Arhiva

Orfej, ponovo iskopan

Dragan Jovanović | 20. septembar 2023 | 01:00

Ne znam da li se i vama to dešava. To, da ne verujete da vam se desilo nešto što vam je obeležilo život. I, kao po nekom pravilu, što jači doživljaj, sve je nestvarniji. Evo, recimo, danas, sve manje verujem da sam ikada bio u Hilandaru, da sam u Stagiri stajao ispred Aristotela, pa da sam, potom, Savinim putem preko Sinaja išao u Jerusalim, pa u Kumran na Mrtvom moru, da sam se kod Tiberijasa kupao u Galilejskom jezeru, da sam bio i u Kani galilejskoj, tamo gde je bila ona čuvena svadba na kojoj sam bio u onom životu.

S tim u vezi, nisam siguran da je, prošle subote, bila svadba mog rođe iz Švice. Navodno, sve se zbilo na brodu “Sironi” koji je iz beogradske luke krenuo ka Grockoj, ka Smederevu, ka magičnoj delti Dunava, gde Ahil u svom grobu spava, a Homer sve to opevava. Navodno su na tom brodu sa svatovima bile tri muzike, navodno je, prvo, gudački duo svirao Ravela dok su mladenci, pred matičarem, stavljali burme, zatim je, navodno, Quba Živkov iz “Vremena” sa svojom tamburaškom bandom započeo sa “Kreće se lađa francuska”, a posle su trubači “Drim kompani”, oni iz “Pljačke Trećeg rajha” poludeli pa su ludom domaćinu svadbe svirali i “Lili Marlen”, jer domaćin, je l' da, radi u “klerofašističkim novinama”.

Elem, svadba mog rođe iz Švice protutnjala je u prošlu subotu kao karpatski zemljotres. Ali, kako da poverujem u to čudo neviđeno, mislim, na svadbu rođinu, kada, već, sutradan, u nedelju, sedim sam na terasi u Gročanskoj. Mladenci odleteli na crnogorsko more, a Olja sa njenim bratom zapalila za Pulu... Na kraju, uvek ostaneš sam i nije važno da li završiš na jerusalimskoj Golgoti ili na zemunskoj Kalvariji; sve ti je to jedno isto. Hoću reći, sve mislim da je Beograd bio Jerusalim. Konstantinov razoren i POSOQEN grad.

A to sa Oljinom Pulom otvara novu, to jest staru, antičku temu: ko je muž ženi? Elem, svakoj ženi prva svetinja je sin, pa odmah iza sina, brat. A muž je treća rupa na svirali, što će reći, trinaesto prase. Gadno je to saznjanje, brale moj, makar ti se desilo i sto puta. Dakle, čim su mladenci odlepršali na medeni mesec, dovoljno je bilo da moj šura Vlada kaže: “Sele, aj' sa mnom u Pulu!”. I ode sele najnovijom “alfom”, spakova se za pet minuta. Za tren oka, propadoše planovi za Zlatibor i Siciliju, a već sam se video u selu Korleone kako gustiram njin “pršuto” i njino sicilijansko vino.

Kad, tiruli, tiruli. Seka iz Londona. Javlja se sa jedrenja iz Sardinije da pita kako je bilo na svadbi i da se požali, ah, kojeg li malera, tri dana su prikovani u luci, ne mogu da isplove zbog bure. A mi smo, ovde, imali mirno dunavsko more. Bura je, doduše, bila na brodu kada su “yezeri” iz Bojnika polegali na pod palube i počeli da duvaju u trube “Hor Jevreja”, onako, za svoju dušu...

Ah, Pula, Pula! Pred njom sve pada u vodu. U Puli je i Yojsa zaboleo zub jedne nedelje kada zubari obično ne rade. U Puli je pogubljen i Kresp, najstariji i najdraži Konstantinov sin koji je jedini mogao da očuva očevu Imperiju. Ali, spetljao se sa maćehom Faustom, i, otac-imperator to nije mogao da im oprosti. Ubio ih je oboje. Ah, Pulo prokleta! U tebi je loza Konstantinova prekinuta i sada nam nude nekog Isusovog krvnog potomka da nama vlada još dve hiljade godina.

U taj čas stiže SMS poruka. “Stigli smo u Rijeku. Pravimo pauzu, jedemo jagnjetinu. Olja.”

Kažem vam: sudbonosna je oduvek Pula, ali i na Palama je drama. Gospođa Karayić javno poziva muža da se preda, da se žrtvuje zbog sina, zbog unuka, zbog dece. I, uopšte nije važno da li je taj vapaj Karayićke “odglumljen” ili je iskren, iz majčinog srca. Poenta je važna, moj Srbine! Pokazuje se da, od Eshila do Karayića, muž je ženi ono prvo što je spremna da žrtvuje.

O, Gospode, da li će i moja Olja tražiti javno, preko RTS-a, da se predam kada nas potpuno porobe i kada se odmetnem u slobodne srpske šume? Ako šuma bude, jer šume, šume su suština Srbije...

Kad, eto ti ga i stabilni. Zvrn, zvrn. Burazer iz Vrčina. “Je l' si pročitao da su u Bugarskoj, u selu Tatul, južno od Sofije, iskopali bronzani kip Orfeja sa lirom u ruci. Arheolog Nikolaj Ovčarov smatra da je tu, negde, oko Tatula i grobnica Orfejeva. Jer, Tatul je u antičko doba bio jedno od glavnih svetinja Orfejevih poklonika.” Kažem: Mani Orfeja, brate! Kako Crna izlazi na kraj sa mačićima? “Jedno sam udomio, tri su kaparisana, a ostaviću samo belog mačorčića, Crninog belog sina. Nego važno je da sada i naučnici otvoreno govore da je Orfej bio TRAČANIN!”

Nego, opet, tiruli, tiruli. Tetka Mica. “Znaš, odlučila sam da na Zlatibor idem sa mojom Milankom. Ti ostani da čuvaš stanove, ionako od četvrtka prognoziraju kišu i nagli pad temperature...”

Otkačila me, znači, i tetka Mica. A nema ni Junga na šamlici, ni njegove lule da mi kandiše ispod nosa... I Jung me napustio, otišao i on za Švicu. Odmaglio i on u kuću svog detinjstva, na vodopade Rajnfala, na vodopade naših arhetipova.

Samo me još Nepobedivo Sunce nije ostavilo. Samo još CZ i FK “Obilić” stoje verno na straži pored mene. I sveti Ilija iznad nas. Oh Gospode, kada ćeš da objaviš svetu da je i Ilija prorok sa Dunava, da se i Stari zavet ovde zbio, da je Adam napravljen od dunavskog ILA! I, nije li smešno kada pokojni Srejović ponavlja, za starim Grcima, da “Tračani nisu imali sopstveni alfabet” i da su “znali da broje samo do četiri”(!?) i da su “korišćenje pisma smatrali sramotnim”(!?) I šta se to desilo? Kako su Tračani, to jest Srbi postali nepismeni? Da li zato što su slova “urezivali na kori drveta i na drvenim pločicama a što je materijal podložan raspadanju, za razliku od kamena i papirusa”.

Pogrešili smo u izboru materijala, moj Srbine, i sve je otišlo bestraga, naše pismo, naša pismena kultura. Kao kad nenamerno pritisneš “dilit” na tastaturi kompjutera. I yaba onda Dragan Jacanović, arheolog iz Požarevca, tvrdi da “arheološki materijal, epske pesme i bogata etnološka građa vezana za običaje nedvosmisleno govore o STAROBALKANSKOM POREKLU Srba, odnosno da naši preci nisu došli na Balkan krajem 6. veka”. Yaba Jacanovićeva priča da se tragovi Srba “na balkanskoj kulturi mogu kontinuirano pratiti od BRONZANOG DOBA, odnosno drugog milenijuma pre nove ere”.

I'ajde što nam se zatrlo pismo, nego nam se i ime srpsko zatrlo. I ime nam se pod “tuđim” imenom vodi. Boris Hlebec u knjizi “O starini Južnih Slovena” piše: “Od poznatih starobalkanskih plemena, pored Tračana i Ilira, s najviše verovatnoće Srbi se mogu identifikovati i kao TRIBALI! Oni su pod tim imenom na istorijskoj sceni od 1300. godine p.n.e do 4. veka p.n.e. a nastanjivali su područje Pomoravlja, Podunavlja i današnje severozapadne Bugarske. Predstavljali su impozantnu vojnu silu, ali su se bavili i visokorazvijenom zemljoradnjom, stočarstvom, trgovinom i OBRADOM METALA. Kada su im teritoriju osvojili Kelti, Aleksandar Makedonski ih je uključio u svoju vojsku.” Ostalo je više nego poznato. Srbi su ga u vojnim pohodima pratili do Indije i zato je Aleksandar u svom Testamentu, pisanom na SRPSKOM, njima u nasledstvo i ostavio svoje Carstvo. I sve je to toliko jasno, a opet kao da se nikad nije zbilo, sve je, odjednom, tako nestvarno, kao rođina svadba od prošle subote.

I sedim tako na terasi u Gročanskoj kao Orfej ponovo iskopan i spremam se da sve to opevam. I kada jednom ponovo budemo Srbi, opet će nas se svi bojati i bićemo evropska dika, EURIDIKA. A tako se i ljubav Orfejeva zvala.