Arhiva

Ova zemlja je dala Teslu, pa šta im bi

Ante Tomić | 20. septembar 2023 | 01:00
Ova zemlja je dala Teslu, pa šta im bi
Živjeli su u devetnaestom vijeku u Kremni na padinama Zlatibora Miloš Tarabić i njegov nećak Mitar, dvojica neumivenih i krezubih čobana što su, vjerojatno od alkoholnog destilata kojega su u blatnjavim dvorištima sami nevješto pravili, vidjeli budućnost. Nađe se takvih budalaša svugdje na svijetu. Raščupani brđani s Apalačkog gorja u američkoj saveznoj državi Kentucky napiju se tako domaćeg kukuruznog viskija, kojega zovu moonshine, pa i njima pred oči dođu kojekakve stravične vizije, ali od toga nema znatnije štete. Osim, naravno, za prorokova jetra i krvožilni sustav. Međutim, u naših se naroda kazivanja omamljenih seljaka uzimaju kao sušta, neporeciva istina. Mi Balkanci, ovakvi lijeni i neobrazovani, nemajući strpljenja čitati debele i učene knjige, skloni smo idealizirati neukost do mjere da će nam se domaćin koji je prećerao sa šljivovicom činiti mudriji od svega znanja čovječanstva. Svi veliki liječnici i fizičari i kemičari i matematičari i njihova stroga znanstvena istraživanja za nas se mogu sakriti pred buncanjem nekoga tko se potpisuje otiskom palca, a jednom je neoprezno zaspao u rosnoj travi kod ovaca, pa se i od Tarabića isprela velika, divna legenda kako su sve pogodili, i s vremenom se njihovo proročanstvo tako neumjereno nakitilo da ne bi čudilo ni da se otkrije kako su oni, još onda, vidjeli sve pobjednike Lige šampiona i kako se jedan srećković iz Užica, što je njihove papire slučajno našao uzidane u temelje štale, grdno obogatio na sportskom klađenju. Ništa zaista nevjerojatno na razvalinama civilizacije, slomu svih vrijednosti, užasnoj materijalnoj i duhovnoj bijedi u kojoj mi kao zvjerad živimo, pa ni da sam predsjednik države Tomislav Nikolić kineskom premijeru Liju Kećiangu prije neki dan reče: „Bio je jedan čovek kod nas pre 200 godina, a bio je prorok, i nikada nije čuo za Kinu, ali je rekao: Doći će ljudi sa istoka - žuti ljudi i zavladaće svetom i piće vodu s reke Morave“. Uvaženi Kećiang srećom je klasični komunistički funkcioner, dakle osoba bez ikakvog smisla za humor, inače bi zacijelo pomislio kako ga Nikolić zajebava. Po duši govoreći, Kinez se neočekivano dobro snašao i odgovorio nekakvom uljudnom, diplomatskom upadicom. Nije čak ni djelovao uplašeno, premda je vjerojatno osjetio zebnju oko srca. Pa recite i sami, tko se ne bi nasmrt prepao od činjenice da investira milijarde u zemlju koju vodi čudak što citira nekakve Vidovite Milane otprije dvije stotine godina? Kratko nakon toga diplomatski je posjet završio, a nama ostaje samo nagađati što bi se tu još događalo da je potrajao. Možda bi Nikolić uzeo Kećiangu gatati iz jagnjeće plećke? Ili bi mu bacio grah? Gledao u kašike? Lijepo ih mogu zamisliti, visoka delegacija popila je kafu i okrenula šolje. Nikolić je stavio naočale. Zamišljeno zuri u šare smeđeg taloga na dnu. Zabrinuto vrti glavom dok gost iz daleke prijateljske Kine kao na iglama čeka njegov sud. „Vidim ti ovde“, počne napokon predsjednik Republike Srbije, „jednog žutog kera sa tri noge kako liže sladoled.“ „Šta do znači?“ “Umreće ti tašta”, objasni mu Nikolić samouvjereno, glasom koji ne ostavlja ni trunka sumnje. „Liu Yiqing će umreti!“ krikne hvatajući se za srce Kećiang, koji je vrlo vezan za majku svoje supruge. Bogu hvala, Kinezi su otišli prije nego se Nikolić stigao razmahati i pokazati svu raskoš svoga talenta. Sve je na kraju dobro ispalo. Premijer je samo možda, ulazeći u crnu limuzinu koja će ga odvesti na aerodrom, svome najbližem suradniku zapanjeno kazao: „Neobičan ovaj Nikolić.“ „O, pa nemojte tako“, odgovorio mu je ovaj. „On je ipak vladar jednoga naroda u kojemu se rodio Tesla.“ „Nikola Tesla? Hoćeš reći da su Srbi dali najumnijeg čovjeka našeg doba?“ „Tako je.“ „Pa šta im se u međuvremenu dogodilo?“ „Duga je to priča”, odgovorio je suradnik. „Duga i tužna priča, moj premijeru.“