Jačanje saradnje bez ulaska u NATO

Foto Boško Karanović

Ima li alijansa, pritisnuta ukrajinskom krizom i islamističkom pretnjom, vremena da se bavi odnosima sa zemljama partnerima, poput Srbije?

Ukrajinska kriza i islamističke pretnje bile su glavne teme, ali je mnogo vremena posvećeno i unapređenju odnosa sa partnerskim državama. To je jedan od tri ključna zadatka NATO. U okviru partnerskih inicijativa, neke zemlje imaju povlašćeniji status, srazmeran doprinosu u misijama NATO i drugim sadržajima koji su važni za unapređenje interoperabilnosti. To ne znači da se ostale partnerske države, među kojima je i Srbija, nalaze na margini. Taj odnos se gradi na osnovama dobrovoljnosti i samoopredeljenja i ostavljena je mogućnost da svaka od tih zemalja projektuje dinamiku saradnje sa NATO u skladu sa svojim interesima.

Da li je odbijanje Srbije da se u konfrontaciji Rusije i NATO zbog ukrajinske krize svrsta na stranu Zapada, opterećivalo komunikaciju s delegacijama zemalja članica?

Svi sagovornici upoznati su sa srpskim stavom o Ukrajini. Za naše postupke postoji razumevanje i svi su upoznati sa specifičnim odnosom koji imamo sa Ruskom Federacijom. Nije bilo razgovora u kom nisam naglasio da je principijelni stav Srbije da se mora poštovati teritorijalni integritet svih članica UN. Zastupao sam stav da je dijalog najbolje rešenje za prevazilaženje svih sporova i da je održavanje potpisanog primirja od ključnog značaja za unapređenje regionalne i globalne bezbednosti.

Da li je bilo u zvaničnim, bilo u neformalnim kontaktima bilo reči o perspektivi odnosa i zadovoljava li ih naše članstvo u Partnerstvu za mir, ili smatraju da Srbija jednog dana mora da postane članica NATO?
Ta saradnja formalno je regulisana 2006. potpisivanjem Okvirnog dokumenta kojim smo pristupili programu Partnerstvo za mir. Srbija je spremna za nastavak saradnje sa članicama saveza i učesnicima Partnerstva za mir. Nije tajna da alijansa traži način da produbi politički dijalog sa Srbijom, pri čemu se ukazuje da intenzivniji dijalog ni na koji način ne protivreči vojnoj neutralnosti Srbije, niti prejudicira bilo kakve ponude za članstvom naše države u NATO. Naši spoljnopolitički prioriteti ostaju članstvo u EU, jačanje saradnje sa državama regiona, zaštita teritorijalnog integriteta i suvereniteta u kontekstu regulisanja statusa KiM, kao i jačanje odnosa sa vodećim državama sveta.

U kom smeru će saradnja Srbije i NATO dalje ići? Smatrate li da je Partnerstvo za mir optimalni okvir, ili očekujete neke promene na tom planu?

Saradnja Srbije i NATO odvijaće se pod okriljem Partnerstva za mir. Imajući u vidu spoljnopolitičke prioritete, saradnja mora da odražava potrebe naše države, koja učešćem u Partnerstvu gradi kapacitete za angažovanje u operacijama EU i doprinosi razvoju Zajedničke bezbednosne i odbrambene politike. Pojedine zemlje EU poput Austrije, Finske, Švedske i Irske sarađuju sa NATO samo kao države partneri i to je prihvatljivo kako za savez, tako i za te zemlje. U momentu kada Srbija postane punopravan član EU, Zajednička bezbednosna politika će biti jedan od glavnih okvira za saradnju sa NATO.

S obzirom na to da domaća javnost ima izrazito negativan odnos prema članstvu u NATO, da li bi to moglo da se ispostavi kao prepreka za bilo kakav iskorak u saradnji izvan okvira onog što predviđa Partnerstvo?

Okviri saradnje utvrđeni su pre nešto manje od 10 godina. NJime su obuhvaćene sve naše potrebe. Vlada je 2011. pokrenula izradu akcionog plana Partnerstva što predstavlja najviši stepen partnerske saradnje sa NATO. To znači da isključivo radimo na reformi i planiranju sistema odbrane i pitanjima koja se odnose na vojno-ekonomsku saradnju i interoperabilnost.