Arhiva

Sarajevo muslimanski grad

NIN | 20. septembar 2023 | 01:00

Na grobljima, noću, ne dešava se ništa. Barem u normalnim društvima. Stoga je vijest o najnovijim “povredama mira pokojnika”, kako je nazvano krivično djelo počinjeno na nekoliko sarajevskih grobalja tokom noći između 20. i 21. avgusta, još jednom ukazala na brojne nenormalnosti i nelogičnosti u najvećem bošnjačkom gradu. Rijetko se može pročitati opis Sarajeva kao takvog, ne nenormalnog, već bošnjačkog, jer izgleda da sami žitelji koji ga upravo i čine bošnjačkim, nekako se ustručavaju suočiti sa činjenicama. Ovo potvrđuje i sam slijed događaja koji je krenuo od skrnavljenja kršćanskih nadgrobnih obilježja.

Bosanska karakteristika je postojanje tri javnosti. Stoga su dvije, nazovimo kršćanske, javnosti donekle zlurado objavile vijest koja je, uglavnom, govorila da su i Bošnjaci zapravo isti kao i “oni”: ne dozvoljavaju ni mrtvima da počivaju u miru. Bošnjačka javnost, pak, izgleda da se upravo toga i pribojava pa dolazi do paradoksalnih situacija da upravo oni koji raspiruju nacionalizam, poput reisa Cerića, oštro osuđuju neizbježnu posljedicu njihovih sopstvenih govora i djela.

Nakon vrlo uspješne ali nikada ozvaničene akcije koju bi se lako moglo nazvati “Izgradimo po džamiju za svakog Bošnjaka” ili “Uništimo i ono malo preostalih travnjaka gradeći džamije po Sarajevu”, logičan slijed je da se krene u obračun sa krstovima kojima historijski jeste mjesto u Sarajevu, ali su oni nastali i opstali pod bitno drugačijim okolnostima. Sada je zemlja podijeljena, teritorije su markirane izgradnjom bogomolja karakterističnih za bosanskohercegovačke nacije na način kao što životinje zapišavaju sopstvenu teritoriju da svima daju jasno do znanja ko ovdje živi i ko je gazda ovdje i sada. Stoga nadgrobni krst mora početi parati oči, posebno ako se popije malo (cinici ovo nazivaju evropskim islamom), a pogotovo kada mlade duše “iz uglednih porodica” nisu navikle na uticaj maligana. Činjenica da su trojica osumnjičenih (koji su i priznali zločin) tinejdžeri odrasli u porodicama “kosmopolitskog duha”, da jedan od njih nije, valjda, Bošnjak, da je drugi, vjerovatno, iz mješovitog braka, apsolutno ne umanjuje laž u kojoj žive Sarajlije.

Neven i “Neveni”

Jedini razlog što ovo pišem, jeste u tome što Neven Anđelić nije nacionalist. Problem je tim veći. On zapravo pripada onoj velikoj većini bh Srba i Hrvata, pravoslavaca, katolika i ateista, koji su o Bošnjacima, bez obzira na to bili oni muslimani ili ateisti, uvijek imali jednu posebnu, samo bosansku, da ne kažem sarajevsku, teoriju: Bošnjaci su dobri i pošteni samo ako su ateisti, ako djeci daju “narodna” imena (Damir, Davor, Denis, Ines, Goran, Maja, Sanja...), ako se, zapravo, odriču svega što ih čini posebnom etničkom grupom, nacijom, narodom. Bogoljuba, Božidara, Boža, Srboljuba i Hrvoja ima koliko hoćeš, ali to nikom ne smeta. Neven i “neveni” to, vjerovatno, nazivaju “papanlukom”, ali činjenica da se djeci daju imena poput Muhameda, Mehmeda, DŽemala, Azre i Nermine jeste znak da je Sarajevo muslimanski grad. Bošnjaci su i prije morali uvijek iznova da dokazuju da nisu “mudžahedini” i “fundamentalisti”, osim ako su prihvatali da budu Srbi ili Hrvati islamske vjeroispovijesti. Miješanih brakova je bilo dosta, ali se uvijek “nezvanično” smatralo fleksibilnošću i liberalizmom ako se mladić, Srbin ili Hrvat, oženi Bošnjakinjom, a malim skandalom i bezobrazlukom ako se desi obratno. Jednostavno, negdje u malom mozgu većine bosanskih Srba i Hrvata bilo je posijano sjeme koje je lučilo čudan enzim, tjerajući ih da o sebi misle da su vredniji od Bošnjaka, samo zato što živimo u doba dominacije zapadne civilizacije. Pa tako o svakom i najbeznačajnijem Englezu, Francuzu ili Nijemcu koji je napisao stranicu-dvije, znamo sve, a o vrhunskim istočnim, među ostalim i muslimanskim misliocima, naučnicima i umjetnicima, ne znamo ništa. Sjetite se, zvonjava crkava je bila “prirodna muzika grada”, a mujezinovo učenje s minareta - arhaizam. Tako je to bilo u glavama “liberalnih nevena”. NJihovo postojanje je i omogućilo da se desi Bosna 1992. Naravno, Armiju BiH od Srba i Hrvata očistile su SDA i IVZ na čelu sa Izetbegovićem i Cerićem, ali budimo jednom pošteni i recimo koliko je tih Srba i Hrvata zaista bilo spremno da sa puškom u ruci odbrane svoju zemlju od agresora? Zanemarljivo mali broj. Zašto? Zato što je većina mislila kao i Neven. I napuštali su zemlju i Sarajevo, među njima i ja, prepuštajući da kolo vode nacionalisti i kriminalci. Nemam ja nikakvo moralno pravo da se žalim bilo kome i da uzvikujem da je Sarajevo muslimanski grad, jer sam ja taj grad ostavio na cjedilu. I zato šutim. Ali ti, Nevene, i tebi slični, koji ste spremni sad da držite lekcije o demokratiji i multietničnosti, vi ste gori od onih okorjelih nacionalista. S njima čovjek zna na čemu je. Oni ne kriju šta misle o sebi i drugima. Vi, vi iskreno o sebi mislite da ste liberali, da ste kozmopoliti, da ste internacionalisti. Možda i jeste, ali u Londonu, Parizu, NJujorku, Beču. Tamo vam muslimani ne smetaju. Ali kod kuće, u Rajvosa, vi biste opet da je sve po starom, a ni prstom makli niste da to staro preživi. Možda je Sarajevo postalo muslimanski grad, možda još nije, možda će tek to postati. Kako bilo da bilo, to će se desiti ne uprkos, nego upravo zahvaljujući postojanju “nevena”.

Nije problem u tim mladićima, problem je u Sarajevu. Oni su samo uradili ono što drugim riječima svakodnevno nacionalne vođe pričaju a obični ljudi prihvataju. NJihova “multietničnost” je irelevantna pošto su sva trojica politički Bošnjaci bez obzira na nacionalnu pripadnost. U istoj mjeri u kojoj Stjepan Kljuić može u državnom predsjedništvu predstavljati hercegovačke Hrvate, a Tatjana LJujić-Mijatović krajiške Srbe, dakle ako ćemo sami sebe lagati, ova trojica mladića čine višeetničku grupu. Navodno članstvo u “Pokretu za normalnu BiH” dvojice mladića samo potvrđuje irelevantnost etničke slike. Nije problem ni u mrtvima čiji su “vječni domovi”, eto, ugroženi. Ta, mrtvima je svejedno. Ovo je poruka živima.

“Sarajevo je muslimanski grad!” Reakcije na ovu tvrdnju tražio sam kod svojih sarajevskih prijatelja tokom postratnih godina. Gotovo svi moji prijatelji liberalnih političkih pogleda složili su se sa konstatacijom, dok su oni nešto užarenijeg nacionalnog osjećaja, snebivajući se, prihvatali to kao gotovo otvorenu uvredu. Ovaj, samo naizgled contradictio in adjecto, zapravo je samo još jedna u nizu sarajevskih nelogičnosti koje često uzrokuje obična bojazan od činjenice. Ukoliko u jednom gradu živi vjerovatno barem tri četvrtine pripadnika jedne nacije, ukoliko skoro svi oni obilježavaju muslimanske vjerske praznike, ukoliko se u njemu gotovo isključivo rađaju djeca kojima roditelji daju tradicionalno muslimanska imena, ukoliko visokotiražne Avazove stranice sa smrtovnicama mahom spominju “preseljenje na Ahiret”, dok se još samo povremeno u “Oslobođenju” može naći obavijest o preminuću nekoga čije ime seže u kršćansku tradiciju, kada se samo rijetki sahranjuju kao ateisti, ako lokalne fudbalske klubove čine igrači čija imena odaju istu religioznu pripadnost, ako je nemoguće pojesti picu sa originalnim sastojcima (što uključuje i svinjsku šunku), onda je očito da grad nije multikonfesionalan. Dapače, to je muslimanski grad.

Ovo su sve činjenice o kojima se ne može diskutovati. Ono što može biti predmet diskusije, jeste da li je to dobro ili loše. Mislim da ne mora biti ništa loše u toj činjenici iako je sjećanje još uvijek vrlo jako na blisku prošlost kada to nije bio slučaj. Međutim, i Sarajevo je doživjelo sudbinu brojnih gradova koje su historijski tokovi karakterno promijenili. Često su te promjene prihvaćene i život se nastavlja pod novim okolnostima, ali postoje i slučajevi kada se tome uzaludno pokušava prkositi, što dovodi do apsurdnih situacija. Sarajevski je problem što je apsurdnosti i nelogičnosti znatno lakše prepoznati van sopstvene okoline.

Šunka i pica

Moj prijatelj Neven Anđelić napisao je tekst u kojemu je, ja tako mislim, kriva ili pogrešna skoro svaka riječ. A pogrešan je i naslov: “Bošnjaci, priznajte: Sarajevo je muslimanski grad!” Zašto bi tako nešto morali priznati baš Bošnjaci, a ne, na primjer, Srbi ili Hrvati, u gradu i izvan njega? Potom, zar već sama činjenica da većina Sarajlija svojoj djeci daje tradicionalna muslimanska imena, slavi muslimanske blagdane, a mrtve ispraća na Ahiret, govori o tome kako Sarajevo nije sekularan grad?

U čemu je, dakle, razlika između Sarajeva i ostatka svijeta? U tome što je u Sarajevu “nemoguće pojesti picu sa originalnim sastojcima (što uključuje i svinjsku šunku)”, pa je onda to dokaz da “grad nije multikonfesionalan”? I to je argument taman onoliko koliko je istina da je šunka originalni sastojak pice. Jest, baš koliko su to i ananas, kukuruz, grah, sir... - dakle sve ono što se mimo sjeckane svježe rajčice, maslinovog ulja i bosiljka (ne i origana!) tovari na picu. Svinjetine u sarajevskim picerijama i restoranima uglavnom nema zbog specifične osjetljivosti velikog dijela potencijalnih gostiju, ali da li je ikad nekome branjeno da otvori restoran sa svinjetinom? Uostalom, argument pice se, kao i većina Nevenovih argumenata, može jednako efikasno rabiti i za - također pogrešne - suprotne tvrdnje.

Recimo, prije rata se niti u jednoj baščaršijskoj ozbiljnijoj ćevabdžinici nije mogao naručiti alkohol. Zapravo, nikakvo piće osim jogurta. Danas je ćevabdžinica u kojima se toči pivo taman onoliko koliko je i stranaca koji dolaze na ćevape. Je li Sarajevo zbog toga manje muslimanski grad?

Duboko vjerujem, zapravo znam, da je frustracija Nevena Anđelića privatna, ali i da je bratski dijeli s tisućama sarajevske djece, one koja živi u svome gradu i one koja živi izvan njega. U biti, svatko tko pamti drukčije Sarajevo ili - što je još važnije - lijepu iluziju o njemu, reagira na aktualnu sliku grada: bijesom, tugom, melankolijom, očajem, duplim viskijem... Dio te slike su i momci koji su razlupali koševske nadgrobnike. Oni, koliko vidim, nisu imali tu sreću ili nesreću da odrastaju s našom lijepom iluzijom. Rodili su se dovoljno kasno da se probude tek u ratu i da požive u vrijeme vladavine primitivizma raznih vrsta. No, ono što je veće i strašnije, jest to što se mi ne umijemo braniti bez iluzija.

Tako, susjedni “grad” Srpsko Sarajevo opravdano priziva obavezan podsmijeh. Najveći balkanski grad naziva se svojim imenom - Istanbul, ali se Srbinje naziva Foča. Ovo jeste problematično spomenuti, ali je surova realnost da ono što smo u mladosti znali kao Foču, njeni današnji stanovnici legalno zovu drugačije. Nije ni Istanbul oduvijek nosio to ime i danas ga još samo Grci spominju kao Konstantinopolj. Malo ljudi zna da AEK, čuveni fudbalski klub iz Atine, svojim samim imenom lažno se predstavlja kao grčka atletska družina iz Konstantinopolja. Odatle i skraćenica. Prije samo osamdeset godina Smirnu su naseljavali uglavnom Grci. Danas je to Izmir. Solun je vijekovima bio jevrejski grad sa velikim brojem Slavena u njemu, znatnim procentom Turaka i izvjesnom grčkom manjinom. Otac moderne Turske Kemal Ataturk rođen je u ovom gradu i njegova rodna kuća proglašena je turskim konzulatom te je tako opstala. Potrebna su bila samo dva rata da to postane čisto grčki grad, što i danas jeste, ali niko ne može garantovati da će uvijek i biti. Za grčke nacionaliste je to, naravno, bogohuljenje, ali to je sve što se može naučiti iz historije. Ništa nije vječno. A dok traje, ljepši i lakši je život ako se na vrijeme spozna šta je i kako je.

Navodni eksperti za Balkan sa kojima povremeno razgovaram ostanu šokirani kada im predočim činjenicu da je u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata živjelo više Nijemaca nego Albanaca. Pola stoljeća je sve promijenilo. Koliko današnjih Sarajlija uopšte zna da je zgrada Likovne akademije nekada bila protestantska crkva? Već desetljećima nema više ko da se moli Bogu u ovoj građevini. Nestale su i sefardske sinagoge. Jedina preostala je izgrađena za Aškenaze. Danas je Jevreja toliko malo da su njihove interne diobe nebitne te Sefardi obavljaju svoju vjersku službu u aškenaskom hramu. Komunisti su tokom svoje vladavine odbijali priznati činjenice da ljudi i nisu baš u tolikoj bratskoj ljubavi kao što se prikazivalo. Završili su, baš kao i sve ostale elite iz prošlosti, na smetlištu historije.

Priredila LJiljana Smajlović