Lice sa naslovne strane

Posljednjih desetak-petnaest godina nagledali smo se i naslušali etnonacionalista svake vrste. Napraviti tipologiju etnonacionalista jedan je od načina da se unese red u mnoštvo različitih likova koje smo sretali i još uvijek srećemo svuda oko nas: u susjedstvu, na stranicama dnevne štampe, na televizijskim ekranima, na radnom mjestu. Tipologija etnonacionalista koju nudim sačinjena je na osnovu dva kriterijuma: ili njihovog ponašanja ili načina na koji ga objašnjavaju, ili i jednog i drugog. Mada su idejno-ponašajni obrasci etnonacionalista, u osnovi isti, uočava se izvjestan broj dosta tipičnih oblika ponašanja etnonacionalista. Razlike su još uočljivije kada ljudi nude objašnjenja zašto etnonacionalistički misle i djeluju.

Predvodnici. To su oni etnonacionalisti koji, riječju i djelom, javno i bučno, obznanjuju da su etnonacionalisti. Time se naprosto diče. Često se pojavljuju u ulozi predvodnika etnonacionalističkog pokreta; lokalno, u sredini gdje žive, ili na nivou cijelog etnonacionalnog kolektiva. Mogu se uočiti dvije podvrste “predvodnika”. Jedni su idealisti: vođeni su uvjerenjem da se bore – a i da njihovi sunarodnici treba da se bore – za slobodu, istinu i pravdu. Drugi su pragmatičari. Oni pred očima imaju vrlo konkretne ciljeve: osvojiti što više teritorije; boriti se da etnonacionalni kolektiv dobije svoju državu; državu svim sredstvima učiniti što je mogućno više homogenom u etnonacionalnom smislu.

Potuljeni. Etnonacionalistički stavovi i vjerovanja su im često jači nego kod “predvodnika”. Postojaniji, u svakom slučaju. Ma koliko da su zagriženi, zaziru od toga da svoje poglede javno ispolje. Samo uži krug njima bliskih zna za njihova prava uvjerenja, i za snagu njihovih uvjerenja. Do te mjere su nesigurni i podozrivi da nisu radi da se jasno i glasno priključe etnonacionalističkom pokretu ni onda kada uzme maha, kada etnonacionalizam zavlada srcem i mozgom najvećeg broja ljudi u konkretnoj zajednici. Ako se, u potonjem slučaju, i aktiviraju, aktivnost iz pozadine pretpostavljaju pojavljivanju na javnoj sceni. Tu i tamo, neki od lidera nagradi ih nekom funkcijom, obično u kulturi, prosvjeti ili diplomatskoj službi, za njihovu posvećenost “našoj stvari”, i u “najtežim vremenima”. Sve u svemu, vođama etnonacionalističkog pokreta su korisni najviše po tome što su potpuno sigurni u njihovu lojalnost.

Endogeni. Sa “potuljenima” dijele postojanost i jačinu etnonacionalističkih uvjerenja. Od njih ih razlikuje otvoreno ispoljavanje takvih uvjerenja, i poduzimanje akcija u skladu sa njihovim sadržajem. To su činili i onda kada nije bilo vrijeme za etnonacionalizam, zbog čega su stradali. To posebno čine onda kada dođe etnonacionalističko vrijeme, zbog čega bivaju obilato nagrađeni. Brojni su endogeni etnonacionalisti među “predvodnicima”, ali nisu svi “predvodnici” endogeni etnonacionalisti.

Oportunisti. To su “etnonacionalisti po potrebi”. Kao što propagiraju sve ideje koje su društveno široko prihvaćene, tako se odnose i prema etnonacionalističkim idejama kada one postanu “zakon dana”. To što su određene ideje u određenom vremenu i na određenom mjestu dominantne, dovoljan je razlog da u njima vide najbolje među svim mogućim idejama, i najbolje smjernice za praktično djelovanje. Koristoljubivost im ne mora biti ideja vodilja. Nisu spremni da se bore i žrtvuju za etnonacionalističke ciljeve, i utoliko etnonacionalističkom pokretu koriste prije svega kao oni koji će, na izborima, glasati za partiju čiji je etnonacionalistički program ili nedvosmislen ili lako prepoznatljiv.

Oni koji uče iz istorije. Ne propuštaju priliku da istaknu da vole sve ljude bez obzira na njihovo etnonacionalno porijeklo, vjeru, boju kože. Pošto su im, kako tvrde, strane sve vrste predrasuda, besmisleno ih je optuživati da su etnonacionalno pristrasni. Međutim, obično dodaju, ne mogu se i ne smiju previđati istorijske činjenice. A istorija, po njihovom tumačenju, jasno pokazuje da su oni “sa druge strane ograde” uvijek gajili neprijateljska osjećanja prema pripadnicima “našeg” roda, nastojali da ih na različite načine omalovaže i iskoriste. Bili su pritvorni i gledali samo svoje uske etnonacionalne interese. Nerijetko su podržavali one koji su “nam” radili o glavi, nastojeći da “nam”, time, što više naude. Sve to, ističu, treba imati na umu, i hladne glave izvlačiti zaključke ili, ako hoćete, pouke. A to praktički znači da, kako kažu, konačno treba da se okrenemo samo sebi, da vodimo računa samo i isključivo o onome što je dobro za pripadnike “našeg” roda, i da pomišljamo da komuniciramo sa onima “drugim” samo onda kada možemo da diktiramo vrijeme i uslove komunikacije. Ponekada će priznati da u etnonacionalističkoj ideologiji, a posebno praksi, možda ima pretjerivanja i zastranjivanja, ali da dugo istorijsko pamćenje, a to je jedino vrijedno istorijsko pamćenje, daje za pravo onima čije razmišljanje i djelovanje određuju etnonacionalistički principi. Zato i sami podržavaju takve principe.

Krizni. Kao “oni koji uče iz istorije”, i “krizni etnonacionalisti” tvrde da im je stran svaki oblik etnonacionalne isključivosti i zagriženosti. U prilog takve tvrdnje, navode dosadašnju višestruku i srdačnu saradnju sa onima “sa druge strane”. Dalje, tamo gdje za to ima osnova, pozivaju se na to da u bližoj i daljoj porodici imaju jednog ili više članova “protivničke strane”, i da su se prema njima uduvijek odnosili kao prema svojima. Jednostavno, nisu odgojeni da prave razliku među ljudima; pogotovo među onima koji ne dijele istu etnonacionalnost. Međutim, nastupila su nova i sasvim posebna vremena.

Ugrožen im je narod. Wegov opstanak je u pitanju. Radi se o biti-ili-ne biti naroda, a to znači svakog od njegovih članova. U takvim izuzetnim okolnostima, kada neprijatelj hoće da ih, u blažoj varijanti, pokori, a u ozbiljnijoj, izbriše sa liste naroda koji imaju pravo na postojanje, valja podržati one ideje i one ljude koji se bore za odbranu njihove etnonacionalne zajednice, njihove kulture, njihovog mjesta pod suncem. Sada i ovdje, tako oni tvrde, to su jedino etnonacionalisti spremni i kadri da učine. U datim okolnostima, biti uz svoj narod, znači biti etnonacionalista. A sa narodom, i uz narod treba biti uvijek kada je narodu najteže.

Reaktivni. Kao “krizni etnonacionalisti” i “reaktivni etnonacionalisti” su iskreni kada kažu da im nije svojstveno da prave razliku među ljudima zavisno od toga kojoj etnonacionalnoj grupi pripadaju; da nikada nisu pomišljali da su pripadnici bilo kojeg drugog naroda u bilo kojem pogledu manje vrijedni; da nisu smatrali da je najprijatnije i najsigurnije živjeti u etnički čistim krajevima. Pa zašto su im onda odjednom postali bliski principi etnonacionalističkog pogleda na svijet? Zato – odgovaraju “reaktivni etnonacionalisti” – što su ih najsvežiji postupci i izjave onih “sa druge strane” primorali da postanu etnonacionalisti. “Oni drugi” su od njih napravili etnonacionaliste. Ima li mjesta solidarnosti i toleranciji, priči o blagodetima življenja sa ljudima različitog etnonacionalnog porijekla u granicama jedne iste političko-administrativne cjeline, kada svaki dan gledamo i slušamo kako oni s kojima bi trebalo da dijelimo isti komad zemlje razaraju sve što je “naše”: i “naš“ rod, i “naša” kulturna dobra, i “naše” bogomolje, odlučni da zatru trag “našeg” postojanja? “Nama” nije, ponavljaju “reaktivni etnonacionalisti”, blizak princip “ko tebe kamenom, ti njega hljebom”. Bliža “nam” je poruka izreke: zlom se boriti protiv zla nije nikakvo zlo.

Prikriveni. To su oni etnonacionalisti za čiji etnonacionalizam znaju samo oni sami. Svjesni da sa osnovnim principima etnonacionalizma, a posebno sa etnonacionalizmom nadahnutim aktivnostima nešto duboko nije u redu, da se kose sa principom svih principa, koji nalaže da treba poštovati dostojanstvo drugog ljudskog bića, da su u suprotnosti sa jedinom vjerom zbog koje niko nikada nije zaratio, a to je vjerovanje da su svi ljudi isti, prikriveni etnonacionalisti se, javno, ili prećutno, ili upola glasa, distanciraju od ideologije etnonacionalizma i nedjela koja se čine pod zastavom etnonacionalizma. Intimno, međutim, vjeruju da u stavovima etnonacionalista i njihovoj praksi nije sve loše, nije sve za osudu. Konačno, kada bude stani-pani, ko će “nas” drugi braniti nego “naši”, a, po tome kako govore, kako se predstavljaju, etnonacionalisti su najviše “naši”, između ostalog, i po tome što kažu da najviše brinu za “nas”. U svakom slučaju više od onih koji ističu prednosti traženja kompromisa od kojih smo uvijek imali samo štete. (A druga strana, podrazumijeva se, samo koristi.)

Prikriveni etnonacionalisti vole da ih smatraju neopredijeljenim u vrijeme kada se svi opredjeljuju. Nemaju ništa protiv toga što neki misle da su se malčice odrodili. Oni sami jedino i najbolje znaju na čijoj su strani – i u dobru, i u zlu. A kada dođe vrijeme da se glasa, to će i pokazati. Drugi, naravno neće saznati za koga su oni glasali. A, uostalom, zašto bi i trebalo da znaju? Važno je da “naši” pobijede. Na izborima, a i inače.

Lično pogođeni. To su oni ljudi iza čijeg opredjeljenja za etnonacionalizam stoje izrazito lični razlozi. U međuetničkom, međunacionalnom sukobu poginuo im je, ili teško invalidiziran, neko od članova porodice. Ili više njih. Uništena im je sva teško stečena imovina. Imali su, kako kažu, sve, a sada nemaju ništa. Ostalo im je jedino da mrze ne samo one koji su im zadali toliki bol nego i sve one koji sa zlikovcima dijele istu etnonacionalnost. Tim prije što često ne znaju koji ih je čovjek, koji su ih ljudi “sa druge strane” zavili u crno. Lično pogođeni etnonacionalisti ne znaju šta je etnonacionalizam. Oni su ga iskusili, i, takoreći preko noći, preobratili se u etnonacionaliste. Oni imaju svoju jedinstvenu priču, i spremni su da slušaju samo iste ili slične priče, kao i one priče koje zagovaraju osvetu, koje ponavljaju da ne može biti zajedničkog života sa onima koji su protiv njih. Lično pogođeni etnonacionalisti su rezervoar kolektivnog sjećanja u kome se decenijama pa i vjekovima čuva idejno-emocionalna spremnost za novo epidemijsko širenje etnonacionalizma.

Koristoljubivi. To su oni ljudi koji se priključuju etnonacionalističkom pokretu zato što u etnonacionalizmom nadahnutim aktivnostima vide priliku da nešto prigrabe za sebe i članove svoje porodice. A dobar dio aktivnosti koje nose pečat etnonacionalizma pruža obilje prilika za takvu vrstu djelatnosti. Wih ne zanima ideologija. Nacionalni ideali i ciljevi još manje. Wima uopšte nije važno kakav je program pokreta, ko ga predvodi, kakvo je ime pokreta pod čijim okriljem će moći da nekažnjeno prisvajaju tuđe. Za njih je bolji onaj pokret, ona vlast koja više omogućava veću otimačinu. A ako konkretni pokret, otvoreno ili prećutno, podstiče pljačku, kao što tako često čini etnonacionalistički, onda postoje svi uslovi da koristoljubivi etnonacionalisti takav pokret svesrdno podrže. Riječju i djelom.

Navedeni tipovi etnonacionalista rijetko se sreću u posve čistom obliku. Obično se prepoznaje jedan određeni tip sa elementima nekog drugog tipa; rjeđe dva druga tipa.

Uostalom, pokušajte sami, služeći se izloženom tipologijom, da identifikujete tipove etnonacionalista među onima koje lično poznajete, i onima koje maltene svakodnevno gledate na naslovnim stranicama novina i u informativnim televizijskim emisijama, koje srećete na radnom mjestu, u susjedstvu.

I, na kraju, jedno pitanje: za koji od navedenih oblika etnonacionalističkog ponašanja, i objašnjenja za njih, vi, dragi čitaoci, imate (najviše) razumijevanja. Ako uopšte imate razumijevanja.

Dušan Kecmanović