Arhiva

Nevinost bez zaštite

Antonela Riha | 20. septembar 2023 | 01:00
Nevinost bez zaštite

Foto Biljana Vučković

Par stotina ljudi pridružilo se u nedelju na Brankovom mostu, u tišini, roditeljima Luke Jovanovića. I to nije prvi put da su roditelji izašli na mesto na kome je 25 jula Luku ubio a zatim pobegao nepoznati vozač mini morisa kantrimena. Oglašavali su se i medijima, objavljivali broj telefona i mejl adresu moleći da se javi neko od očevidaca. Tek početkom ove nedelje policija je pokazala snimak kamera sa Brankovog mosta objašnjavajući kako zbog loših snimaka ne mogu da otkriju vozača automobila a istraga oko stotinu vlasnika ovog luksuznog vozila nije dovela do rezultata. Nema ga, kažu, ni u jednoj garaži koju su pretražili. Tako je, pretpostaljamo, i ministar policije Nebojša Stefanović zaključio da je najverovatnije reč o vozilu sa stranom registracijom, te će sada na osnovu delova koji su sa njega otpali, zajedno sa Interpolom nastaviti potragu i izvan Srbije.

Dve nedelje je državnim organima trebalo da javno saopšte kako su nemoćni u potrazi, a za to vreme su tek pojedini mediji pokušavali da saznaju detalje o njenom toku. Naviknuti da čekaju da informacije dobiju od policije i pouzdanih izvora a ne da sami tragaju za njima, retko se ko od novinara usudio da problematizuje postupke iz istrage pa i da izveštava o tome kako porodica preživljava i protestuje. Politika, koja najupornije i uz sva pravila profesije prati ovu nesreću, saznala je da je policiju u startu omela informacija očevidaca da je reč o sličnom modelu automobila fijat 500 L i da je tek naknadnim veštačenjem utvrđeno da retrovizor i deo migavca koji su otpali pripadaju mnogo elitnijem vozilu. Već sledećeg dana je novinarka koja je pisala tekst dobila i objavila opomenu: telefonsku SMS poruku prvog čoveka beogradske policije Veselina Milića: Hvala na omalovažavanju rada policije i na učenju i usmeravanju ljudi koji imaju preko 20 godina iskustva na radu i rasvetljavanju ovakvih delikata.

Načelnik Milić sigurno je imao prilike da pročita komentare u kojima se sumnja da medijska tišina koja je pratila istragu ukazuje da je vozač zaštićen i da je nemoguće da ni jedna kamera u Beogradu, na ulicama kojima je pre i posle Brankovog mosta prošao redak primerak skupocenog automobila koji je pritom sa engleskog tržišta jer mu je volan sa desne strane, nije uspela da snimi registarsku tablicu. Možda je primetio ideju, koja stiže opet od Politike, da se osnuje specijalni istražni tim koji bi tragao samo za kantrimenom, kako je već prozvan ubica pa da se, kako se i u svetu radi, raspiše novčana nagrada za svakog ko da informacije kojima bi se rasvetlila nesreća. Ako prati društvene mreže videće da se na njima mnogo više nego u medijima vidi bes javnosti i sumnja u postupke policije.



Tragedija koja je zaokupila mnogo više medijske pažnje dogodila se u Bajmoku iste večeri kada je u centru Beograda stradao Luka Jovanović. Nestanak devojčice Tijane Jurić, pronalaženje osumnjičenog ubice i saznanje na koji način je ubijena izazvalo je kolektivni šok i osudu. Pokrenuta je internet peticija za vraćanje smrtne kazne, u štampi su se našle i ideje da se uvede lex special za osumnjičenog Dragana Đurića, nakon što je ministar policije Nebojša Stefanović izjavio da mu je žao što je Srbija ukinula smrtnu kaznu i možda naše društvo nije spremno za prihvatanje tekovina EU. Beskorisna rasprava o smrtnoj kazni, u kojoj se tek ponegde našlo i to da ministar nije taj ko može da svojim ličnim stavom ide protiv Ustava i zakona, ipak je možda i racionalniji deo onoga što se moglo čuti u medijima koji su iz dana u dan pratili istragu do njenog okončanja.

Reakcija građana je razumljiva i gnev je opravdan. Ono što izmiče normalnom rezonovanju, razumevanju i opravdanju je ponašanje pojedinaca i pojedinih a uticajnih glasila. Samo porodica Jurić zna koliko su ih opsedali vidovnjaci i astrolozi, kako su se osećali kada im je preko interneta zatražen otkup koji je, kako će se ispostaviti, stigao od maloletnika iz Zrenjanina. U novinama su Tijanini roditelji mogli da čitaju i kako su im ćerku oteli azilanti i odveli u Mađarsku, ali i da je žrtva zelenaša kojima njen otac duguje novac. U sred košmara u kome se našao, otac Igor Jurić morao je novinarima da objašnjava kako nikome ništa ne duguje. Kao izvor ovakvih priča navodi se policija. Ista ta policija me je odmah po Tijaninom nestanku ispitala na ovu okolnost. Nikome nismo ništa dužni. Reagovali su i UNS i NUNS upozoravajući na novinarski kodeks koji obavezuje na tačno informisanje, pravljenje razlike između činjenica, pretpostavki i nagađanja ali i na saosećanje. Malo je primera iz medija gde se to saosećanje videlo.

I koliko god da je javnost ostajala uskraćena za policijske informacije o stradanju Luke Jovanovića toliko su svakodnevno u privilegovani tabloidi od svojih izvora dobijali tačne kao i netačne detalje istrage nestanka Tijane Jurić. Krešendo je nastao otkrićem da je Dragan Đurić priznao ubistvo. Lice ubice osvanulo je na naslovnim stranicama i pre nego što su ministar Nebojša Stefanović i načelnik Milorad Veljović objavili kraj istrage na konferenciji za štampu. Istoga dana smo na sajtu Telegrafa u tekstu Šta monstrume čeka u zatvoru: proklinju dan kada su rođeni mogli da saznamo do detalja kako izgleda silovanje zatvorenika. Narednih dana je usledilo još gore jedan od najtiražnijih tabloida, Informer objavljuje iskaz Dragana Đurića dat policiji u kojima do pojedinosti opisuje kako je mučio i ubio devojčicu.

Izveštavanje pojedinih medija o ovakvim zločinima, objašnjava socijalni psiholog Dragan Popadić, počinje deklarativnim saosećanjem sa žrtvom, ali onda se cela priča razvija na krajnje bezosećajan način, tako da se gubi i minimum pijeteta prema žrtvi i njenim bližnjim. Tako ne pričamo o nekome koga nam je žao. Popadić veruje da novinari time podilaze publici jer pretpostavljaju da baš takve tekstove i žele da čitaju. Možda su i u pravu. Zbilja, savremeni čovek ne samo kod nas opčinjen je rijaliti programima i crnim hronikama, ne samo da ne odvraća pogled od zločina i sadističkih postupaka već kao da ga takve teme privlače. Psiholozi bi rekli da tolika preokupiranost zločinima i monstrumima pre govori o sklonosti ljudi a pre svega onih sa autoritarnim karakterom, mirnih i poslušnih obožavatelja reda i vođe, da projektuju vlastitu agresivnost i bezosećajnost, nego o njihovoj empatičnosti i moralnoj osetljivosti.


Foto Boško Karanović

Patologiju o kojoj govori profesor Popadić pothranjuju i informacije o osumnjičenom ubici. Zaista kao u rijalitiju, Naše novine nam, recimo, prenose kako je posle saslušanja mirno zaspao, ujutru doručkovao čaj i marmeladu a posle ručka opet zaspao. Kao da zdrav razum ne može da shvati razmere zločina nad Tijanom, potencira se da je Dragan Đurić kasapin i monstrum. Primećujemo da su tabloidna zgražavanja nad zločinom i zločincima vrlo selektivna. Bilo je slučajeva da se čitave porodice žive spale i ljudi zverski muče, ali prećutkivanje detalja i stavljanje u kontekst geopolitičkih diskusija pomagali su da kod čitalaca moralni refleks i ljudsko saosećanje ostanu uspavani, kaže Popadić i baš zbog toga naglašava da se opet potvrđuje da mediji presudno utiču na način na koji će se ljudi odnositi prema ovakvim događajima: koliku važnost će im pridati, koji aspekt će naglasiti, kojom emocijom će odreagovati. Kod izveštavanja o ubistvu Tijane Jurić je bilo frapantno koliko su pojedini mediji insistirali na sadističkoj priči, na detaljima iživljavanja nad žrtvom. Većina javnosti je onda usvojila taj diskurs. U slučaju ubistva Luke Jovanovića bavljenje detaljima ubistva i psihologijom ubice je izostalo jer mediji svoju priču grade oko teze da možda policija nekog skriva, pa je priča o tom ubistvu izazvala pre svega takve vrste razgovora i dilema.

Tijanini roditelji su nestali sa naslovnih stranica, Lukini će, ukoliko slučaj ne bude razrešen i dalje stajati na mostu sa slikom svog sina. To ćemo znati samo ukoliko mediji budu o njima izveštavali a javnost protestovala. A možda samo da na trenutak zaćutimo, pročitamo još jednom šta je napisao Goran Bogunović i zagledamo se u sebe.

Poruka Gorana Bogunovića, ujaka Tijane Jurić

Izveštaj o bezdušnosti

Dan posle sahrane Tijane Jurić, njen ujak Goran Bogunović, na svojoj fejsbuk-stranici objavio je poruku koju uz njegovu saglasnost prenosimo u celosti.
Juče smo sahranili našu Tijanu. Došlo je mnogo ljudi sa svih strana da je isprate i pruže podršku. Želim da se zahvalim svima na tome. Naročito želim da se zahvalim svima koji su pomagali onako kako su mogli da Tijana bude pronađena - ne mogu vam svima pojedinačno zahvaliti iako ste to zaista zaslužili. Hvala svakome ko je podelio njenu sliku sa podacima, objavu, članak u novinama. Hvala svima na saučešću i rečima podrške i ohrabrenja - ne postoje te reči koje mogu utešiti, ali zahvalni smo na iskrenoj nameri onih koji su ih uputili. Želim da se zahvalim i onim čestitim novinarima koji su pomogli da se stvori dovoljno medijske pažnje da pronalaženje Tijane postane prioritet. Želim da se zahvalim i policiji koja je zaista uložila maksimum da ona bude pronađena, a verujem da bi se do rezultata i brže došlo da ih nije kočila birokratija.

Hvala novinarima pojedinih tabloida koji su nam svima zagorčali život maltretirajući na prvom mestu Tijaninu porodicu, pa onda i nas rodbinu i prijatelje. Naročito hvala gospođi iz jednog tabloida koju neću imenovati jer još uvek nemam dozvolu da to učinim, a koja je ucenjivala Tijaninu porodicu tako što je uslovljavala objavljivanje njene slike davanjem izjave porodice za njihov list. Hvala svima koji su širili dezinformacije i svesno sipali so na otvorenu ranu svima nama. Hvala bezdušnicima koji su u komentarima pametovali i sprdali se sa celom situacijom. Hvala svim urednicima portala koji su preneli svaki najužasniji i najbolniji detalj ovog slučaja i zadovoljno trljali ruke dok su brojali tiraž, broj poseta i klikova. Hvala im što su još jednu tragediju naše familije pretvorili u rijaliti šou i pružili željnoj publici jedan neponovljiv spektakl. Pogotovo hvala fotografima koji su se poput hijena sručili na Tijaninu skrhanu porodicu i prijatelje škljocajući foto-aparatima kao gladnim čeljustima dok nam se svaki zvuk zatvaranja blende zarivao u dušu poput kljuna lešinara, a oni su slikali, unosili nam se u lica kako bi uhvatili svaki grč, svaki jecaj, sve i jednu prolivenu suzu, radujući se svakom ovekovečenom urliku bola, patnje i nemoći njenih najbližih (kada sam ih najkulturnije zamolio da prestanu da slikaju u crkvi, pognuli su glavu dok se nisam vratio do njenog sanduka i onda nastavili da škljocaju, znajući da nikome od nas nije do života, a kamoli do pravljenja scene pred sandukom ubijenog deteta). Pratili su čitavu povorku škljocajući bez grama saosećanja ili razumevanja prema mukama u kojima smo se nalazili. Okupili su se oko iskopane rake i škljocali, škljocali, škljocali... Hvala im i što će toliku bezdušnost da pravdaju profesionalnošću i što će mirno spavati čak i ako pročitaju ovo što je napisano. Svi ovi ljudi imaju duše koliko i stvor koji nam je oduzeo Tijanu, samo što njima za to niko nikada neće suditi.

Imam i jednu molbu za sve vas - nemojte pričati o smrtnoj kazni i metodama mučenja koje biste primenili na monstrumu. Većina vas bi nehajno prošla pored siledžije koji šamara devojku na ulici - pravili biste se da niste to videli jer to nije vaša stvar. Onda, kada biste pročitali u novinama da je ta ista devojka pronađena mrtva, navalili biste svom silinom na tastaturu, da hitno zatražite smrtnu kaznu za zločinca. Zbog vas koji okrećete glavu, zbog vas koji smatrate da ništa loše što se dešava u vašem prisustvu nije vaša stvar, zbog vas koji se posle svega pitate u kakvom to društvu živimo - zbog vas i živimo u ovakvom društvu. I ko će izvršiti tu smrtnu kaznu? Vi? Pa većina vas nema hrabrosti da se suprotstavi kakvoj gospođi koja ide do šaltera preko reda, a kamoli bezdušnom ubici i silovatelju. Država da uradi nešto? Vi ste, ljudi, država. Vi da uradite nešto. Većina vas ništa neće učiniti, nikada i ni za koga sem za baš najbliže. Ova će se priča pričati još koji dan i onda ćete svi zaboraviti na sve što se desilo i nastaviti po starom - dok opet ne strada neki maleni anđeo. Za većinu vas se sve završilo još juče - za nas više ništa i nikada neće biti isto.

Za kraj želim da vam poručim ovo - volite. Govorite jedni drugima da ih volite, ali najbitnije - pokazujte ljubav jedni prema drugima. Ne odlažite posete, ne uzimajte jedni druge i vreme koje vam je preostalo zdravo za gotovo. Nikada ne znate kada bi mogao doći vaš poslednji zajednički trenutak. Tijana je živela okružena ljubavlju svih nas, svoj kratak život je provela u ljubavi koju je od svih nas dobijala i koju je svima nama pružala. Ako postoji neki lepši svet, teško da je iko više od nje zaslužio da se tamo preseli. Za nas koji ostajemo, ovaj naš svet je njenim odlaskom postao hladnije, sumornije i surovije mesto.