Svi smo mi Brus Li

Sjedili smo tog dana milenija trećeg, moj drug Nino i ja, inače antiheroji drame na koju nikako nismo mogli uticati. Bilo je to krajem 2003, jedanaeste godine rata u Bosni i Hercegovini, jedinoj nam domovini.

Ni Nino (u daljem tekstu gospodin Kavanski) ni ja (nekada, dok mi međunarodna zajednica u ime slobode govora režimskih glasila nije ukinula emisiju na radiju – Drumski) nismo umrli za našu jedinu nam domovinu. To se da vidjeti na fotografiji. Ja, naime, nisam htio, on je bio premlad. Niko nas nije mogao optužiti za nešto što nismo uradili.

Uostalom, ni naša jedina domovina nije umrla za nas, zar ne?

Razmišljali smo malo o zemlji Bosni. Ne previše. I o Hercegovini.

Misli o našem krezubom i izmrcvarenom Mostaru, srca umorna od pomisli na toliko smrti kojima nas ucjenjuju da ne bismo, ne daj bože, pomislili nešto promijeniti.

Imao je Mostar život i izvan onoga što su nam servirali prije rata, sagu o liskalucima (to vam je nešto kao: /potočić žubori/mene briga mori…) i Mostarskim kišama što su na nejakim nogama i dječjim glasovima pronosile slavu NOB-a. Znate, to su oni što su se borili da bismo se mi sad mogli boriti.

Naš dragi Meho Yeger, naš ulični bard, bio je tada još živ. Živ kao što je danas jošte živ i Aco Biciklista, još jedan od onih koji su činili Mostar. Bili su živi kao grad u kome se deset mjeseci godišnje živi napolju i gdje je svijet uvijek bio skloniji šali nego mrzovolji.

Na vrata je tad nahrupio zaslužni oslobodilac. “Mali!” – viknuo je konobaru zaslužnim, herojskim glasom.

“Imamo li mi neke heroje?” – pitao sam gospodina Kavanskog.

Znao sam da ima spreman odgovor.

“Imamo Brusa Lija.”

“‘Ajde…!” – rekao sam.

Malo smo šutili. A onda je Kavanski rekao:

“Nego kako? Trebalo bi mu podići spomenik. I to u bronzi!”

A onda smo se sjetili da sam ja, Drumski, predsjednik nevladine organizacije bez finansija, bez prostorija, bez telefona. Te da, moćni kakvi jesmo, možemo učiniti nešto za naš grad i našeg heroja.

“Imate vi pravo, gospodine Kavanski.”

“I vi imate pravo, gospodine Drumski. To da imam pravo, mislim. Heroj iz našeg djetinjstva zaslužuje spomenik. Nepušač, antialkoholičar, mrzio je oružje…”

“Pa da.” – rekoh ja. – “Niko se neće pitati šta su njegovi radili u Drugom svjetskom ratu. Dovoljno daleko od nas a tako blizu svima… Drag bio Serbsima, Kroatsima i Mazlimsima… Gospodine K., vi ste genije” – rekoh.

“Znam.” – rekao je Kavanski skromno.

Kavanski je posrkao kavu, ja kafu, te mi razgulismo kućama.

Ja, ne budi lijen, sjedoh za kompjuter. Kavanski isto. Odaslasmo istorijsku poruku, ja širom, on diljem svijeta. Putovala je ideja cyberspace–om, pitali su članovi Urbanog pokreta zašto, kako, gdje… Ali, niko nije pitao ko je taj, da prostiš, Brus Li…

Ideja je očvrsnula i jurnula svijetom, kao što slobodi i istini treba izvjesno vrijeme da očvrsnu i jurnu.

Za par večeri smo održali tribinu pod nazivom “Brus Li, kako i zato”. Bilo je tu novinara, umjetnika, članova Urbanog pokreta. Odabrali smo Borisa Jovanovića da to izvede i dali se u traženja sponzora.

Kad je Kavanski sutradan rekao da je tog petka bila 30—godišnjica Lijeve smrti, naježio sam se. Ni on ni ja to nismo znali…

Serdarević, član UP-a na trajnom radu u Los Anđelesu, predložio je da kontaktiramo sa Lindom Li. Nismo kontaktirali, nismo htjeli da izgleda kao da od udovice tražimo prilog za spomenik njenom mužu…

Za par mjeseci, javila nam se gospođa Dunja Blažević, direktorica Centra za savremenu umjetnost u Sarajevu. Javili su nam se ljudi iz Wemačke spremni da finansiraju projekat. Javili su nam se i novinari…

Dakle, već lani smo imali novac za projekat. Qevaonica “Tin Ujević” (ne moram naglasiti da su bili oduševljeni idejom) spustila je cijenu lijevanja ispod granice isplativosti. Naš prijatelj, poduzetnik, spreman je već odavno da ga besplatno doveze u Mostar.

Legalisti kakvi jesmo, nismo spomenik dizali kao drugi, bez traženja dozvole gradske uprave Mostara, bez urbanističke saglasnosti. Htjeli smo da sve bude regularno, pošteno, kao što je i čovjek kome ga dižemo pošten bio.

Bez obzira na to što je ideja postala planetarno poznata (time i Mostar), na odgovor gradske uprave smo čekali sedam mjeseci. U međuvremenu su rekli da treba dići spomenik nekom drugom (zaslužnijem od Lija). Nemamo ništa protiv, rekli smo. Samo, nađite pare za to, kao mi što smo. Trebam li napominjati da nisu našli…?

Kad je jedan gradonačelnik pao, došao je drugi. Ne znam puno o njemu, ali njegove strukture u gradskoj upravi su nam napokon zatražile idejno rješenje (slika, između mene i Kavanskog). Što će reći, Li dolazi u Zmajevo gnijezdo. Doduše, biće u parku, dvadesetak metara od Španskog trga u centru Mostara, ali mora proći taj nužni smještaj dok Španci ne urede Španski trg.

Ali, mi iz Urbanog pokreta smo strpljivi ljudi. Neka i naš junak prođe nužni smještaj kao i dosta nas, Mostaraca, što je prošlo.

Mostar je prvi put postao poznat u po nečemu što nije rat, sukob, rekonstrukcija, podijeljen grad, nametnuta rješenja. Postao je, još prije nego je spomenik dignut, poznat po spomeniku ideji univerzalne pravde, po zamisli da poštenje, pravda, vještina, iskrenost i znanje mogu protiv oružja, sile, novca, pohlepe, korupcije, nepravde. Znate, danas kad djeca u školu donose pištolje i noževe, to jeste nešto za šta se vrijedi boriti. I spomenik našoj ukradenoj i u ratu potrošenoj mladosti koja ga je voljela.

Uzgred, neki su u svijetu tada prvi put čuli za Hercegovinu.

A vi, čitaoci NIN-a, osjetite se pozvanim na otvaranje, nadam se do kraja ljeta. Pozvat ćemo Edu Maajku, Ramba Amadeusa, Let 3 i još kojekoga. Mostar je topao grad, ne treba vam smještaj (a i ne možemo vam ga mi platiti). Sjetite se Vudstoka.

Ali, ako zaspete pod mostom, imaćete tekuću vodu i krov nad glavom.

Ukucajte na bilo koji pretraživač dvije riječi; Bruce Lee i Mostar. I vidjećete koliko će vas informacija iz cijelog svijeta zasuti.

I, kad vam bude teško, sjetite se naslova ove priče.

Veselin Gatalo

Mostar