Hajde da se ne lažemo! Suljo! Pedi!

Onomad je u sarajevskom nedeljniku Dani objavljena dirljiva reportaža iz kampa za pripremu multietničkih odreda Armije BiH za priključivanje međunarodnim snagama koje „uvode demokratiju” u okolini Bagdada. Do juče su se iste novine mjesecima bavile negativnim aspektima intervencionističkog angažovanja bošnjačkih momaka u Iraku.

Sada je, odjednom, akcenat prenesen na idiličnu solidarnost bošnjačkih, hrvatskih i srpskih vojnika koji će u tuđini biti upućeni jedni na druge kao rod najrođeniji, očito u funkciji podrške objedinjavanju dvije entitetske vojske. A onda se dogodio incident koji je već po koji put potvrdio sasvim drugačije raspoloženje u širem sastavu Vojske Republike Srpske i podjednako šokirao i Pedija Ešdauna i Sulejmana Tihića.

Ako do sada to niste vidjeli na TV, slušali na radiju ili čitali u štampi, kada je prilikom svečane inicijacije nove generacije srpskih regruta u Banjaluci i Trebinju njihov starješina u mikrofon pročitao kraj zakletve koji otprilike glasi „zaklinjemo se da ćemo braniti granice naše domovine Bosne i Hercegovine”, mladići u uniformama su umjesto imena države složno i gromko uzviknuli ime entiteta. Međutim, koliko god su se tome čudom čudili i komšije i stranci, ko god iole poznaje prilike u Republici Srpskoj mogao je da se začudi jedino njihovom čuđenju, a nikako samom događaju. I međunarodni i muslimanski faktor u Sarajevu kao da su zaboravili da su se Srbi već početkom 90-ih na svom nacionalnom plebiscitu opredijelili „za ostanak BiH u Jugoslaviji sa Srbijom i Crnom Gorom te ostalim republikama i narodima koji to žele”, nasuprot muslimansko-hrvatskoj koaliciji koja je uz inostranu podršku proglasila secesiju i suverenitet.

Troipogodišnji građanski, odnosno etno-nacionalni rat praktično je i vođen između pristalica i protivnika bosanske države, a sada se od potomaka ovih potonjih, to jest od generacije mladića koji su odrasli u zbjegovima u pozadini fronta i sahranjivali ubijene očeve, braću, stričeve i ujake, očekuje da se zakunu da će braniti granice BiH. Istina, kada pratite TV snimak zakletve, pada u oko i uho harmonično jednoglasje odsječno izgovorenih riječi „branićemo granice Republike Srpske!”, koja je Ešdauna i Tihića navela na sumnju da se radi o dugo pripremanoj i dobro uvježbanoj političkoj diverziji protiv akcije objedinjavanja oružanih snaga BiH koje su, prema Dejtonskom sporazumu, donedavno bile odvojene po entitetima.

No, hajde da pretpostavimo da nije bilo moguće režije i da su mladi vojnici spontano ponovili kompletan tekst zakletve, sročen u kancelariji visokog predstavnika i ovjeren u zajedničkim organima u Sarajevu, koji su im pročitali zaduženi oficiri u RS! Da li bi ijedan Bosanac ili Hercegovac normalne pameti povjerovao u njihove riječi ili čak spremnost da zaista brane granice BiH? A ako na to dodamo i jednu logičnu implikaciju da bi napad mogao doći prije svega iz neke susjedne zemlje, a to bi, pored Hrvatske, mogla biti jedino Srbija i Crna Gora, onda bi se sadržaj službene zakletve svodio na čistu fikciju. Srpski vojnici bi trebalo da brane BiH od srbijanskih vojnika što je isto toliko realno koliko i da bi hrvatski vojnici iz “Herceg-Bosne” bili spremni da je brane od Hrvatske. Da ta fikcija nije već jednom negativno testirana na krvavo poguban način u periodu od 1992. do 1995, poenta oficijelnog teksta zakletve bila bi svakom bosanskom Srbinu i hercegovačkom Hrvatu više smiješna nego iritirajuća. Ovako, incident koji su izazvali regruti upozorava ne samo koliko je uzaludno, nego i opasno dirati u delikatnu ravnotežu ugrađenu u inače krhki Dejtonski sporazum.

Da stvari ne stoje drugačije ni na drugoj entitetskoj strani, mogli bismo provjeriti uz pomoć jedne sasvim formalno modifikovane zakletve koja bi glasila “branićemo granice oba entiteta” ili, još preciznije, “branićemo granice Bošnjačko-hrvatske federacije i Republike Srpske”. Iako to jeste jednako teritoriji BiH, muslimanski odnosno bošnjački regruti bi, pri zakletvi u, recimo, sarajevskom ili zeničkom garnizonu, sasvim sigurno u najmanju ruku prećutali ime drugog entiteta jer ga smatraju glavnom preprekom ostvarenju unitarne države i poslovično ga nazivaju genocidnom tvorevinom ratnih zločinaca. Tražiti od njih išta više bilo bi taman toliko realno koliko i očekivati da će regruti “Kosovskog zaštitnog korpusa”, formiranog od boraca OVK, izgovoriti zakletvu “da će braniti granice Srbije i Crne Gore”. Čak i da mladi Bošnjaci i mladi Albanci u zakletvi pomenu RS, odnosno SCG, nijedan Srbin u to sasvim osnovano ne bi povjerovao, nego bi ga čak doživio kao bezočno licemjerje.

A kako izgleda to licemjerje, ne kao hipotetičko nego na djelu, baš ovih dana zorno pokazuje nacionalna struktura gradske uprave državne prijestonice multietničke BiH. U sarajevskoj vlasti, naime, kako je to već neko duhovito rekao, “pored sve samih Bošnjaka nađe se i poneki Musliman”, dok Srba, pa čak ni Hrvata, nema nijednoga, ni za lijeka. A “građanski orijentisana” opozicija ovog etnički sve čistijeg muslimanskog grada tvrdi kako olimpijsko Sarajevo time nije ništa izgubilo od svoga tradicionalnog kosmopolitskog duha. Po istoj logici bi onda moglo da prođe i objašnjenje da su srpski regruti zapravo htjeli da kažu da bi branili granice BiH, ali u onom dijelu u kome se one podudaraju sa vanjskim granicama entiteta u kome inače žive. A kada je riječ o pograničnoj zoni prema Hrvatskoj, to čak ne bi bilo ni neistina jer bi zaista braneći Republiku Srpsku indirektno branili i dio granice BiH.

No, zašto je baš srpske mladiće u uniformama zapalo da naglas kažu da je “car go” dok su se svi stariji pravili kao da mu odora savršeno pristaje? Zašto su upravo oni odbili licemjerje dok su njihovi vojni i civilni pretpostavljeni, jedni čitajući službeni tekst zakletve, drugi prihvatajući ga i potpisujući, prosto rečeno lagali i to pred roditeljima regruta i TV kamerama? Iz vrlo banalnog razloga – što bi, da su rekli istinu, bili smijenjeni od strane visokog predstavnika međunarodne zajednice. Izgubili bi dobro plaćeni posao – kada je riječ o političarima, odnosno jedini posao koji mogu da rade – kada je riječ o oficirima. A kakve konsekvence mogu da zadese regrute? Da im ukinu nagradno odsustvo? Da im ukinu redovno odsustvo? Da ih vrate kući? Nije li to ipak nevelika cijena za divljenje koje su izazvali kod prisutnih roditelja, kod rodbine, kolega, prijatelja, vršnjaka i posebno svih starijih koji ili nemaju priliku ili nemaju hrabrosti ili bi ih preskupo stajalo da kažu ono što stvarno misle i osjećaju? I ma koliko im se ne sviđalo, to je dobro poznato i muslimanskom i inostranom faktoru u Sarajevu.

“Druga je stvar što vrlo malo ljudi u međunarodnoj zajednici to želi da prizna” – piše Vilijem Montgomeri, bivši američki više nego ambasador koji je desetak godina proveo u regionu. “Gotovo sigurno manje od polovine stanovnika Bosne želi da ona postoji kao takva ili osjeća stvarnu lojalnost prema njoj. Većina bosanskih Srba ostaje odlučna da ostvari ili punu samostalnost ili, kao minimum, entitet sa svim atributima države. Većina bosanskih Hrvata ne želi da ima veze sa Federacijom ili bar želi sopstveni entitet.” Kao što, da ga dopunimo, većina bosanskih Muslimana odnosno Bošnjaka želi unitarnu državu bez Republike Srpske i bez hrvatskih kantona. „Svako ko živi u regionu zna da je tako, ali je međunarodna zajednica stavila na to anatemu... Bosanski funkcioneri koji su se usudili da to glasno izgovore bili su smijenjeni sa položaja. To, naravno, nije riješilo problem pošto su zamijenjeni ljudima sličnih pogleda koji su prosto naučili da je lakše ponavljati propisane riječi koje međunarodna zajednica želi da čuje nego da kažu ono u što stvarno vjeruju” – zaključuje iskusni diplomata jedine svjetske supersile.

Nije valjda da sve ovo nije znao i Pedi Ešdaun kada je srpskim vojnicima sastavio onakvu zakletvu. Naravno da je sve to i te kako dobro znao, ali i on, baš kao i onaj oficir koji ju je disciplinovano pročitao i njemu pretpostavljeni srpski političari koji su je parafirali, nije mogao naći drugi toliko dobro plaćeni posao. Da je kojim slučajem već prvo referisanje pred međunarodnom komisijom za nadzor implementacije Dejtonskog sporazuma završio iskrenom preporukom “Manite se ljudi ćorava posla!”, izgubio bi 35 000 evra mjesečno plus plaćene sve troškove. Konačno, ni Montgomeri nije onako pisao dok nije otišao u penziju, pa zašto bi onda Ešdaun prije nego što završi mandat u Sarajevu.

Do tada će se nadređenim instancama u EU i UN hvaliti kako je, čak i mimo Dejtonskog sporazuma, objedinio (raz)oružane snage BiH, a što to srpsko-hrvatska većina njenih stanovnika intimno odbija i što mladi na kojima svijet ostaje neće to čak ni da izgovore, proglasiće marginalnim incidentima u Banjaluci i Trebinju.

I oni će na to naravno odgovoriti: “Bravo! Tebi uspijeva ono što nije uspjelo ni Kalaju ..., ni Hamdiji ..., ni Aliji ..., pa ni Biltu, Vestendorpu i Petriču, da od Srba i Hrvata naprave Bošnjake, a od Bosne – državu! Samo nastavi!” Sve dok se onaj tamo u Vašingtonu koji je iznad svih poslije još deset godina ne prisjeti da je umjesto uzaludnih pokušaja da se Bosna silom integriše mnogo racionalnije da se milom dezintegriše. Ukoliko u međuvremenu mladi Bosanci i Hercegovci tri nacije, tri vjere i tri jezika ne izgube strpljenje i dohvate se za vratove ili, ne daj Bože, svi zajedno ščepaju za gušu nekog od narednih Ešdauna jer ih već i ovaj iz različitih razloga sve podjednako isuviše iritira. Do tada, do juče neprijateljski raznonacionalni vojnici iz BiH sada pod formalno jednom zakletvom mogu marširati u istom stroju jedino kao plaćenici u okviru međunarodnih snaga za nasilno širenje demokratije na Bliskom istoku. I možda u tome i jeste skriveni smisao velike obmane o jedinstvenoj armiji BiH. Snagama NATO-a i nije potrebna vojska koja će u globalizovanom svijetu zaista biti spremna da brani granice vlastite zemlje, koliko mladići koji će se pod zastavom međunarodnih snaga boriti za oružano širenje zapadnih vrijednosti u zemljama trećeg svijeta.

Međutim, danas odlaze u Irak, a sutra je vjerovatno na redu Iran, i bojati se da bi tamo na drugoj strani fronta mogli prepoznati islamske interbrigadiste, muyahedine koji su tokom građanskog rata 92-95. vojevali u srednjoj Bosni i jednima pomagali kao muslimanskoj braći, a drugima odsjecali glave kao hrišćanskim nevjernicima. Oni prvi će im potrčati u zagrljaj preko rovova, a ovi drugi se još dublje ukopati ili dobiti motiv da krenu na juriš. I eto ti nove runde bosanskog građanskog rata, samo na inostranom terenu, prije nego što se kao bumerang vrati na brdoviti zapadni Balkan.

Sve dok je pod protektoratom, BiH, naravno, ne može da bude ni suverena a kamoli demokratska država. Ali, ako međunarodna uprava nije planirana kao trajno rješenje, tri naroda će jednoga dana dobiti priliku da slobodno odluče da li žele ili ne žele da žive zajedno u suverenoj i demokratskoj BiH. Onaj ko im bude u međuvremenu silom nametao “jedinstvene vojničke zakletve”, bez obzira što su, vidjeli smo, puka formalnost, zapravo sistematski radi na tome da odgovor lokalnih Srba i Hrvata bude sasvim sigurno izričito – negativan.

Nenad Kecmanović