Moj učitelj papa

Foto profimedia.rs

Uredništvo NIN-a me je počastilo (prvi puta pišem za ovaj list) jer izlazim pred vas za Božić po gregorijanskome kalendaru (kada Svetkovinu Isusova rođenja obilježavaju katolici i protestanti, a ja sam na pola puta među njima), ne samo kao novinar i kršćanski teolog već i kao svjedok vremena pošto dolazim iz istoga kontinenta i iz iste zemlje iz koje dolazi papa Franjo. Štoviše, nalazim se u pomalo čudnoj situaciji jer tom čovjeku i nešto osobno dugujem s obzirom na to da mi je neko vrijeme bio profesor književnosti. Pa hajde da tu i počnemo ovu priču.

Najkraće što mogu, morat ću ipak navesti da sam rođen u Buenos Ajresu 1962. godine jer su se tamo našli moji djedovi i bake, mama i tata, tu nema što da se krije, nakon što su odabrali Argentinu za život jer su bili na poraženim stranama u Drugom svjetskome ratu (jedan djed je završio kao civil koji je surađivao s Gestapoom, a drugi među ustašama). Sve to je napisano u mojoj knjizi Argentinski roman jer je bilo zanimljivo pojasniti kako sam iz ustaške paradigme završio u antifašističkim redovima, i kako je momak koji je nekoć spavao ispod fotografije ustaškog poglavnika Ante Pavelića odlučio, jer je to bilo vrhunaravno moralno pitanje, asistirati braći i sestrama Srbima koji su stradavali prije (a posebno) i nakon Oluje.

Elem, burna je bila moja povijest i ja sam mislio da će se smiriti te 1986. godine kada sam postao pripravnik u franjevačkom redu. Kako sam se samo prevario! Iz svećeničkog će me poziva, koncem 1991, rat brutalno istrgnuti i opet vratiti u novinarstvo. No, u martu mjesecu 1986. godine ulazim živjeti u samostan kojim su upravljali hrvatski franjevci, a koji su se tada spajali sa fratrima drugih nacionalnosti u nastanku nove redovničke pokrajine (provincije), treće po redu u Argentini. Živjeli smo u mjestu Harlingam, u tzv. pojasu oko grada Buenos Ajresa i budući da franjevci nisu imali svoju teološku školu nas su poslali da učimo u obližnjem teološkom fakultetu Družbe Isusove (isusovci) u mjestu San Miguel koji je bio udaljen otprilike pola sata vožnje od našega samostana. Tom je školom tada još upravljao otac Horhe Bergoljo, profesor književnosti i psihologije, koji će se sredinom te godine preseliti u Frankfurt da dovrši svoj doktorat. Dakle, bio nam je rektor fakulteta.



Profesora je bilo dosta jer je to bila velika škola, međunarodna, a otac Horhe nije odskakao ni po čemu. Kada ga danas gledam kao poglavara Katoličke crkve, kao papu Franju, naravno, prepoznajem crte lica ali još više njegov karakter. Bio je to i ostao čovjekom blage naravi, neposredan ali strog, kako prema sebi tako i prema drugima u zajedničkom poslu. Nama se studentima nije popuštalo. Jedno što je sada pak drugačije otkako je papa je to da se često smiješi, što bi neki rekli da je pastirska obaveza, drugi da je komunikološki, PR-ovski alat, a ja ću reći da je to, ne mogu si u tome pomoći dokaz iskrenosti i poniznosti.

Kada kažem da sam tom čovjeku papi, osobno zahvalan, to ima veze sa strogoćom koja je vladala u našoj školi i koja me naučila cijeniti intelektualni trud i ostati doživotno zaljubljen u knjige. I Bergoljo je volio knjige a posebno jednoga autora koji je život i oči dao za njih. Tako smo se, u stvari, budući papa i ja upoznali, kada je ušao u našu učionu da nam izdiktira tečaj o jednom od najvećih pisaca ne samo Argentine već i svijeta (a oni koji cijene Danila Kiša znat će o čemu govorim), o Horhe Luisu Borhesu s kojim je Bergoljo i osobno prijateljevao. Naime, još prije toga, profesor Bergoljo je živio u unutrašnjosti zemlje i bio direktorom druge škole, srednje, pa je učenike častio tako što ih je vodio na izlet u Buenos Ajres a kruna izleta je bila posjeta Sveučilišnoj i naučnoj biblioteci u kojoj je tada već potpuno slijepi direktor Borhes tumarao sanjajući i stvarajući svoje magične labirinte. Kada kažem da su Bergoljo i Borhes prijateljevali, želim reći da su se družili i da je veliki Borhes u nekoliko navrata dolazio Bergolju u školu da razgovara s mladim studentima.



One večeri kada je Horhe Bergoljo izabran za papu, pa smo onda ostali i iznenađeni da se novi papa zove Franjo (nitko se tada prije njega nije tako prozvao), ja sam sjedio u studiju jedne televizije u Zagrebu i prevodio i komentirao televizijski prijenos iz Vatikana. Moram iskreno priznati: kada sam čuo Bergoljo, u sebi sam si rekao: joj, opet neki Talijan, a onda kada ga je kamera zumirala i kada sam mu vidio lice, bio sam zatečen i nekoliko sekundi potpuno zbunjen. Pokušao sam ostati profesionalan tako da mi se u glasu ne prepoznaju emocije koje su navrle kada sam shvatio da je novi papa moj profesor Horhe, osoba koja me naučila voljeti književnost i koja me potakla da i sam postanem pisac.

Otkako je izabran, papa Franjo ne silazi s naslovnica. I to ima pokriće. Na epohalni događaj izbora prvog pape iz Latinske Amerike - prvi s južne polutke, prvi papa isusovac, prvi papa izvan Europe nakon 1272 godine (zadnji papa prije njega koji nije bio s europskog kontinenta bio je Grgur III, rođen u Siriji 731-741. g.) i prvi papa koji je uzeo novo papinsko ime nakon točno 1.100 godina, uslijedili su žestoki potezi pa je papa Franjo lani završio na naslovnici Time magazina kao osoba godine. Da, naravno, ovo je osobni osvrt jednoga zahvalnoga novinara koji je stigao iz iste zemlje odakle je papa Franjo, iz daleke Argentine, s kraja svijeta, kako je papa kazao okupljenima na Trgu Svetoga Petra u Vatikanu odmah nakon što je izabran, gdje se talilo srce čovjeka koji je pobudio toliko nade u ljudima koji su izmučeni ravnodušnošću svijeta priviknutog na svako zlo, nepravdu i svakodnevnu smrt oko sebe. Ali valja ponuditi i analizu.

Znam kako se od 1992. kao pomoćni biskup u Buenos Ajresu, zatim od 1999, kao nadbiskup toga ogromnoga grada a zatim i kao kardinal, Horhe Mario Bergoljo najviše bavio neodrživošću stanja priviknutosti na sve loše i zlo u svijetu, stanja ravnodušnosti, kako je napisao moj prijatelj Branimir Pofuk, u kojoj više nema ni ljutnje, pa ni žalosti nad nepravdom. Dovoljno je bilo samo jedno ime - Franjo - i samo jedan ljudski jednostavan i prisan pozdrav s balkona bazilike Svetoga Petra pa da u milijunima ljudi uzdrhti nada i slutnja nečeg novog, napisao je rečeni kolega.

A znate da kasnimo? Kako to? Jer je Bergoljo skoro postao papom 2005. Evo kako. Kada je 19. aprila 2005. Horhe Mario Bergoljo, jedan od 115 kardinala izbornika koji su tada bili u Sikstinskoj kapeli pozvan izabrati nasljednika pokojnog pape Ivana Pavla II čuo kako se njegovo ime ponavlja, kažu neki vatikanisti, četrdeset puta, zajedno s imenom dotadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, njemačkog kardinala Jozefa Alojza Racingera, rekao je kasnije Bergoljo, osjetio je veliku nervozu ali i sramotu. On to nije nikada želio pojasniti, jer ga veže zavjet šutnje, ali tada se nagađalo da je Bergoljo istupio i u četvrtom krugu zamolio da se glasuje za Racingera koji je, kao što je poznato, tada izabran uvjerljivom većinom, mnogo ubjedljivijom od onih 77 glasova koji su kao i na ovoj posljednjoj konklavi bili potrebni da se postigne zatražena dvotrećinska većina prisutnih elektora.



Bergoljo je mislio da su novinari koji su prethodnih dana, odnosno od trenutka kada je postalo jasno da život Karola Vojtile, pape Ivana Pavla II ide prema neminovnom kraju, isticali njega kao kandidata pretjerali ili bili krivi za to što se događa. NJemu je bilo poznato da je situacija mogla biti obrnuta, da je on dobivao više glasova od Racingera da nije par dana prije konklave, na elektronske adrese kardinala izbornika iz Buenos Ajresa stiglo pismo u kojem se teretilo kardinala Horhe Bergolja da je surađivao s generalima posljednje argentinske diktature. U to kolege izbornici nisu vjerovali iako su se mnogi od njih pribojavali situacije u kojoj bi za papu bio izabran čovjek koji bi trebao trošiti enormnu energiju u rasvjetljavanju svoje uloge u olovnim argentinskim godinama odnosno u demantiranju informacije iz kampanje koja je trajala i konačno je stavljena ad akta par mjeseci nakon što je Franjo izabran. Naime, iskazima pouzdanih i uglednih svjedoka, kao što je argentinski nobelovac Adolfo Perez Eskivel, naime, ustanovilo se da nije točno da je 1976. Bergoljo predao kao provincijal (poglavar) otaca isusovaca, dvojicu svojih svećenika mučiteljima toga strašnoga režima.

Ovaj Argentinac, istina, nedvojbenih talijanskih korijena, ali pravi žitelj Buenos Ajresa što je za mene olakotna okolnost jer dolazim iz iste zemlje i pošto sam rođen u istom gradu kao i papa, smijem i umijem pisati sa određenom slobodom i prisnošću, kažu, ljevičar je. Ne, nije. On je samo osoba koja osjeća bilo naroda, vapaj zapostavljenih, svećenik i biskup koji nepatvoreno živi ono što je Isus iz Nazareta ponudio kao model i kao ideal Caritas (na latinskom - ljubav, sebedarje iliti solidarnost). Neka vas ne zbune revolucionarni potezi obračuna, bez pardona, s pedofilijom, i to do te mjere da je papa dao uhititi nadbiskupa i diplomata kojeg drži pod paskom policije u Vatikanu dok mu se ne sudi. Neka vas ne impresionira odlučnost kojom je razbucao okoštale i korumpirane financijske crkvene strukture. Neka vas ne zanese to što ne živi u palači, već u vatikanskom hotelu, što jede u menzi i pije kafu iz automata. Ono što vam mora biti nadahnuće to je njegova autentičnost jer to je ono što nedostaje u našim trulim i zamornim stvarnostima!

Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenici imaju u vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika između ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima ne manjka inteligencije, ali se, međutim, često ponašaju kao da svima drugima moraju soliti pamet te odgajani da polažu pravo na poseban i isključiv pristup istini, s visoka procjenjuju i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižući štit tradicije koja se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve.

Pritom se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti ne bi li se pod svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija. Papa Franjo je, što se toga tiče dodirljiv, u puku, do boli iskren i ponizan. Ovo moram ponoviti! Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. Papa Franjo se toga nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se, očito, govoreći općenito, ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći (to vrijedi za istok kao i za zapad kršćanstva) i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem. Franjo je dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu otac Horhe i nije se smatrao uzvišenim. U svoju je župnu kuću primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao je da su mladi dobri. Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima kazao je. Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga, znaju koliko je Franjo spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga, znaju to isto.



Ili je Crkva dobila velikoga papu ili je Holivudu promaknuo izuzetan glumac, dometnuli su cinici. Ja ostajem kod prve konstatacije. Pošto papu poznajem, te imajući u vidu sve što je papa napravio za dobrobit sirotinje, Crkve i demokracije u Argentini, jamčim da njegova misija neće ostati samo na imenu i program Franjo (po uzoru na siromašnog sveca iz Asiza), odnosno vjerujem da se Kristova Crkva (ona koja je sastavljena od katolika, pravoslavaca, protestanata i drugih) i svijet opet moraju prisjetiti one logike ljubavi, praštanja i darivanja koja se ne smije ukalupiti u logiku profita, moći, netolerancije i nasilja. Ako ništa drugo, moramo znati da se Isusova škola prijateljstva događa među nama. To je prijateljstvo koje se ovoga trenutka širi ovim člankom, a može, budemo li odvažni prihvatiti ispruženu ruku pape Franje, učiniti ovaj svijet boljim mjestom za život.