Stvarno Možemo!

Za NIN iz Splita Zavidim vam na Možemo! Ovo mi je prošlog ljeta kazala jedna beogradska prijateljica, a ja sam oprezno slegnuo ramenima jer znam da nema sretnih političkih ljubavi. Zaljubite li se u stranku ili političara, velika je šansa da ćete završiti ogorčen i bijesan, slomljenog srca. Valja biti razuman, ciničan, govorio sam sebi, jer rijetko je kad to nevino i čisto. Kenedi vjerojatno ne bi bio izabran bez pomoći gangstera Sema Đankane. Velika sovjetska revolucija ne bi se dogodila da Lenjinu nije susretljivo uskočila njemačka tajna služba. Ipak, kraj svega opreza, s nelagodom ću vam priznati, i meni se svidio savez lijevih hrvatskih stranaka okupljen oko Možemo! Da ne okolišam, zaljubio sam se. Ti su ljudi ispunjavali grudi zanosom koji dugo nismo osjetili. Došli s aktivističke scene, potpuno drugačijih od oportunista iz podmladaka političkih stranaka, koji već u sedamnaestoj počnu nositi odijelo i kravatu, a prva im je odgovorna dužnost držanje kišobrana voljenom predsjedniku, ovi su mladići i djevojke godinama sjedili na asfaltu da zaustave bagere smradova, demonstrirali protiv podmićenih šupaka, branili siromašne, srčano ustajali za prava manjina, a sve za nekakav skroman, manji novac, ili čak džabe. Tomislav Tomašević, panker, biciklist i snouborder s diplomom političkih znanosti u Zagrebu i postdiplomskim na Sveučilištu Kembridž, koji sa suprugom i psom mješancem živi u četrdeset kvadrata u Novom Zagrebu, otpočetka je prosto zračio solidnošću i poštenjem. Šaljiva je okolnost da on ima obiteljski bekgraund koji je besprijekorno hrvatski. Sin branitelja, desničara i pravaša, sa stricem svećenikom, uglednim članom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Tomašević je svojeglavo krenuo na svoju stranu ne obazirući se na očekivanja. Upravo kao i Bojan Glavašević, njegov suradnik iz Sabora, čiji je otac legendarni vukovarski novinar smaknut na Ovčari. I Glavašević i Tomašević zapravo imaju mnogo bolje reference za desničarske vođe od Miroslava Škore, koji je rat proveo u Americi, ne odvajajući se od supruge koja je u mladosti pokazivala nježnu naklonost za Ravnogorski pokret. I Glavaševiću i Tomaševiću glasači bi prije vjerovali da su Hrvati nego što bi vjerovali većini, možda i devet desetine članova Domovinskog pokreta. Već to da su njih dvojica umjesto naših poznatih nacionalističkih sranja, mržnje prema svakome drugačijem i jadikovanja kako nas nitko ne voli, izabrali jednu miroljubivu, obazrivu, biološki održivu politiku, dragovoljnost da svoju zemlju dijele i sa Srbima, i sa homoseksualcima, i s muslimanima, i s Židovima, i s lastavicama i s velebitskim degenijama, civilizacijsko je postignuće kojem se morate pokloniti, a to da za njih svakodnevno glasa sve više građana Hrvatske, ravno je čudu iz svetačkih životopisa. Nakon što su prošlog ljeta ušli u Sabor, zastupnici Možemo! i Nove ljevice su oštroumnim i drskim javljanjima postojano rasli kao nova politička snaga. Mjesecima prije lokalnih izbora Tomašević je bio prvi izbor za zagrebačkog gradonačelnika. Nesumnjivo bi pobijedio i nekad nepobjedivog Milana Bandića da taj nije lukavo umro, a nakon Bandićeve smrti konkurencija mu je bila gotovo komična. HDZ je, na primjer, isturio jednog dugonju s Ekonomskog fakulteta, koji se pohvalio kako će, kad ga građani izaberu, u Zagrebu izgraditi tvornicu cjepiva protiv korone. Građani su na to, razumljivo, popadali sa stolica od smijeha. Dok su se oni podigli na noge, hadezeovac je već bio nestao. Danas se još samo rijetki sjećaju njegovog imena. Bio je tu i jedan esdepeovac, ali samo zato jer je red da bude jedan esdepeovac, neupotrebljiv kao krila na kokoši, Bandićeva nevoljna zamjenica i Miroslav Škoro koji, interesantno, za Bandićevog života nije očitovao ambiciju da upravlja našim glavnim gradom. Sve njih je nova politička zvijezda pregazila kao plitak potok, da se poslužimo pjesničkom slikom sportskih novinara. Od prvog sljedećeg, Škore, Tomašević je dobio više od stotinu hiljada glasova, ali eto, nije ipak uzeo više od pedeset posto i valjalo je ići u drugi krug izbora. Kad njegov protivnik ima 45,15 posto potpore građana, što će napraviti onaj koji je osvojio neznatnih 12,16 posto? Ako je razuman, on će lagano, rekreativno istrčati drugi krug, čuvati rezultat, ne umarati se utrkom koju je nesumnjivo izgubio. Miroslav Škoro nije, nažalost, bio taj razumni. I on i njegovi suradnici iz Domovinskog pokreta, kao i deseci njihovih većinom anonimnih navijača na portalima i društvenim mrežama, strahovito su se trudili dohvatiti nedohvatljivo, upinjali su srčano, lajali piskutavo i naporno kao čivave na dobermana. Prvo su se, naravno, htjeli valjati u blatu, kako se desničari, uvijek i svuda, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Americi i u Engleskoj, najviše vole valjati u blatu. Izazivali su Tomaševića na rasprave o četnicima i ustašama, o partizanskim pjesmama i Trgu maršala Tita i tvrdili, bogzna zašto, kako oni mnogo više vole našu hrvatsku domovinu i naš beli Zagreb grad. Tomašević je to, međutim, većim dijelom ignorirao. Uslijedila je zatim rijetko viđena klevetnička kampanja kako su lijevi aktivisti drpili nekakve strašne pare, sve iz međunarodnih izvora. Našli su tobože da su Možemo! skandalozno opljačkali Evropsku uniju, za razliku od naših domoljuba, pravih Hrvata, koji pljačkaju samo najrođenije, braću i zemljake. Miroslav Škoro naposljetku se s pravdoljubivim gnjevom okomio čak i na onih Tomaševićevih četrdeset kvadrata u Novom Zagrebu, premda vođa Domovinskog pokreta sam živi u rezidencijalnom dijelu grada, u objektu za koji bi tkogod nevičan vjerojatno pomislio da je trgovački centar ili sportska dvorana. Sve je to napokon završilo u nedjelju navečer trijumfom... ajde, pogodite koga? Škoro i njegovi zinuli su u poslovičnom šoku i nevjerici zbog nečega što su svi drugi još prije četrnaest dana znali. Pa recite, tko bi želio za gradonačelnika nekoga tko tako sporo kopča? Nakon izbora premijer Andrej Plenković je kazao da je iznimno zadovoljan uspjehom Hrvatske demokratske zajednice, ali ga je naljutilo da su mediji pretjerano udarali po njegovim uzdanicama, a hvalili ljevičare. Za novinare bi, poučio je strogo, svi kandidati trebali biti jednaki. Bez razlike koja su im politička opredjeljenja. Vrlo rado ćemo postupiti po premijerovim uputama, kad i oni u vladajućoj stranci krenu u javnim poduzećima, ministarstvima i agencijama uzimati samo sposobne, ne pitajući za stranačku iskaznicu, potpuno, kako se ono reče, nepristrano i objektivno. Dotad ćemo slobodno i bez krivnje uživati ako su hadezeovce negdje žestoko natamburali, kao što je bilo u Šibenskoj županiji, gdje su se svi, i ljevica i desnica, ujedinili protiv jednog skandaloznog tipa koji se otvoreno hvalisao kako je bez ikakve potrebe zapošljavao svoje miljenike. Na ovim su izborima građani, generalno gledajući, pokazali veliku drskost odbijajući glasati za poznata lica iz velikih stranaka, neke njuške koje su ih godinama, katkad i desetljećima zajebavale. Veseli nas, napokon, i da je u Splitu pobijedio nezavisni kandidat. Ivica Puljak, doktor fizike, znanstvenik s međunarodnim ugledom, dosta je ozbiljno porazio hadezeovca Vicu Mihanovića, premda se prije mjesec dana na taj rezultat nitko ne bi okladio. Još kad je portal Indeks došao s otkrićem da je Mihanović prepisao doktorat iz ekonomije, svi smo sumnjičavo odmahivali glavom. Kad je, molim vas, hadezeove glasače smetalo da je netko prepisao doktorat? Kao da ga Franjo Tuđman nije prepisao! Od svega s ovih izbora u uspomeni će nam vjerojatno najdulje ostati jedan citat iz Mihanovićevog doktorata: „Teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti izazvala je operativna, društvena i ekološka zabrinutost, s obzirom na rizik od prekomjernog kapaciteta i disekonomija razmjera.“ Ako ste možda pomislili da gornju rečenicu niste shvatili jer su hrvatski i srpski različiti jezici, u krivu ste. Ovo ni na hrvatskom ništa ne znači.