali smo se tu prije no što su nas uhvatili.
Sada nekad plačem, pa kad moj partner s kojim živim godinama, i fin je i razumije sve, kaže: Bolan ne plači tako jako, čuće komšije, kažem: Nek me čuju sad, kad nisu čuli tad.
Strah me. Od svega, od ljudi. Od dobra nije. Malo sam imala nezgodan život. A ja mlada, puna života, ponosita, takva kakva jesam bila, nije lako kad bude neko s tobom na silu i kad čuješ kako kaže drugom: Možeš sada ti. Aj, sljedeći.
To sljedeći često mi je u mislima. Kako neko to može? A, da ti kažem, bilo je i dobrih i loših ljudi. Ne mogu ja svim ljudima suditi isto. Ne mogu tebi suditi što si Srpkinja ili Hrvatica i onom što je meni napravio zlo, ne, ni slučajno. Uvijek govorim sebi: Bože pomozi mi da ne budem ko što su oni bili. Oni nisu svjesni da su uništili jednu mladost, moju su mladost uzeli, moje sve. Ne znam kako može spavati mirno neko s tim? Da li taj pomisli ikada da neko usne sa košmarom i da se s košmarom budi i da njegov čitav dan poslije je ništa. I da, kada mu daju čitavu ampulu apaurina, neko bi zaspao na cijeli dan, a ja ništa.