Vedeta Matićevog salona

Kada sam upoznao Matića, Draško Ređep je još uvijek bio najvećma opčinjen Isidorom i kada je uzimao riječ u Salonu Matićevih dijaka, započinjao je priču od neke Isidorine ideje pa je, primjerice, upozorio, kada se pričalo o Sarajevu, uz ostalo, da Isidora misli da je Baščaršija ono “mesto u Sarajevu gde izbija i dobra krv a i svi virusi zemaljskih i narodnih greha” zarad onih taloga prošlosti koji su baš tu trajno prisutni ali da je Isidora konstatovala da za Sarajevo važi i u njeno doba ono što je rekao “onaj božji čovek iz 17. veka, čuveni francuski vladika i propovednik, Bosije”: “Čuje se rzanje grešnih srdaca.” Matić je razvijao tezu da je Isidora najsnažnija upravo u tome kada u fragmentu neslućeno i nepredvidljivo povezuje različitosti upozorivši da je ona baš tim povodom rekla: “Kako sjajne izraze nalaze za senzualnost i greh sveci, monasi, propovednici.” Nije li i Starac Zosima gonio Aljošu Karamazova da prvo ide u svet, gde srca ržu, pa tek kad se zasiti i zgadi, da se vrati u manastir na podvizanje. Očekivalo se da i ja, najmlađi novajlija u Salonu, a Sarajlija, nešto kažem. I mene je spasila Isidora jer sam se prisjetio da je upozoravala na kakvoću Andrićeva dubokog poznavanja upravo “rzanja grešnih srdaca” jer je govorila da u Andrićevoj priči “Žeđ”, upoređujući je sa “Žistinom” Markiza de Sada, i tanano povezala seksualno zadovoljenje, strast, sa ropcem čovjeka koji umire od žeđi. “Tu najtežu kategoriju patnje Andrić je instinktom umetnika osetio.” A kada se razgovor o detronizovanju ustoličenog tada u nas realizma rasplamsao, dodao sam i onu Isidorinu opomenu “da smo, i književno, još uvek učaureni u svoju lokalnost”, a da “kod Andrića ima i svetskih stvari”.

Otada sam bio pozivan u Salon Matićevih, a Lela Matić je bila ta koja je u Matićevo ime pozivala. Ako bi nešto pogriješila, ili rekla što se Matiću ne dopada, prostrijelio ju je pogledom i nazvao je punim imenom Jelena. To je značilo da ućuti.

A Matić je umio da sluša druge i što je manje izlazio iz stana, sve je više slušao druge i sve je više čitao novine a sve manje pisao. Tada je Draško preuzeo ulogu Ekermana i uz Matićevu pomoć od fragmenata iz bilježnica uobličavao cjeline. Matić je u njega, i njegovu odanost, imao istinsko povjerenje. Nekolike posljednje Matićeve knjige plod su Draškove upornosti da se fragmenti uobliče.

To se naročito odnosi na knjigu “Munjeviti mir” i na sve ono što je posthumno objavljeno.

A u Salonu je, s vremenom, jer se Matić brzo zamarao što se primjećivalo u odsutnosti u razgovorima, Draško preuzeo ulogu glavnog animatora, pa i tumača Matićevih ideja. Dakako, to je proisticalo iz potpunog poznavanja svega što je Matić napisao a i iz memorisanja onoga što je govorio. Kada sam pisao tekst za dokumentarni portret Matićev na televiziji, Draško je bio spreman da na svaki podatak o Matiću, i životu i djelu, podsjeti i Matića.

Pri svemu tome Ređep je onom brzometnošću i igrivošću uspijevao da razgovor uz jelo i piće bude i zanimljiv i provokativan. Bio sam često kod Matića na večeri i bez Draška, ali je tada razgovor bio ne samo mnogo smireniji već mnogo manje aktuelan. Ona opsjednutost verbalnim detaljima koju je posjedovao Ređep, a i nekonvencionalnim opaskama o pojavama i ljudima, a i o knjigama za koje Matić više nije imao snage da čita, stvarale su u Salonu onu vrstu smirenja koja liči na zamor.

Draškova lepršavost i spremnost na izrugivanje svega što je konvencionalno bila je neuništiva, i zabavna.

A odanost Matiću bila je i u povlađivanju. Bio je tada, a i sada, spreman da brani Matića po svaku cijenu. Od Isidore je naučio da cijeni i tumači fragmente, a od Matića da u fragmentima vidi cjelinu.

Ali ono što je osobenost njegova je da se po svaku cijenu otkriva nešto novo, i da je sve oko njega i u njemu igra, a govori o tome da je on prije svega Homo ludens. U otkrivanju novog ponekad se olabavljuju njegovi kriterijumi vrijednosti ali kada igra počinje da se naslanja na prave vrijednosti koje otkrije lepršavost, postaje pregnantan i spreman, a to je naučio u Matićevom antidogmatizmu i eklekticizmu, da sa valjanim razlozima promijeni mišljenje. I ta fleksibilnost pripada onom uvjerenju da nije bitno šta će se o njemu misliti već šta on o nečemu misli.

A misli brzo, ponekad prebrzo. Zbog toga i jeste neophodan u ovakvom vremenu opšteg osipanja. Draško je kao lakmus papir.

Bezazlen je i opak istovremeno: rzanje grešnog srca.

Draškova polivalentnost koja je i dovela do toga da on postane i ostane do dana današnjega Homo ludens, njegova je osnovna osobenost. Uočio sam je još krajem pedesetih godina onoga vijeka, prošloga, kada smo na “Tribinu mladih”, u Novom Sadu, stigli iz Sarajeva Leovac, Tahmiščić i ja na poziv Ređepov koji je bio urednik te tribine. Za večerom u hotelu “Vojvodina” na kojoj je bio i Mirko Čanadanović, tada studentski lider, razgovor je vodio Ređep koji je tada bio opsjednut Krležom ponavljajući neprekidno Krležinu rečenicu o užasu malih sredina, a to se odnosilo i na Novi Sad i na Sarajevo, ali je razgovor uskoro postao konkretan. Draško je volio tada Maka Dizdara i Izeta Sarajlića a Čanadanović Duška Trifunovića. Usred razgovora shvatio sam zašto je baš nas trojicu pozvao. Htio je da nas i lično upozna jer već tada, slijedeći porive svoje polivalentnosti, volio je da u razgovoru upozna nove ljude i nove ideje. A svima su nam tada glave bile pune ideja o boljitku svijeta i života.

Međutim, igrivost Homo ludensa dovodila ga je do toga da zarad iskanja novoga i nepoznatoga ne samo da mijenja ideje već i da mijenja neka od svojih načela što je dovodilo do nesporazuma i ideoloških pa i moralnih. Tada je prihvatio Tahmiščića i mene, a Leovca i Trifunovića nije, pa je tako ostalo do dana današnjega. Zatamnjena mjesta su bila u vanliterarnoj sferi a literarne srodnosti su kod Ređepa trajne.

U temeljnim shvatanjima umjetnosti igrivost i polivalentnost Ređepova nije ometala brzometnu sposobnost njegovu da na detalju, i u fragmentu uoči posebnosti i kakvoću i pisca i djela. A to je dragocjeno.

Vuk Krnjević