Aneks 2,3,4…

Predavač Istorije srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu korpusu poratne koljačko-silovateljsko-etničkočišćeće proze-groze prilaže svoj “Aneks 1”. Srpski retardirani dječak kolje vršnjaka zato što je “bio Turčin”. Priča sasvim izvjesna, jedna od mnogo hiljada takvih priča. Polazište svake prepričane tragedije je svijest o nekadašnjem “zajedničkom životu”. Ishodište bi trebalo da bude naredno prepričavanje još jednog zločina, pa još jednog, pa još jednog, sve dok ne dođemo do kraja. Sve smrti proizašle iz “zajedničkog života” moraju biti prepričane i pročitane.

Veličković ne misli tako. On insistira na posrbljavanju zločinca i bosnizaciji žrtve. Vela je sarajevska raja, pretpostavljam jedan od onih koji su se, kao “pošteni Srbi”, početkom građanskog rata okupili pred Vječnom vatrom u sarajevskoj Titovoj ulici da se dogovore i ostvare dogovoreno. Treba li reći da ih je bila šačica, a da smo svi ostali “nepošteni Srbi – ćetnici”, dotadašnji učesnici u “zajedničkom životu” sanjali trenutak kada ćemo rodni grad napustiti.

Da li sam i ja kriv što se Veličkoviću primirjeno lice rodnog grada, deset godina kasnije, gadi? Da li su sarajevski Srbi krivi što ih u rodnom gradu gotovo više nema?

Umjesto prećutkivanja cijele istine, treba uraditi bar još nešto dobro. U ovom slučaju, to je ne svesti svoju hrabrost na puku činjenicu da si ostao tamo gdje tvoj narod mrze i smatraju ga isključivim krivcem za sve što je rat uništio, pa tu krivicu, svakodnevno, izgovarati umjesto “merhaba” ili “kako ste”. Nada i stid ne bi smjeli da se potiru. Nada će biti razumna samo ako izrasta iz potpune istine o vremenu koje je uništilo naše živote, a stid će nas, sarajevske dječake kojima je od života ostala samo kratka i nedovoljna prošlost, ionako nadvladati.

Vule Žurić, pisac,

Pančevo