Jugoslavija kao razorna protivurečnost

Zorica Stipetić jedan je od poznatih hrvatskih povjesničara. Osobito se bavila istraživanjem političkog djelovanja inteligencije između dva rata u Hrvatskoj. Uz osamdesetak različitih rasprava, objavila je knjige “Komunistički pokret i inteligencija” i “August Cesarec - argumenti za revoluciju”. Za potonju je knjigu dobila NIN-ovu godišnju nagradu za publicistiku (1982.), kao i nagradu Grada Zagreba.

Od 1986. do kraja 1990. bila je na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (preimenovanog, za njezina direktorskog mandata, u Institut za suvremenu povijest), u kojem je davno prije, šezdesetih godina, direktorovao Franjo Tuđman. Dvije je godine bila predsjednicom NIN-ova žirija za najbolje knjige s područja publicistike. Bila je i članicom Centralnog komiteta SKH, u dva zadnja saziva. Potkraj 1989. snažno je lobirala za višestranačke izbore.

Zorica Stipetić trenutačno sudjeluje u vrlo ambicioznom projektu “Hrvatska u novom vijeku”, dio kojega je cjelina “Hrvatska u 20. stoljeću”, što je, na neki način, njezina uža specijalnost. U intervjuu NIN-u, govori o uzrocima ratnog raspada Jugoslavije i perspektivama pojedinih naroda, hrvatskog i srpskog, za 21. stoljeće.

Kako ste kao povjesničarka lijeve političke orijentacije doživjeli raspad Jugoslavije, kao i propast socijalizma u njoj?

- Nikad nisam bila ono što se u Hrvatskoj podsmješljivo, a ponekad, bogme, i s priličnom dozom prijetnje, nazivalo “jugonostalgičarka”. Međutim, cijeli taj proces doživjela sam bolno. Zapravo, vrlo bolno. Taj je proces jako dugo trajao, nije bio neočekivan, vidjelo se do čega će dovesti, no silina nasilja i izdajstvo svih vrijednosti bilo je toliko zastrašujuće i toliko surovo da je u meni na kraju izazvalo tu potenciranu bol. Nije to bilo ono kao, recimo, u francuskoj historiografskoj tradiciji, kad imate jedan dan kad se nešto dogodilo. Ovo su bili dugi, dugi procesi, i to vrlo burni. Mi, historičari, dugo smo radili na historiji Jugoslavije, no nismo je bili u stanju izvesti do kraja, jer smo, više ili manje, bili svjesni njezine razorne proturječnosti. A kad se 1989. obilježavala 70. obljetnica Jugoslavije, u Beogradu, nisam otišla na taj simpozij, iako sam bila direktorica Instituta za suvremenu povijest, jer je rasap onoga što je do tada sačinjavalo smisao Jugoslavije bio već uvelike na djelu. Nisam mogla vjerovati da će taj rat izazvati toliko surovosti i toliko nasilja. Mene je to porazilo, paraliziralo me je, uništilo mi je prijateljstva, uništilo mi je sve.

Koji je trenutak u tom procesu raspadanja bio za vas najdramatičniji?

- Agonija Vukovara, zatim Srebrenice. To je bilo nešto što psihofizički nisam mogla podnijeti. Bilo mi je strašno i kad su se pronalazila srpska tijela na smetlištima u Hrvatskoj, kad su mi prijatelji iz Gospića i Karlovca pričali o nestanku Srba... Ne odvajam jedno od drugog, bio je to kompleks strahota za koji mi se činilo da ga neću moći preživjeti.Teško sam doživjela i bespoštedno bombardiranje 1999. Srbije i Beograda.

Zašto se Jugoslavija, zapravo, raspala? Sigurno je da postoje i vanjski i unutarnji razlozi raspada... Kako biste vi to raščlanili?

- Unutrašnji je smisao Jugoslavije bio sačuvati egzistenciju malih naroda. Jugoslavija je bila potrebna Hrvatskoj da bi se sačuvala njezina nacionalna egzistencija i nacionalni razvoj, nakon što je Prvi svjetski rat razorio dotadašnju Austro-Ugarsku. Ma koliko da je Jugoslavija bila označavana tamnicom naroda, pokazalo se da svi ti narodi - hrvatski, slovenski, makedonski itd. - ipak nisu bili asimilirani u zamišljenu jugoslavensku naciju nego da su, zapravo, završili svoju nacionalnu artikulaciju i svoje nacionalno formiranje, i upravo je to bio jedan od historijskih smislova Jugoslavije. Narodi su unutar nje zadržali svoju biološku egzistenciju, zadržali su svoj teritorij, kulturno i ekonomski su ojačali, a kad se iscrpila historijska potreba da se brane od vanjskih sila, kad su završene blokovske podjele i kad se povijest okrenula u smjeru evropskih zajednica, dakle državnih integracija na najširoj osnovi, onda je Jugoslavija izgubila svoj povijesni smisao i više nije bila potrebna. Nikome. Nakon rušenja Varšavskog pakta i svršetka hladnoga rata, Jugoslavija više nije bila potrebna nijednom bloku, pogotovu ne onome koji je pobijedio.

Pojedini povjesničari i političari vole isticati sudbonosnu ulogu saveza što su ga, još početkom osamdesetih, uspostavili američki predsjednik Regan i papa Vojtila - saveza usredotočenog na slamanje komunizma u Istočnoj Europi, tj. na rušenje Varšavskog pakta...

- Postoji golem broj argumenata koji idu u prilog toj tvrdnji. Meni se to čini plauzibilnim. Teorija zavjere inače ne uživa respekt u ozbiljnim historiografskim krugovima, ali u ovome slučaju taj element postoji i mislim da ga je nemoguće otkloniti iz povijesnih promišljanja.

Sovjetski Savez i Čehoslovačka raspali su se, međutim, na miran način. Zašto je samo u Jugoslaviji došlo do rata?

- Zato što je koncepcija osamostaljenja država koje su do toga trenutka bile u sastavu Jugoslavije bila takva da se nacionalne integracije nisu mogle izvesti bez prisizanja u tuđe teritorije. Da su države bile nacionalno homogene - počevši od Srbije bez Albanaca i bez svoje dijaspore u Bosni i Hrvatskoj - možda bi bilo moguće raspravljati o nekakvim oblicima nacionalnih osamostaljenja bez ratnih sukoba. Ovako...

Dobrica Ćosić, u svojim “Piščevim zapisima”, spominje termin “dijasporične nacije”, misleći, naravno, na srpsku i hrvatsku...

- One, bez sumnje, jesu dijasporične nacije i to svakako jest glavni motiv ovoga rata i ovako krvavog rata. Treba, međutim, reći da je Drugi svjetski rat upravo i počeo s formulom “svi Nijemci u jednoj državi”, što je klasična nacističko-fašistička formula - totalna i nasilna integracija naroda, odnosno dijasporičnih nacija, u jednu državu. Ovdje se, dakle, nije dogodilo ništa što Europa već nije vidjela i proživjela, ali se ipak nitko nije sjetio ukazati na to da teze poput “svi Srbi u jednoj državi” ili “Hrvati iz Bosne i Hercegovine pripadaju Hrvatskoj” direktno asociraju na identične Hitlerove formule, u vrijeme započinjanja Drugoga svjetskog rata. Procesi koji su se dogodili na našim prostorima nisu bili historijski novi nego, naprotiv, zakašnjeli procesi, ali su utoliko više bili zastrašujući i djelovali su nekako sablasno. Nitko nije vjerovao da se grozno historijsko iskustvo može ponoviti, rekla bih, na još krvaviji način.

Tu ne možemo zaobići Memorandum SANU iz 1986. U Hrvatskoj vlada uvjerenje da je taj Memorandum bio najava rata od strane Srbije ostatku Jugoslavije, prije svega Hrvatskoj i Sloveniji. Ključni autori Memoranduma - Kosta Mihailović, Vasilije Krestić i Mihailo Marković - uvjeravali su me, međutim, da su Memorandumom htjeli zapravo spašavati Jugoslaviju, ali da Hrvatska i Slovenija u toj Jugoslaviji više nisu htjele biti.

- Moje gledanje na Memorandum nije specifično. Dijelim opće mišljenje koje u Hrvatskoj postoji, da je to bila platforma za veliku Srbiju. Budući da je u Memorandumu položaj Srbije u Jugoslaviji bio izložen kao gubitnički, taj je dokument bio, faktički, poziv na redefiniranje položaja republika, a zapravo teritorija i naroda unutar Jugoslavije. Za mene je to bilo apsolutno neprihvatljivo. Što znači spašavanje Jugoslavije? Jugoslavija je, ponavljam, imala pozitivnu historijsku bilancu koju sam označila kao očuvanje i razvijanje naroda, a postupno je postajalo jasno da je ta funkcija, zapravo, završena. Na očuvanje Jugoslavije redefinicijom tog njezinog vlastitog smisla više nitko ne bi pristao, uključivši, vidjelo se kasnije, i Makedonce. Ali što se dogodilo u Memorandumu? Memorandum je izokrenuo tezu o monarhističkoj Jugoslaviji kao tamnici naroda (za nesrpske narode, naravno), izvevši ono što se u znanstvenom žargonu naziva semantičkim obratom. On je upravo Srbiju označio žrtvom - postavivši tezu da je njoj, Srbiji, socijalistička Jugoslavija bila “tamnica naroda”. U Hrvatskoj se taj semantički obrat dogodio devedesetih godina, kad je komunistički pokret proglašen totalitarnim i antihrvatskim, a ustaški pokret oslobodilačkim.

Autori Memoranduma, ali i mnogi drugi povjesničari i političari u Srbiji - primjerice, ideolog srpskog nacionalnog pokreta osamdesetih godina, Dobrica Ćosić - fiksirali su dvije godine u poslijeratnoj Jugoslaviji kao sudbonosne za Srbiju i Srbe: 1966., kad je politički likvidiran Ranković, i 1974., kad je donesen novi, “konfederalni”, Ustav. Je li Tito pogriješio kad je onako brutalno eliminirao Rankovića, čovjeka koji je bio najdirektnija spona Srbije i Srba s Drugim svjetskim ratom i partizanskim pokretom? Uzeo im je jedinog velikog srpskog partizana koji je bio na najvišim položajima u partijskoj i državnoj nomenklaturi.

- Rankovićeva se likvidacija nije mogla izvesti elegantnije. Za komunistička je iskustva izvedena krajnje elegantno.

Tito ga je optužio za prisluškivanja, zamaskirao je onaj pravi razlog smjenjivanja...

- Pravi je razlog bila borba za vlast. Osobno vjerujem da je Ranković bio odan Titu. Međutim, njegov centralistički koncept u tom je trenutku došao u izravan sukob s osnovnom ideologijom Titove Jugoslavije, a to je bilo samoupravljanje. Ta je borba bila na život i smrt. Ranković, koji, pretpostavljam, nije bio artikuliran kao srpski nacionalist, na kraju je, po prirodi stvari, popustio svojoj, najvećoj naciji, pa Udbi, čiji je većinski kadar, kao što je poznato, bio srpski. Masovni Udbini dosjei doista su postojali, kao što su postojali i dahauski procesi u Sloveniji, prizrenski na Kosovu itd. Usprkos svemu tome, Ranković je relativno elegantno smijenjen. To se jednostavno nije moglo izbjeći. Naravno, posljedice za Srbiju bile su dosta teške, jer je on doista na neki način prikupljao srpske nacionaliste i dio starije srpske partizanske garde, s druge strane policiju, dok je s treće desetljećima bio kadrovik Partije, tj. cijeloga SKJ. Činjenica je da se nikakva reforma - ni Partije ni društva ni samoupravljanja - nije, šezdesetih, više mogla izvesti s njegovom, rankovićevskom, matricom.

Želite reći da je Tito bio u pravu kad je eliminirao Rankovića?

- Da.

Zašto je Kardelj bio u pravu, a Ranković ne? Zašto je Kardelj pozitivac, a Ranković negativac?

- Vi znate da su historijske istine donekle upitne jer je to retrospektivan i reduciran pogled na svijet. Ipak, ja čvrsto vjerujem da je Tito tu bio u pravu i da Kardelj jest bio pozitivac u tim kretanjima.

Dobrica Ćosić tvrdi da je Kardelj u stvari bio taj koji je rasturao Jugoslaviju, za razliku od Rankovića koji ju je čuvao.

- Ali zašto bi Dobrica Ćosić bio neupitan? On je također nositelj jedne koncepcije koja je razarala Jugoslaviju. To je jedno. A drugo, Kardelj jest na dulji rok razarao Jugoslaviju, ali ju je, po mojem shvaćanju stvari, razarao na taj način da je stvarao demokraciju odozdo, sa samoupravljanjem. Odnosno, priznavao je emancipatorsku snagu nacije i smatrao da je Jugoslavija onoliko dobra koliko je dobra svim njezinim nacijama. Dakle, ako u Jugoslaviji nema mjesta za sve nacije i za sve građane koji participiraju u samoupravljanju, onda takva Jugoslavija nema historijski smisao. Ja se s takvim, Kardeljevim, shvaćanjem Jugoslavije slažem. To jest i moje uvjerenje.

Kako gledate na interpretacije nekih srpskih povjesničara i političara da je Ustav SFRJ iz 1974., tvorac kojega je bio Kardelj, imao u sebi jako mnogo antisrpskih elemenata? Ili, u blažem smislu, da je značio slabljenje Srbije unutar Jugoslavije?

- Priklonila bih se ovoj drugoj vašoj formulaciji i rekla da se njome približavamo problemu koji do danas još nije riješen. Nije ga riješila Srbija, ali su ga riješile ostale republike koje su otišle. Srpska je premoć u Jugoslaviji - mislim na brojčanu premoć: preko kadroviranja Rankovića, preko vrlo snažne JNA koja je predominantno imala srpski kadar, preko niza državnih i ideoloških aparata - bila toliko golema da u svijesti naroda i građana Jugoslavije nikada nije osviješteno da i Srbija ima svoj nacionalni problem te da zapravo (jedini u Jugoslaviji) nije riješen. Istina je da se za to u Jugoslaviji nije imalo snage, nije imalo sluha. Ta hipoteka srpskog hegemonizma, još iz vremena između dvaju ratova, bila je toliko snažna da je jednostavno prekrila sve druge interpretacije.

Može se, dakle, reći da su tvorci Ustava iz 1974. potcijenili moguću reakciju nositelja srpske nacionalne integracije, koja je uslijedila desetak godina kasnije?

- Da, to je moguće. Kažem vam da je sintagma velikosrpskog hegemonizma, koja ima svoj realni historijski sadržaj i koja nije izmišljotina, prekrila sve druge dimenzije i probleme. A jedan od tih problema bilo je i to kako da se Srbija konstituira na onoj razini na kojoj su se konstituirale ostale republike.

Slažete se, dakle, da je Ustav iz 1974. značio stanovito slabljenje Srbije?

- Da, bilo je slabljenja Srbije.

Znači li to i spočitavanje odgovornosti Titu i Kardelju?

- Ne bih tako rekla. Ako bih im već nešto spočitnula - mislim da je udar na srpske liberale 1972. bio apsolutno pogrešan.

No on je došao kao reakcija na gušenje hrvatskoga nacionalnog pokreta iz 1971...

- I meni se čini da je to bilo više zbog onoga čuvenog sustava ravnoteže nego što je bilo stvarno. Mislim da tu nije bilo baš znaka jednakosti. No, čini mi se da se stvari u Jugoslaviji, onako kako je bila komponirana, na duži rok nisu mogle beskonfliktno razriješiti. Na kraju je to pokazala naša najnovija povijest.

Kad govorimo o nacionalnim integracijama na bivšem jugoslavenskom prostoru, Dobrica Ćosić se još davne 1968. zalagao za “prekomponovanje jugoslavenskoga prostora” i “stvaranje novih nacionalnih država na Balkanu”. O tome je pisao u svojim dnevnicima. Franjo Tuđman je pak 1971., u “Proslovu Hrvatskoga tjednika” izašao s formulacijom “duhovna i teritorijalna integracija hrvatskoga nacionalnog bića”... Što je Ćosiću i Tuđmanu zajedničko, a po čemu se oni razlikuju?

- Svakako je koncept integralnog srpstva i integralnog hrvatstva ono što ih vezuje. Pitam se jesu li bili svjesni da je to u Jugoslaviji nemoguće, upravo zbog unutrašnje situacije, ali ponajprije zbog same rasprostranjenosti tih nacija, Hrvata i Srba. A naravno da je to bilo nerealno i s obzirom na vanjske okolnosti, jer je Jugoslavija tada vanjskopolitički stajala upravo blistavo. Ona je bila potrebna i jednom i drugom bloku, u tadašnjem hladnom ratu; a bila je predvodnik pokreta nesvrstanosti. Jasno je da prekomponiranje takve Jugoslavije, koje bi uzdrmalo Jugoslaviju do dna, nije bilo moguće bez rata. A rat tada, dakako, nije imao nikakve šanse. To je, dakle, mogao biti jedan oblik političke utopije. A, kao što znate, politička se utopija vrlo često realizira u svom reduciranom ili čak najlošijem obliku. No, već sam vam rekla u koje tipove mišljenja spada koncepcija integralnog srpstva i integralnog hrvatstva: u ekstremne nacionalizme 20. stoljeća, koji su u povijesti tog stoljeća ubrajani među tipove fašizma. Odnosno, među tipove ideja koje tvore fašizam i nacizam.

Direktno povezujete Ćosića i Tuđmana s fašističkim ideologijama ili...?

- Ne, govorim o tipu ideja. Tip nacionalne integracije - svi dijelovi naroda, posijani na drugim teritorijima, nasilno okupljeni u jedinstvenu državu - to se historijski iskazivalo kao fašistički oblik politike.

Što je onda Ćosiću i Tuđmanu nedostajalo pa da ih direktno ne poistovjetite s fašizmom?

- Pretpostavljam, još niz drugih društvenih ideja. Fašizam nije jednostavna teorija. Fašizam je vrlo razvijen i zatvoren svjetonazor. A ja smatram da ni Tuđman ni Ćosić nisu imali cjelovit i konzistentan svjetonazor, imali su razvijenu samo nacionalnu ideju.

Postoji vrlo zanimljiva teza u “Piščevim zapisima” Dobrice Ćosića. On, sedamdesetih godina, piše da Jugoslaviju mogu razoriti samo ustaše.

- Koje je godine to napisao?

Nakon donošenja Ustava 1974. Godinu dana kasnije, 1975. Piše: “Osim ustaša, niko mu se drugi (Titu - op. aut.) ozbiljnije ne opire. I ako neko sruši titoizam, to će biti samo hrvatske ustaše.”

- Vidite, Jugoslavija je među svim socijalističkim zemljama bila iznimno otvorena zemlja i mnogo se toga zna. Ali ono što se dešavalo u samom partijskom vrhu bilo je zatvoreno. Ja tada doista nisam mogla zamisliti da takva teza ikad može biti ponovo aktualna. Doista sam mislila da je to mračno povijesno iskustvo završeno.

Koje?

- Ustaštvo i razbijanje Jugoslavije. U tom smislu, mora se odati priznanje Ćosiću - da je to na neki način bilo dalekovidno. Ali, nisu to bile dobre nego loše vizije. Meni je to tada doista zvučalo fantastično. Međutim, činjenica je da je jedino takav tip ideologije mogao razbiti Jugoslaviju, jer je bila jednostrana, jer je kao jednostrana bila bezobzirna, tj. nije pitala za cijenu, i jer ju je brinula jedna jedina dimenzija, a to je osamostaljenje države, u načelu etnički čiste. U ono vrijeme ta koncepcija nije bila realna, bila je zapravo fantazmagorična. Ali je pad Berlinskog zida te urušavanje blokova i Sovjetskog Saveza mogao učiniti izglednim to što se ubrzo dogodilo. Zato mi se to Ćosićevo vizionarstvo, iz sedamdesetih, čini zastrašujućim. Jer sedamdesetih godina nije baš bilo izgledno da će se oni blokovi srušiti. Dok god se blokovi nisu srušili, Jugoslavija je, onakva kakva jest, bila njima potrebna. I bila je čuvana i branjena.

Kome?

- Međunarodnoj politici. Supersilama. Prije svega supersilama.

Zašto u vrijeme kad je proces raspadanja Jugoslavije bio u zreloj fazi nitko u Srbiji nije stajao na poziciji osamostaljivanja SR Srbije u avnojskim granicama. Za razliku od Hrvatske, gdje je, pored integralnog hrvatstva, to - osamostaljivanje u avnojskim granicama - bila jedna od dominantnih opcija?

- Treba imati na umu kako je Srbija u modernoj povijesti nastala i kako je postupno, iz rata u rat, širila svoje teritorije. U svim tim konceptima, kad je Srbija iz rata u rat stjecala teritorije, avnojska Srbija nija bila granica na kojoj bi se, za Srbe, trebalo zaustaviti. To nikada, koliko se meni čini, u srpskoj tradiciji nije bila poželjna granica. Još od Prvoga svjetskog rata to nije bilo prihvatljivo za Srbiju. Zapravo, od Ilije Garašanina, ali Garašanin je to imao kao paradigmu, a u Prvom svjetskom ratu formalizirano je kao ratni cilj. U pregovorima za osnivanje prve zajedničke države, Jugoslavenski je odbor dugo vremena morao uvjeravati Srbiju da, kao pobjednička sila, odustane od Velike Srbije i prihvati Jugoslaviju, kao koncept. Jugoslavija nije koncept Srbije, Jugoslavija je koncept južnoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske. Ona nikad nije bila srpska paradigma. Sad ne možemo raspravljati o nečemu što nije bilo, ali svakako je, na kraju Prvog svjetskog rata, postojala historijska mogućnost da se realizira Velika Srbija, a ne Jugoslavija.

Zašto se, tokom Hrvatsko-srpskog rata 1991., međunarodna zajednica opredijelila za opciju osamostaljivanja republika, tj. država, a ne za izdvajanje iz SFRJ naroda kao takvih - na čemu su inzistirali Slobodan Milošević, Borisav Jović i drugi nositelji službene srpske politike?

- Pa nije mogla dopustiti da idu narodi. Po načelima Ustava iz 1974. bila je relativno čista situacija, s republikama. Badinterova komisija je respektirala Ustav iz 1974.

Koju to sudbonosnu rečenicu iz tog Ustava?

- To su republičke granice. I pravo naroda na samoopredjeljenje.

Ali Milošević i Jović to su protumačili ovako: iz Jugoslavije izlazi srpski narod, a zna se gdje živi srpski narod u Jugoslaviji.

- Zna se gdje živi. Živi posvuda.

I ako izlazi srpski narod, što onda imamo?

- Imamo rat. Ali ja se ne mogu sjetiti kada su, u bilo kojem ratu, izlazili cjeloviti narodi! I slovenski je narod, kad je ušao u Jugoslaviju, trećinu sebe ostavio u Austriji. I Hrvatska je, isto tako, dobar dio svog naroda ostavila u Istri tj. Italiji, kao što su Mađari dobar dio svog naroda ostavili u Jugoslaviji ... Narodi se ne mogu tek tako pokupiti. Država ima svoju unutrašnju logiku koja olakšava stvari u međunarodnoj zajednici. Što bi se moglo zaključiti na temelju doslovnog shvaćanja opredjeljenja hrvatskog naroda kao takvog? Pa hrvatski je narod konstitutivan i u Bosni i Hercegovini, a ipak se morala održati cjelovita BiH. U svakom slučaju, problem naroda, nacija i država nije jednosmisleno definiran od početka Jugoslavije, čak ni na međunarodnoj razini, niti bi to bilo moguće.

Kakve su, po vama, perspektive Hrvatske i Srbije u nastupajućem 21. stoljeću?

- Ovoga trenutka čini mi se da napokon imam pravo na nešto optimizma, kad je riječ o Hrvatskoj. Čini mi se da se Hrvatska oslobodila, barem u matici svoje politike i većini svojih stranaka, težnje da ostvari integralno hrvatstvo, za što je u devedesetim godinama i ratovala u BiH. Politika Hrvatske sada je, izgleda, koncentrirana na izgradnju građanskog društva unutar granica Republike Hrvatske i svoj je suverenitet spremna podijeliti unutar zajednice Evropske unije. Oko toga je postignut, više-manje, nacionalni konsenzus.

A Srbija?

- U Srbiji, mislim, još nije stvorena koncepcija koja bi je mogla uvesti u suvremene evropske integracije. Srbija još nije riješila taj svoj problem integracije. U odnosu na Hrvatsku jest, ali to je riješeno na brutalan način. Srba u Hrvatskoj faktički više nema - nasilnim ih putem nema - i oni tu funkcioniraju kao jedna manjina na rubu egzistencije, ali s perspektivama da budu ravnopravni građani Hrvatske. Sve ono zbog čega je došlo do rata s Hrvatskom, za Srbe je izgubljeno, uz to Srbija nije riješila problem Kosova i dok taj kosovski problem ne riješi, kao i pitanje Srba i Republike Srpske u BiH, ne vidim kako se i s kojim projektom može uključiti u suvremene evropske integracije, gdje su povijesna opterećenja neprihvatljiv balast. Srbija još ima probleme iz svog 19. i 20. stoljeća; ona, koliko odavde vidim, još nije definirala što to Srbija u suvremenosti jest i što u budućnosti želi biti. Srbija još nije precizirala svoju poziciju za 21. stoljeće. Čini mi se da je Srbija još u 20. stoljeću i da joj tek predstoji izgradnja realnog identiteta za 21. stoljeće, za koje se vjeruje da će biti stoljeće snažne i prijateljske suradnje.

Darko Hudelist