Na šta Bilbija ne odgovara

Bilbija nije odgovorio ni na jedno moje postavljeno pitanje već je nastavio da, u sopstvenoj radikalskoj izvedbi, interpretira crnogorsku istoriju i utjeruje srpstvo u Crnogorce. Nažalost, to čine na isti način kao što je nekada u “Borbinim” izdanjima utjerivao Marksa iz stripa “Marks za početnika” tako danas srpstvo izvrgava ruglu oslanjajući se na “Dveri”, Obraz, Nomokanon.

Ovaj specijalac za brze, ali površne propagandističke intervencije, u nedostatku argumenata, nesposobnosti za civilizovan dijalog, nemogućnosti da se suoči sa činjenicama, pribjegava prostačkom i vulgarnom javnom ophođenju. Na to se neću osvrtati.

Nikada nijesmo ratovali oko Dubrovnika, već je ratovala JNA. Tačno je da je u njoj bilo dosta Crnogoraca, kao što je tačno da je tu bilo i neodmjerenih izjava. Između ostalih, i mojih. Ali smo priznali da smo iskreno vjerovali u Jugoslaviju dok nijesmo shvatili veliku prevaru. A prevari je došao kraj. Đuro misli da će se dokazati i sačuvati svoju poziciju ako bude ekskluzivni zastupnik pretpolitičkog, tribalističkog srpstva. U tome se već dokazao, i ne mora da nam šapirografiše u svakom vremenu tu svoju osobenost.

Ovaj savremeni nomenklator izgleda da jedino zna da sakuplja biografske podatke o drugim ljudima. Moje se biografije ne stidim, ona je javna i u svim mojim podacima objavljena. Baš bih volio da o toj prošlosti nešto napiše npr. o Zoranu Stojkoviću, da napiše nešto o moralnom liku ministra unutrašnjih poslova Srbije, o fašizaciji koja se pred njegovim očima sprovodi, o legijama, škorpionima, o njegovim hvalospjevima, pjesničkim dostignućima Radovana Karayića. Dok smo mi od Miloševića i njegovih raznoraznih Đura u Crnoj Gori branili mir, jedan je Đuro iz Moskve veličao sveslovensko jedinstvo kojega se sjetio tek poslije 90. godine.

Koliko je znanje Đurovo, koji je sada postao Đura, dovoljno govori njegovo interpretiranje istorije Mitropolije crnogorsko-primorske; kada mu nešto ne odgovara, tačnije kada onome koji mu je to pisao ne ide u prilog, odjednom se poziva na vlastodržačke ambicije Kralja Nikole. Kao da crkva zavisi samo od volje vladara, kao što Đurino mišljenje zavisi od garniture na vlasti. Nije odgovorio, međutim, na suštinsko pitanje koje sam postavio. A ono se sastoji u tome da li mitropolit, bilo koje crkve, može biti Božji izaslanik ako u svojoj crkvi prima sa najvećim počastima Arkana sa svojom naoružanom paravojnom formacijom. Da li mitropolit može biti onaj koji o ljudima koji drugačije misle govori jezikom faune i više liči na stručnjaka za ornitologiju nego na duhovnog pastira. Da li se istorijski spomenici i crkveni objekti mogu u stilu Baje Malog Kninye preslikavati i na njih stavljati petokrake, maršalski činovi. Da li je duhovni vođa onaj koji poziva na zakivanje ljudi, koji prisustvuje skupovima ekstremističkih stranaka, koji, poput Đura, govori jezikom mržnje, koji organizuje desante, koji dijeli ljude i narode.

Htio sam samo da istaknem da je u Crnoj Gori nacionalna kao i vjerska pripadnost privatna stvar. Da kažem da je Crna Gora multietničko, otvoreno i građansko društvo. U demokratskoj Crnoj Gori nema mjesta za Đure koji ljude posmatraju samo prema nacionalnoj pripadnosti i nacionalnom porijeklu. U Crnoj Gori, dakle, nema mjesta, bar u njenom većinskom demokratskom dijelu, za one koji traže da se nacionalno porijeklo dokaže 200 godina unazad. To smo vidjeli 30-ih godina prošlog vijeka i valjda nikome nije više stalo do “kristalne noći” i novog paljenja Rajhstaga.

Miodrag-Miša Vuković