19.05.
2024.
Iva je iz Kruševca otišla u fabriku ribe na Aljasci: Za mesec zaradiš 10.000 dolara, ali još pamtim šta se kolegi desilo
Iva je iz malog mesta u Srbiji otišla da radi na drugi kraj sveta.
Iseljavanje Jevreja iz Gaze bilo je teško i bolno, ali nije u Izraelu dovelo do velikih unutrašnjih potresa, ponajmanje do građanskog rata, što su neki kritičari premijera Šarona zloslutno proricali. Izraelska vlada smatra da je napravila važan mirovni ustupak posle kojeg bi trebalo da uslede palestinski ustupci. Palestinci potez vide kao Šaronovu taktiku – da se žrtvuju naselja u Gazi ne bi li se sačuvala strateški mnogo značajnija Zapadna obala. Mnogi na strani događaj vide kao istorijsku prekretnicu: Palestinci će dobiti državu samo ako Jevreji izgube nadu u “veliki Izrael”.
Šaronov plan o povlačenju osam hiljada jevrejskih naseljenika iz pojasa Gaze – inače potopljenih u milionskom palestinskom moru – prezentiran je međunarodnoj javnosti kao svestan, dobrovoljan i jednostran doprinos Izraela mirovnom procesu, posle kojeg bi, ako Palestinci obuzdaju svoje ekstremiste i teroriste, usledilo povlačenje jevrejskih naseljenika i sa Zapadne obale. Plan je, međutim, odraz mnogo dubljih spoznaja: ako Izrael ne napusti teritorije koje je okupirao posle rata 1967, Jevrejima se može desiti da iz demografskih razloga postanu manjina u državi koju su zasnovali i izgrađivali kao jevrejsku.
Neki analitičari su Šaronovu dilemu poistovetili sa sličnom Ben Gurionovom dilemom iz 1948: “Ili ćemo imati jevrejsku državu bez celog Izraela, ili Izrael bez jevrejske države.” Samo, Šaron je spoznao i nešto što je Ben Gurion samo naslućivao. Na jevrejskom biblijskom prostoru naprosto nema dovoljno Jevreja da bi, prema nekadašnjem cionističkom konceptu, “veliki Izrael” mogao da opstane kao čisto jevrejska država. List “Haarec” je upravo ovih dana pisao da je prvi put registrovano da na prostoru Izraela i okupiranih teritorija – Istočnog Jerusalima, Zapadne obale i Gaze – ima više Palestinaca nego Jevreja.
David Kimče, nekadašnji funkcioner u Ministarstvu spoljnih poslova Izraela, podseća da se u cionističkoj himni slavila država “na dve obale Jordana”. Kako se taj san nije ostvario, govorilo se o “velikom Izraelu” od reke Jordana do Sredozemnog mora. A sad se vidi da ni to nije lako ostvariti.
Dva su razloga za to, po mišljenju izraelskih analitičara.
Prvo, mnogi Jevreji se nisu odazvali pozivu cionista da se isele u Izrael kako bi živeli u svojoj, jevrejskoj državi. U svetu živi između 13 i 14 miliona Jevreja, a od toga ih je samo nešto preko pet miliona u Izraelu. Više Jevreja ima u Americi nego u Izraelu. Priliv imigranata je sve manji, prošle godine pao je na samo 21 000.
Drugi razlog: mnogo brži rast palestinskog stanovništva, a uporedo s tim i veći oružani otpor Palestinaca na okupiranim teritorijama, nego što se predviđalo. Priznaje se da su dve intifade – od 1987. do 1993. i od 2000. do sada – dosta izmorile Izrael, iako su ustanci ugušivani relativno uspešno.
Kod jevrejskog stanovništva sazrevalo je saznanje da je za politiku naseljavanja Gaze, koja inače čini pet odsto okupirane teritorije, plaćena nerealno visoka cena – više je poginulo izraelskih vojnika nego naseljenika. Iako je kod ortodoksnih Jevreja izazvao žestok otpor, Šaronov plan o povlačenju naseljenika iz Gaze odobrila je većina građana Izraela. (Sam premijer Šaron se suočava sa ironijom sudbine: on je nekad bio glavni podstrekač jevrejskog stanovništva da naseljava okupirane teritorije.)
Raspoloženje mnogih Jevreja ubedljivo je izrazio Moše Jalon, odlazeći načelnik Generalštaba: “Spoljna pretnja našem opstanku ne stiže ni od Irana, ni od Sirije, ni od Iraka, već od Palestinaca. Kombinacija terorizma i demografije, zajedno sa našom nesigurnošću u ispravnost našeg puta, predstavljaju recept za situaciju na čijem kraju više neće biti jevrejske države.”
Povlačenje iz Gaze, međutim, tek je prvi korak, test za sve. Mnogi se pitaju da li se uopšte može ozbiljno govoriti o povlačenju sa drugih okupiranih teritorija, posebno sa Zapadne obale, gde živi gotovo pola miliona jevrejskih naseljenika, među kojima je oko 150 000 zelota koji svako povlačenje vide kao nacionalnu izdaju. Čak i da je političko raspoloženje povoljnije, operacija bi bila veoma skupa, ako se sledi iskustvo iz Gaze. (Tamo su porodice koje su pristale da se dobrovoljno isele dobile po skoro pola miliona dolara obeštećenja.)
Gaza bez Jevreja, koja uskoro treba da ostane i bez izraelske vojske, biće predata na upravu palestinskim vlastima. Od palestinskog lidera Abasa sad očekuju i Izraelci i, što je mnogo važnije, i Amerikanci, da ukroti palestinske ekstremiste i teroriste i razoruža militantnu organizaciju Hamas. On, pak, očekuje da se Gaza ne drži odsečeno, bez saobraćajnih veza sa okruženjem, nego da joj se omogući privredni razvoj.
Već su i ovo krupni zahtevi za početak.
20.05.
2024.
Novosadski izbori predstavljaće i svojevrsni politički ogled u smislu kako bi glasanje moglo da izgleda da se opozicija nije podelila.
20.05.
2024.
Smrt iranskog predsednika otvorila je put sinu Alija Hamneijja da postane novi vrhovni vođa Irana
20.05.
2024.
Zahtev glavnog tužioca MKS-a razmotriće veće sudija Međunarodnog krivičnog suda
20.05.
2024.
Po Kurtijevom nalogu, policija je upala u sve ekspoziture u sve četiri opštine na severu Kosova, kaže Petar Petković
20.09.
2023.
Pitanje je kako je najlakše ostvariti obećanu predaju Kosova, a da ne bude velike štete po armaturu vlasti? Pa u haosu, kako je to uradio Milošević sa krajiškim Srbima. Može biti da zato Vučić sad najavljuje potencijalni egzodus Srba sa Kosova
20.09.
2023.
Šta očekivati u zemlji u kojoj je u nedelju na Pinku prilog o gazdi te televizije Željku Mitroviću trajao deset puta, a u ponedeljak dva puta duže nego o sukobima na severu Kosova u kojima je poginulo najmanje pet, a ranjeno duplo više ljudi