Dom strave “Alojzije Stepinac”

Kaptol je iznenađen, a “Karitas” žali, zvanično je objavljeno u hrvatskoj javnosti posle jedne od najstrašnijih afera koja je potresla temelje Katoličke crkve u Hrvatskoj i poljuljala veru u dobre namere njenih humanitarnih organizacija. Zlostavljanje, izgladnjivanje i seksualno nasilje nad štićenicima doma za siročad i mentalno retardirane osobe u Brezovici kraj Zagreba ovih dana čekaju epilog na sudu. Državni tužilac Mladen Bajić tvrdi da je šokiran materijalom i izjavama svedoka koji su stigli do njegove kancelarije, ali to je tek vrh ledenog brega koji je ovde godinama, veoma brižljivo, držan daleko od očiju pobožnih katolika.

Jedna od mnogobrojnih ironija vezanih za ovaj slučaj je činjenica da “Karitasov” dom u blizini Zagreba nosi ime zagrebačkog nadbiskupa iz vremena Drugog svetskog rata Alojzija Stepinca, koji je proteklih godina proglašen “hrvatskim blaženikom”. Osim mnogobrojnih prigovora vernika ostalih konfesija u Hrvatskoj i van nje, na Stepinčevom putu do besmrtnog naziva “svetac” u međuvremenu se pojavila jedna od najmučnijih i najmorbidnijih epizoda u dugoj istoriji Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i u Vatikanu i ostalim crkvama pod njegovom jurisdikcijom.

U domu blaženika “Alojzija Stepinca” godinama su silovana retardirana deca i siročad, a ove strahote bile su poznate i upraviteljici Doma Jeleni Brajši, ženi koja u nacionalnim okvirima godinama slovi kao hrvatska “majka Tereza”. O nasilju nad decom bez roditelja znao je i bivši funkcioner za socijalna pitanja Nino Žganec, ali su i država i crkva zajednički odlučile da domara i stolara sa pedofilskim sklonostima samo “oštro ukore” zbog nepriličnog vladanja.

Dečje traume ostale su po strani čak i kad je u javnost dospela priča da se u domu “Alojzija Stepinca” rastura droga i da o deci brinu “strani volonteri”, mahom osuđivani pedofili iz evropskih zemalja. Silovanja i naročito ponižavajuća seksualna zlostavljanja dospela su u javnost najmanje pet godina posle početka terora nad nezbrinutom decom. NJihovim izjavama “dečjoj pravobraniteljici” Qubici Matijević-Vrsaljko niko nije verovao, a ona je sama ovih dana izjavila da “djeca u Brezovici nisu imala šanse”. Zaštitnica dečjih prava o svemu je još 2002. godine obavestila i nacionalni parlament, ali je slučaj zataškan na najodiozniji mogući način.

U prikrivanju zločina nad decom bez roditelja, staratelja i zaštitnika, svesno ili nesvesno učestvovali su svi nadležni organi Republike Hrvatske i domaća Katolička crkva sa svojim vrhom na Kaptolu. “Žrtvena jagnjad” postali su domar i stolar ustanove za siročad i mentalno retardiranu decu i omladinu “Alojzije Stepinac”. Javnosti su poznati samo njihovi inicijali, a pred sudom se brane ćutanjem. Optužnica ih, pored ostalog, tereti i da su, osim mališana dečjeg doma u Brezovici kraj Zagreba, godinama silovali i njihovu gluvonemu socijalnu radnicu s kojom su obavljali logopedske vežbe.

Zbog ovako strašnih otkrića, koja su s ogromnim zakašnjenjem dospela u javnost, dom blaženika Stepinca u novinama je nazvan “kućom strave i užasa”, a pred upravnicom Jelenom Brajšom stoji tužba za prikrivanje ponižavajućih seksualnih delikata nad maloletnom i maloumnom decom koju je godinama zbrinjavala u “Karitasovom” domu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Da bi stvar bila još gora, ona je silovatelje svojih štićenika samo prebacivala u ostale dečje domove za nezbrinutu decu i siročad u Zagrebu, kako bi najpoznatiji “Karitasov” dom sa slavnim Stepinčevim imenom ostao pošteđen moralnih mrlja.

Mučne ispovesti silovanih dečaka iz doma “Alojzije Stepinac” obišle su sve sudske instance u Hrvatskoj unazad barem tri godine, ali niko na njih nije reagovao. Danas se tvrdi da su za to odgovorni i zvaničnici bivše vlasti. Od nekadašnjeg ministra bivšeg premijera Ivice Račana za socijalna pitanja Davorka Vidovića do nekoliko pomoćnica revoltiranog državnog tužioca Mladena Bajića. Vidović danas kaže da je o svim strahotama iz dečjeg doma u Brezovici obavestio zagrebačkog nadbiskupa, kardinala dr Josipa Bozanića.

Katolička crkva u Hrvatskoj odustala je od sprovođenja sopstvene istrage nad zlodelima u domu za siročad, pa je sve prepustila pravnoj državi u Hrvata. Da li će ona ovaj put proći ili pasti na ispitu, nije samo pravno i političko, nego i duboko moralno pitanje. Zlostavljati decu bez roditelja i iživljavati se nad hendikepiranim štićenicima doma čija se upravnica godinama reklamira kao verska savest čitave Hrvatske, zločin je koji zaslužuje ne samo moralni odijum svakog vernika i građanina, nego i najrigoroznije kazne državnih sudova. Bez obzira na to da li je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić dobio pismo o zlodelima u zagrebačkom domu za siročad ili se sporna poštanska pošiljka zagubila negde između zvaničnih državnih i crkvenih adresa zagrebačkog Markovog trga, Kaptola i Pantovčaka.