Dubrovnik i Srbi

Kako se iz razgovora sa prof. Ivanićem može zaključiti, on svoje studente uči da je dubrovačka književnost “krak hrvatske književnosti” pa samim tim nesporna je i pripadnost Ive Vojnovića (a time i drugih dubrovačkih pisaca, kniževnih novina) hrvatskoj književnosti. Bilo bi interesantno da prof. Ivanić barem za sebe da odgovor ako ga nije dao na svoje pitanje zašto je “srpska književna istorija stalno ustupala pred kroatocentričnim viđenjima književne i kulturne situacije u Hrvatskoj...”I to dokazivanje, prof. Ivanića, da je Ivo Vojnović Srbin i da pripada srpskoj književnosti (uz ogradu da pripada i hrvatskoj književnosti), po svoj prilici je usmereno ka samim Srbima – jer Hrvati dobro znaju ko je Ivo Vojnović. Kao što znaju ko je Tesla pa se ne trude više da dokažu da je Hrvat (zahvaljujući Teslinoj prisutnosti u srpskoj svesti). Da parafraziram reči St. Novakovića da naš narod ima tu nesreću da se u njemu samom različito misli o tome ko su i dokle su Srbi i šta je srpsko. Bilo bi krajnje zanimljivo da se napravi spisak dubrovačkih pisaca i da se za svakog kaže kako se izjašnjavao, tj. na kojem je jeziku pisao - koliko je njih koristilo srpski, hrvatski i koliko njih je svoj jezik zvalo naški ili slovinski? Tada bi se bez sumnje utvrdilo da od Hrvata ni traga ni glasa – ne bi nikome palo na pamet da govori o nekom “kraku hrvatske književnosti”. Može se slobodno reći da se prvi put neko brojnije prisustvo Hrvata u Dubrovniku beleži sa ulaskom generala Milutinovića i njegovim hrvatskim vojnicima početkom XIX veka. Od tada počinje pretvaranje dela stanovništva Dubrovnika u Hrvate ili kako je to lepo dum Ivan Stojanović rekao: “Dakle, pri smrti Dubrovnika, bili su slučajno prisutni Hrvati (vojnici), ali pravi po plemenu Hrvati. Sada, poslije toliko i toliko godina dođe vrijeme da se ukopa stari Dubrovnik, da mu se ploča povrh lešine postavi i dobro zaklači. Opet je slučaj htio da se to dogodi pred prisutnijem Hrvatima, ali ne pravijem po krvi i po plemenu, nego pred nekijem našincima prečinjenim u Hrvate.”

Zoran Petrov, Oslo,

Norveška