Obračun među Bošnjacima

Ako je vjerovati medijima, Pedi Ešdaun je u prošli četvrtak uveče na sastanku na Jahorini ponovo zaprijetio predstavnicima RS da će “budu li nastavili da opstruišu integraciju srpske policije u zajedničku na nivou BiH, Evropska unija u svoje okrilje primiti samo bošnjačko-hrvatski entitet, dok će se bosanski Srbi provesti isto kao kiparski Turci”. Da ovo poistovjećivanje Srba sa Turcima lokalno zvuči pomalo komično jer bosanski pravoslavci domaće muslimane pogrdno nazivaju Turcima, visoki predstavnik je, poslije tri godine boravka u BiH, mogao ali i nije morao da zna.

No, morao je da zna da je uslov za prijem Kipra u EU, istina, bila reintegracija podijeljenog ostrva i da su tamošnji Turci na referendumu rekli “da”, ali da su ulaznicu za Evropu ipak dobili samo lokalni Grci iako su glasali sa “ne”. Dakle, Ešdaunova analogija ne samo da je promašena nego čak, nasuprot njegovoj namjeri, može samo da ohrabri srpske separatiste i obeshrabri bošnjačke unitariste. Jer, sudeći prema kiparskom primjeru, u EU bi eventualno mogla da bude primljena sama RS, bez obzira što su Srbi protiv jedinstvene BiH. Dok Bošnjacima vatreno zalaganje za unitarnu državu ne bi otvorilo evropska vrata bez kucanja tri puta kako bi Brisel znao da su došli zajedno sa Srbima i Hrvatima. Naravno, ni ovakva analogija Kipar-BiH ne bi bila potpuna. Republika Srpska sigurno neće biti primljena separatno, jer za razliku od kiparskih Grka, koji iza sebe imaju “maticu” Grčku, starog člana EU, prekodrinski Srbi iza sebe imaju “maticu” Srbiju, koja je, sa Kosovom i Crnom Gorom, dalje od evropske rampe čak i od BiH. Osim toga, da je Ešdaunova prijetnja iole realna, Srbi bi oduševljeno prihvatili da komšije bez njih odu u Evropu, pa makar sami trajno ostali na Balkanu.

A zašto onda Bošnjaci ne bi bez njih mogli u EU? Iz istih razloga iz kojih se prijava ne samo kiparskih Turaka nego i onih iz Turske već decenijama povlači po birokratskim lavirintima u Briselu. “11. septembar” je, istina, bio preko okeana a “stari Evropljani” su se distancirali od američke avanture u Iraku. Ali, nakon što je utvrđeno da iza prošlogodišnjeg masovnog zločina u Madridu i ovogodišnjeg u Londonu ne stoje ETA, odnosno IRA nego islamski teroristi, veliko je pitanje kako bi danas prošli ponovljeni referendumi u zemljama gdje je ranije glatko dobijena ubjedljiva većina. Savremena Turska je sve manje kemalistička, a sve više islamistička, pa otvorena i tolerantna evropska društva plaši najezdom imigranata koji više nisu spremni da se integrišu bez ostatka.

London otkazuje gostoprimstvo radikalnim imamima, Pariz ponovo uspostavlja granične barijere, aerodromske kontrole bez ustručavanja posebnu pažnju posvećuju putnicima sa karakterističnim imenima, međuvladine agencije organizuju specijalne letove za otpremu došljaka koji nemaju uredne papire, čak i evropski novajlija Vaclav Klaus poručuje: “Asimilacija ili povratak!”

Kakve veze sa islamskim terorizmom i zapadnom islamofobijom imaju bosanski suniti koji su do 1992. bili najsekularniji muslimani na svijetu? Pročitali su oni “tamo gdje treba” knjigu “Islamska deklaracija” i Izetbegovićevu tezu da ne može biti koegzistencije između muslimana i nemuslimana. Zapamtili su njegovu izjavu da bi, naravno, bio “jako srećan da jednog dana mujezin zakuiše sa Ajfelovog tornja”. Nisu zaboravili ni onu poznatu (ne)zgodu sa predizbornog skupa SDA u Foči, koja je pokazala da ni nacionalna baza ništa ne zaostaje za vjerskom isključivošću svoga lidera. Politički tada već nešto oprezniji Izetbegović sa govornice se vajkao svojim istomišljenicima kako ih neki, eto, optužuju da od Bosne hoće da naprave islamsku državu. A zatim je retorički upitao: “Da li mi, braćo i sestre, zaista hoćemo nešto tako?” Kao odgovor iz 300 000 grla prolomilo se: “Hoćemo, hoćemo ...!”, a vođa ih je umirio umjerenim optimizmom: “Nećemo još, nije vrijeme ...!” Sve je to bilo još prije izbora, a onda su događaji počeli da se ubrzavaju.

Čim je izabran na najvišu državnu funkciju u BiH, Izetbegović je u svoju prvu diplomatsku funkciju otišao u Istanbul te, bez saglasnosti srpskih i hrvatskih partnera u vlasti, prijavio svoju pretežno hrišćansku državu za članstvo u Svjetskoj islamskoj konferenciji. A kada je rat već počeo, braća po vjeri od Maroka do Malezije stala su iza njega jedinstveno kao nikada prije ni iza Arafata, ni iza Homeinija, ni iza Gadafija, niti iza bilo kojeg drugog muslimanskog lidera. Kao izraz konkretne solidarnosti, mudžahedini iz cijelog svijeta sjatili su se na poprište u centralnoj Bosni. A poslije rata su, na osnovu zasluga, postali bošnjački zetovi i državljani BiH, te na napuštenim srpskim i hrvatskim imanjima stvorili svoje seoske komune. U toplom istovjerničkom okruženju, jedinom tako kompaktnom u Evropi, potom će dobiti i materijalnu potporu mnogih međunarodnih islamskih humanitarnih organizacija koje su se razmilile po bošnjačkom dijelu Bosne. No, zapadni obavještajci su konačno zaključili da se, pored građenja džamija, širenja vehabizma i radikalizacije lokalnih muslimana, mnoge od ovih nevladinih agencija bave i poslovima vezanim za terorizam. A to je Bošnjacima, umjerenim vjernicima i nevjerujućim, kakva je još prije desetak godina bila većina urbanih muslimana u SR BiH, navuklo na vrat međunarodno nepovjerenje koje ih od Evrope udaljava iz dana u dan.

Kako to izgleda na nivou operativne politike? Obraćajući se onomad komemorativnom skupu u Srebrenici, DŽek Strou je rekao da Englezi duboko saučestvuju u bolu za bošnjačkim žrtvama, isto kao što su Bošnjaci sa njima podijelili tugu za žrtvama terorizma u londonskom metrou. Ali, koji dan prije njega u BiH je stigao tim britanskih obavještajnih oficira, kao na prvu adresu na kojoj treba tražiti terorističku vezu. Sigurno je nisu našli u Banjoj Luci ili zapadnom Mostaru. U isto vrijeme, opet, njihov zemljak Pedi Ešdaun uporno gura Srbe i Hrvate u unitarnu BiH. Ali, sigurno ne zato da bi ugodio Bošnjacima nego da ne bi bili ostavljeni rizično sami izvan što tiješnjeg srpsko-hrvatskog okruženja. Hrišćanski komšiluk je, po prirodi stvari, najsigurnija neposredna brana širenju islamskog političkog radikalizma.

U čemu je jadac, odavno je primila na znanje i ravnanje bošnjačka politička elita. Zato među njima više nijedan političar neće javno ponoviti čuveni sarajevski ratni grafit “Potpiši Alija, neka je samo naša pa makar bila mala ko avlija!” To objašnjava i jedan mazohistički paradoks u njihovom političkom ponašanju. S jedne strane, energično se zalažu za jedinstvenu multietničku BiH. A, s druge strane, ne samo što ništa ne čine da za tu opciju pridobiju srpsko-hrvatski komšiluk nego ih odbijaju kao “četnike” i “ustaše” koji nastanjuju entitetske i kantonalne “genocidne tvorevine”. Poruka je upućena međunarodnoj zajednici i glasi: “Ako nam već ne date muslimansku državu u Evropi, a dejtonska BiH u dva-tri dijela ne funkcioniše i u puzećem je raspadu, izvolite pa sami napravite unitarnu državu!”

Bošnjačku političku elitu mnogo više zaokuplja prestrojavanje u vlastitom nacionalnom korpusu. Što pod uticajem socijalnoekonomskih nedaća, što pod uticajem globalnog “sukoba civilizacija”, ovaj se, naime, sve masovnije naginje prema militantnom islamskom ekstremizmu. I jednako ga na tu stranu guraju i zbivanja u Kabulu i Bagdadu, kao i u Madridu i Londonu. Kao izraz bošnjačke brige da bi, nastavi li se tako, mogli već sutra svi završiti u balkanskom antiterorističkom karantinu, još prošlog ljeta se pod naslovom “Ko je bio Alija Izetbegović?”, pojavilo specijalno izdanje najtiražnijeg sarajevskog političkog magazina “Slobodna Bosna”.

Umjesto očekivanih pikanterija iz privatnog života “oca nacije”, pojavilo se pedesetak stranica teksta koji podsmješljivo minimizira značaj Alije Izetbegovića i mladomuslimanskog pokreta, iz koga je potekao ne samo on nego i najuži krug osnivača SDA. Prikazani su kao neuki primitivci koji su po provincijskim teferičima po vas dan divanili o islamu. Zaneseni svojim fantazijama, van vremena i prostora, “znali su pojesti i po nekoliko džakova jabuka”, a nacionalno pitanje ni na pamet im nije padalo. Istini za volju, i sam Izetbegović je, već kao nacionalni lider, još početkom 90-ih znao reći da ga islam toliko intenzivno ispunjava da mu je svaki drugi identitet subjektivno potpuno stran. Istu vrstu anacionalnosti i vjerske zatucanosti “Slobodna Bosna” pripisuje i ostalim njegovim saborcima iz mladomuslimanskog i kasnijeg robijaškog kruga, koji su, pod vođstvom SDA, navodno, poveli Bošnjake na istorijsku stranputicu.

NJima suprotstavlja prosvjećene nacionaliste koji su, poput Muhameda Filipovića, Alije Isakovića, Muhsina Rizvića, Kasima Suljevića, Rusmira Mahmutćehajića, Nijaza Durakovića, Atifa Purivatre i drugih, još u socijalizmu vodili borbu za muslimansku stvar sa velikim “M”. Oni su, ispada prema “Slobodnoj Bosni”, zapravo bili tragično propuštena istorijska šansa Bošnjaka da ih svijet prihvati kao modernu evropsku naciju, a ne izolovane kao skupinu politički sumnjivih vjerskih fanatika. Međutim, ponajmanje je riječ o orijentalno-fatalističkom „šta bi bilo da je bilo”, nego, implicite, ponajviše o nacionalnom programskom putokazu za budućnost.

Međutim, takvu bitku na unutarnacionalnom bošnjačkom frontu već je jednom, i to pod povoljnijim okolnostima, izgubio Adil Zulfikarpašić protiv Alije Izetbegovića. To ne daje baš velike šanse “slobodnobošnjacima” u aktuelnom boju protiv “mladomuslimana”, tim više što se, istovremeno, iscrpljuju u posve besmislenom sukobu sa Srbima i Hrvatima pod devizom “Mrzimo vas ali želimo da živimo sa vama!” U svakom slučaju, dok u vrhu SDA i dalje traje borba za Alijin partijski testament, na širem nacionalnom planu počela je borba protiv Izetbegovićevog političkog naslijeđa.

Tek sa pozitivnim ishodom tog neizvjesnog obračuna “sami sa sobom”, Bošnjaci, zaista, mogu računati na svoju evropsku budućnost. Ali i u tom slučaju, samo u dobrovoljnom državnom partnerstvu sa komšijama Srbima i Hrvatima, za koje je još manje izvjesno da ih više uopšte mogu pridobiti. Sve do tada ona Ešdaunova prijetnja niti može da zaplaši Srbe niti ima osnova da ohrabri Bošnjake. Uostalom, zašto bi Bosanci i Hercegovci uopšte i ulazili u Evropu kada je ona, preko OHR, već odavno u BiH. Čak i formalno kako Pedi odnedavno nije više visoki predstavnik UN nego EU.