Nijesam Milov propagandista

Interesantno je, mada ne i neočekivano, da se NIN zaredom u tri broja bavi na vrlo interesantan način Crnom Gorom i političko-psihološkim portretima njenih političkih lidera. Moju pažnju je privukla ta činjenica, jer sam bar do sada, a volio bih i ubuduće, NIN odvajao od već godinama, lažnim patriotizmom prepunjenim informacijama, “patriotskih medija”, čiji je neizostavni dio, po pravilu, “kratak, negativan osvrt na ulogu Crne Gore u novoj srpskoj svjetskoj revoluciji”. Moram da kažem da u nizu, nažalost netačnih tvrdnji, konstrukcija i vraćanja, potpuno nepotrebnog i pogrešnog, u prošlost gdje se traže argumenti koji se u realnosti ne mogu naći, prepoznajem pokušaje sa kojim sam bio i ranijih godina suočen “patriotskog određivanja budućnosti Crne Gore bez alternative”. Ne može to bez diskvalifikacija ljudi i crnogorskog demokratskog projekta. Čak sam i ja zavrijedio tu čast da čitava kolumna bude posvećena bilbijanju o meni. Miško Vuković je konačno uhvaćen i označen, patriotski proglašen, ni manje ni više, nego vodećim propagandistom Mila Đukanovića.

To, jednostavno, nije tačno, jer ja sam jedino šef Poslaničkog kluba DPS-a u Skupštini Crne Gore i član Predsjedništva stranke, iz čega, pretpostavljam, proizilazi interesovanje za moje, odnosno partijske stavove. Govorim što mislim i nikada po mišljenje nijesam išao kod bilo koga, a posebno nijesam povlađivao onima koji, svjesno ili nesvjesno, žive promašeno i u zabludi. Đuro Bilbija, iako ima reputaciju, kažu mi, uglednog i nepristrasnog novinara, zahvaljujući poziciji koju je imao dok je “Borbu” novinarski oživio i učinio prestižnim listom pok. Saša Marinković, prije nego što piše o mom navodnom antisrpstvu treba da javnosti objasni ne kako su to “Srbija i Crna Gora dvije srpske države”, jer tu nebulozu nikom normalnom ne treba objašnjavati, već kako je on, sve boreći se protiv Miloševića, bio, dok su “Novosti” bile jedan od vodećih Miloševićevih propagandističkih biltena, dopisnik iz Moskve, da bi se odmah po padu Miloševića vratio u Beograd i zauzeo čelno uredničko mjesto, u tom listu, koji sada političku podobnost, vjernost i odanost režimu dokazuje na slučaju “Crna Gora”. I zaista, sve što se u Crnoj Gori dešava u procesu stvaranja demokratskog ambijenta i realizacije temeljnog državnog cilja, “Novosti” smatraju “slučajem”.

Nije tačno da u Crnoj Gori postoji antisrpsko raspoloženje, ako pod tim ne podrazumijevamo sporadične i zaista marginalne ekscese ekstremista, uzrokovanih, između ostalog, pisanjem “Novosti” i patriotskih novina, njihovim “serioznim” problematizovanjem unutarcrnogorskih odnosa. Crna Gora je građanska država, o čemu govori i aktuelni a vjekovima stvarani međunacionalni sklad, pa i sastav dominantne vodeće partije Demokratske partije socijalista. Prvi partijski operativac DPS-a izjašnjava se etnički kao Srbin, a u našoj stranci ima više članova koji su Srbi nego u promiloševićevskim, navodno srpskim strankama.

Pitam gospodina Bilbiju i sve koji bilbijaju, ako to iskreno misli, zašto im Milošević navodno ne odgovara sada u Srbiji, a odgovara u Crnoj Gori. Možda bi bolje bilo da odgovore zašto brane one koji na utakmicama nadrogirani lažnim srpskim nacionalizmom, na aktuelnom prvenstvu Evrope skandiraju “ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji”, “ustaše, ustaše”, koji usred Podgorice uzvikuju “ovo je Srbija”, kao još uvijek živi eho onih odjeka sa Petrove gore. Tamo je sada Hrvatska, gdje je i bila, ali nažalost tamo nema onih koji su tu vjekovima živjeli i koje je odatle otjerala upravo politika koju Bilbija sada pokušava primijeniti na Crnu Goru diskvalifikacijom ljudi koji se tome suprotstavljaju.

Gospodu iz NIN-a bih upitao zašto nijednom ne kritikuju srpski nacionalizam i ne odrede se, na primjer, prema organizacijama kao što su OBRAZ i NOMOKANON, odnosno jesu li te organizacije bliže nacizmu ili demokratiji. Usput, da napomenem, da je u listu “srpske organizacije Obraz” pisao i aktuelni srpski premijer, a da ne pominjem na šta liče njihove tribine i šta se tamo čuje. Važno je pričati o posljedicama a ne o uzrocima. Važno je dići do neba galamu, jer je oduzeta navodno srpska zastava, i to državna – što nije tačno – jednom djetetu u Podgorici, a nevažno je zašto neki manipulišu upravo djecom i “srpskim zastavama” u Crnoj Gori, posebno kada ne igra Srbija nego državna zajednica Srbija i Crna Gora.

Za “bratske odnose” Crna Gora je uvijek bila spremna i kroz istoriju a i sada to dokazuje. Međutim, da li je dio srbijanske političke i kulturne elite spreman da Crnu Goru prihvati kao državu ili kao region, kako kaže redovni sagovornik Đura Bilbije, izvjesni politični nepunoljetni “gospodin Antić”, i njemu slični. U tome je suština spora. To pokazuju i posljednji događaji, kada se, lansiranjem afera iz centara naduvanog političkog srpstva, praćenog utrkivanjem patriotskih medija da od miša naprave međeda, posebno onih čiji je autor novokomponovani “srpski finansijski nacionalista iliti Šešelj”, koji inače nije riješio nijednu aferu a lansirao ih je bezbroj, pa se prelazi na teren otvorenog progona vodećih ljudi Crne Gore i u Crnoj Gori i u državnoj zajednici. A da u Srbiji, i pored proklamovanog legalizma, ne važe pravila, bar ne za sve, pokazuje ovaj primjer. Da li oni koji bilbijaju o mom antisrpstvu i svih drugih koji misle kao ja, znaju da se lagalizam zahtijeva i u politici kao i u životu. Smeta li nekome tragična činjenica da je za posljednju aferu u vojsci optužen crnogorski dio državne zajednice, a uhapšen sve sami “privredno-politički srpski element” i nikom ništa. Nešto mi pade na pamet. Čuo sam da u Srbiji važi pravilo, koje obavezuje sve, koje je obnarodovano, da je na javnim mjestima zabranjeno puštanje pitbul terijera. A oni i pored te zabrane grizu li grizu.

Mr Miodrag-Miško Vuković