Svinjske i druge priče

Ako bi u geografiju nedovoljno upućen čovjek danas nadletio glavni grad multikulturalne BiH i ugledao pravu šumu visokih i vitkih minareta, vjerovatno bi bio u nedoumici da li se nalazi iznad Teherana, Kuala Lumpura ili Rijada, ali sigurno ne bi ni posumnjao da nije riječ o nekom muslimanskom gradu. Neobično, ali rođeni Sarajlija Neven Anđelić (po imenu i prezimenu Srbin) činjenicu da je Sarajevo danas muslimanski grad otkrio je tek unazad mjesec dana, i to, između ostalog, na osnovu toga što u lokalnim picerijama ne stavljaju šunku na tijesto. A što je još neobičnije, objava njegovog “otkrića” u sarajevskom nedeljniku “Dani” izazvala je pravu buru polemičkih reagovanja.

Tako mu, takođe Sarajlija, Miljenko Jergović (po imenu i prezimenu Hrvat), osporava “glavni argument” tvrdnjom da svinjska šunka, prema originalnom talijanskom receptu, i nije obavezan sastojak pice. I svoju kontraargumentaciju pojačava tvrdnjom da ni šire odsustvo svinjetine u ostalim baščaršijskim restoranima i mesarama nije još uvijek dovoljan dokaz da je Sarajevo postalo muslimanski grad. Tamošnji zakon, kaže, uopšte ne zabranjuje Srbima i Hrvatima da otvore prodavnice njima tako drage a komšijama tako mrske vrste mesa. Kad malo razmislimo, u pravu je jer ona poznata izreka glasi “Osjeća se loše kao krme u Teheranu”, a ne “...kao krme u Sarajevu”. Ali, otvara se pitanje kome bi taj mesar -svinjofil prodavao svoju robu kada je potrošača Srba i Hrvata tako malo ostalo u gradu. Čak ni činjenica da Muslimani čine bezmalo 90 procenata stanovništva današnjeg Sarajeva, po Jergoviću ne mora da znači da je grad samim tim postao muslimanski, odnosno da nije duhom kosmopolitski, pluralan, tolerantan, otvoren, internacionalan i sl. To je, načelno gledajući, opet tačno, ali kako objasniti konkretno, zašto je tokom tri i po godine rata iz te duhovne širine otišlo barem 150 hiljada nemuslimana odnosno zašto se u tu ljepotu nisu poslije vratili, ako to nije zbog toga što su njihov predratni stambeni, radni i životni prostor zauzeli iz drugih dijelova BiH izbjegli Muslimani.

Drugi Anđelićev polemičar, ponovo Sarajlija i Hrvat, Zdenko Jendruh, smatra, naprotiv, da je Sarajevo na putu da postane muslimansko upravo na opisani način. Ali, da su zato krivi Srbi i Hrvati jer su upravo svojim odlaskom indirektno to izazvali “i zato sada treba da šute”. Međutim, kako vidimo ne ćute ni Anđelić, ni Jergović pa ni sam Jendruh, iako sva trojica spadaju baš u kategoriju Sarajlija koji su otišli - prvi u Englesku, drugi u Hrvatsku, treći u neko treće inostranstvo. Ne znam zašto je to svaki od njih pojedinačno učinio, ali neki ljudi su bježali od ratnog užasa kao takvog; neki od vanjskog terora sa brda; neki od unutrašnjeg terora na Baščaršiji; neki zbog oboga; neki zato što nisu mogli da prepoznaju svoju stranu, itd., itd. Tokom rata je, svakako, što objektivnih što subjektivnih razloga za odlazak bilo napretek pa je mnogo interesantnije pitanje zašto se nisu vratili za dugih sedam godina po uspostavljanju mira. Iako, vidimo, ne mogu da ćute nego pišu i polemišu da li je svojevremeno i njihov grad od prije nekoliko nedjelja postao muslimanski (Anđelić), ili će to tek postati (Jendruh), ili to uopšte nije (Jergović). A ako jeste, ko je za to kriv i odgovoran: Muslimani ili nemuslimani.

I sve to čine na stranicama informativno-političkog tjednika “Dani”, čija redakcija broji 34 zaposlena, od kojih su, lijepo piše na impresumu, ni manje ni više nego tridesetoro muslimani. Otprilike isto tako je i u drugom nedeljniku “Slobodna Bosna” kao i u oba vodeća dnevnika “Oslobođenju” i “Dnevnom avazu”. A nacionalna struktura nije drugačija ni na univerzitetu, u izdavačkim kućama, pozorištima, klinikama, pravosuđu, administraciji. To su, poznato je, sa žaljenjem primjetili čak i mnogi ugledni inostrani obožavaoci multietničkog grada pod opsadom, prilikom kasnijih posjeta mirnodopskom Sarajevu, a Anđelić ne nađe ništa jače od pica-šunke kao krunskog dokaza da je Sarajevo danas muslimanski grad. Možda on nije primjećivao, ali grad pod Trebevićem bio je pretežno takav i prije ‘92. i po svome imenu, i po nacionalnoj strukturi, i po arhitekturi i po atmosferi. Ali je, istovremeno, bio i najveći srpski grad poslije Beograda i, takođe, u velikoj mjeri hrvatski. Sve u svemu, zaista pluralan, kao što je sada bezmalo po svemu i svačemu uniforman.

“Pa šta onda?!” - retorski se pita Anđelić, te, nakon jedne banalne konstatacije (muslimanski grad) i marginalne ilustracije (nema šunke), empirijsku perspektivu zamjenjuje istorijskom i postaje zaista originalan: “Nije li Konstantinopolj vjekovima bio vizantijska prijestonica pa je već odavno postao i ostao najveći turski grad pod imenom “Istanbul?! Nije li Izmir, takođe, nekada bio Smirna?! Nije li Solun bio pretežno jevrejski i turski grad pa je danas isključivo grčki?! I sve je to vremenom prihvaćeno kao gotova činjenica. Konsekventno tome, ako je Foča koja je do rata bila popola srpsko-muslimanska, mogla postati srpsko Srbinje, i ako postoji Srpsko Sarajevo, zašto najveći dio Sarajeva ne bi mogao da bude muslimanski.” U pravu je, to je isto toliko normalno koliko je prirodna i reakcija savremenika i neposrednih aktera takvih dramatičnih istorijskih promjena da ih u početku teško prihvataju i da imaju potrebu da ih i sebi i drugima tumače. No, bez obzira što to čine na različite načine, i Neven i Zdravko, pa čak i Miljenko, zapravo su svi praktično prihvatili novu situaciju, jer očito ne kane da se vrate u muslimansko Sarajevo. Neće, kao što neće ni velika većina njihovih sunarodnika koji su se, i pored svih apstinencijalnih izbjegličkih nevolja i svih unutrašnjih lomova i nostalgija, pomirili sa novom realnošću. I ako, danas, pitate starosjedioce ili izbjegle Srbe u Banjaluci i starosjedioce ili izbjeglice Hrvate u zapadnom Mostaru, oni će vam bez povišenih emocija kao normalno potvrditi da je Banjaluka - srpska, odnosno da je zapadni Mostar - hrvatski. No, neće, takođe, imati nikakve dileme ni da je Sarajevo muslimanski grad.

Ako pak isto pitanje postavite Muslimanima u Sarajevu, oni će vam, sa velikim ogorčenjem potvrditi novo stanje u Banjaluci i Mostaru, ali će vam o gradu u kojem su tokom rata ostali ili u njega izbjegli, govoriti kao da je sve ostalo kao i prije. I više od toga, reći će vam da je tek sada kada su iz njega otišli srpski i hrvatski nacionalisti, Sarajevo postalo evropski i svjetski grad. A svaku vašu sumnju da li je to baš tako, doživjeće kao uvredu. Anđelić to apsolvira kao naprosto “još jedan u nizu sarajevskih paradoksa koje uzrokuje obični strah od činjenica”. No, ne pokušava da objasni kako je došlo do muslimanskog Sarajeva i zašto njegovo jednonacionalno stanovništvo izbjegava da se suoči sa činjenicama.

Milošević nije, kako se vjeruje, podijelio Bosnu sa Tuđmanom na tajnom sastanku u Karađorđevu, nego sa Izetbegovićem pred kamerama Si-En-Ena u Dejtonu. Desilo se to onog momenta kada mu je velikodušno ponudio cijelo Sarajevo. Prije toga, naime, glavni grad je u svim međunarodnim mirovnim sporazumima figurirao kao ekstrakantonalni i ekstraentitetski multietnički centar zajedničkih državnih institucija decentralizovane BiH. Poslije toga, bosanski Srbi su bili šokirani što je za stolom predao veliki dio najvećeg srpskog grada poslije Beograda koji su oni tokom rata odbranili. Stranci - oduševljeni što je ovim džentlmenskim gestom deblokirao pregovore i otvorio prečicu ka potpisivanju sporazuma. A bošnjačka SDA delegacija toliko se bila polakomila na “danajsku ponudu” da su olako progutali i kompliment omraženog neprijatelja: “Zaslužili ste cijelo Sarajevo jer ste ga herojski branili!” Najzahvalniji je Slobi ipak bio Ričard Holbruk, koji je kao glavni menadžer Dejtona sebe već vidio kao državnog sekretara u budućoj demokratskoj administraciji Ala Gora. Tipično američki, on je prelomnu epizodu pregovora zvanično objasnio sa Miloševićeva tri viskija, i to su prihvatili čak i oni koji su znali da je svesrpski predstavnik u dobroj kondiciji baš za tu vrstu pića.

Bila je to, naprotiv, velemajstorska žrtva teške figure za dobijenu završnicu (pola Sarajeva za pola Bosne) nad kojom se sada čude Neven Anđelić i njegovi liberalni bošnjački prijatelji iz Sarajeva. Da je, naime, bosanska prijestonica u cjelini ili bar njeno uže urbano jezgro ostalo zajedničko, a ne isključivo bošnjačko-muslimansko, u Sarajevo bi se kao u svoj grad vratilo mnogo više Srba i Hrvata. Taj gradski i građanski svijet bi vrlo brzo, po navici, obnovio predratne komšijske odnose koji, istina, nikada nisu bili idilični, kako su to svojevremeno predstavljali komunisti a danas mondijalisti i čaršijski nostalgičari, ali ni tako antagonistički, kako je to bilo tokom ovog rata, kao i prethodnih ratova. Možda bi se za početak zbog osjećanja nesigurnosti najprije obnovili nacionalni kvartovi, kao što su između dva rata postojale muslimanske mahale, hrvatski latinluk, srpski tašlihan... ili kao što danas u zapadnim metropolama postoji latinska, kineska itd. četvrt. Primjer glavnog i najvećeg grada bi se postepeno godinama zarazno širio i na veće centre u unutrašnjosti, a selo je ionako i prije ‘92. bilo uvijek srpsko, muslimansko, hrvatsko. I, obrnuto; onog momenta kada je Sarajevo sistemski postavljeno kao jednonacionalno muslimansko, to su morali ostati, odnosno postati i zapadni Mostar, i Banjaluka, kao, uostalom, i Tuzla.

No, da ne pretjerujemo ni sa Miloševićevim dalekovidim lukavstvom, a ni sa Izetbegovićevom kratkovidom naivnošću. Sigurno je da se svesrpskom lideru u Dejtonu žurilo da pošto-poto prekine rat, kao što je i za muslimanskog Sarajevo imalo ne samo veliku realnu nego i ne manju simboličku vrijednost kao potencijalno najveći muslimanski grad u Evropi. Konačno, nije li on još prije rata na promociji SDA u Foči najavio: “Uzećemo samo onoliko koliko prosperitetno možemo kontrolisati.” A kasnije je, nasuprot nagovorima liberalnih sunarodnika koji su smatrali da je nacionalno prosperitetnija BiH kao jedinstvena i cjelovita sa većinom Bošnjaka, radije slušao one brojnije i realnije sljedbenike koji su mu preko grafita poručivali: “Potpiši, Alija, nek je naša, pa makar ko avlija!” Da nije tako, ne bi bile propuštene još neke kasnije prilike da Sarajevo ne postane samo muslimanski grad.

Najprije, neposredno nakon Dejtona a uoči reintegracije dijelova grada koji su tokom rata bili pod srpskom kontrolom. Umjesto da svoje inovjerne i inonacionalne sugrađane pozove da ostanu na svojim ognjištima, da im garantuje sigurnost i imovinu, da proglasi amnestiju za sve one koji ne podležu odgovornosti pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine i slično, Izetbegović im je zaprijetio da će svako ko je nosio pušku biti izveden pred vojni sud. Naravno, nije bilo lako obuzdati osvetničke strasti, a i Pale su pozvale Srbe da napuste naselja koja je vojska morala da preda. Ali, na obje strane je vladala opšta mobilizacija tokom rata pa se pretnja šefa države odnosila na sve punoljetne muškarce, bez kojih, naravno, nisu mogle da ostanu ni majke, supruge, ćerke.

Sljedeća prilika propuštena je poslije toga, kada su muslimanske vlasti uskratile konstitutivnost Srbima i u svome entitetu, odnosno svojim kantonima. Istina, tako je bilo i na drugoj i na trećoj strani, a pisalo je i u Dejtonskom sporazumu, ali, za razliku od Hrvata i Srba, Muslimani su se sve vrijeme rata jedini zalagali za multietnička načela, i time pridobili simpatije demokratskog svijeta. No, kada su dobili priliku da to i ostvare, bar na teritorijama pod svojom kontrolom, u sarajevskoj vlasti više nije bilo mjesta čak ni za generala Jovu Divjaka, Mirka Pejanovića, Bogića Bogićevića...

Posljednja prilika bio je poraz SDA na pretposljednjim izborima, kada je pobijedila opoziciona SDP, koja se nije dičila samo građanskim konceptom nego i internacionalističkom tradicijom Saveza komunista iz kojeg je nastala. Međutim, među prvih deset kandidata na listi za parlament bilo je sedam Muslimana, dva Hrvata i samo jedan Srbin. Od 33 opštine u kojima je trijumfovala ova nadnacionalna stranka, u samo tri su Srbi dobili funkcije predsjednika, pa je i to izazvalo negodovanje u partijskoj bazi i postalo predmet ozbiljnih razilaženja u “centralnom komitetu” između bivšeg i aktuelnog genseka. Nije ni čudo jer muslimanska većina u biračkom tijelu, čak ni u Sarajevu, naprosto nije mogla da prihvati srpskog kandidata, bez obzira na to što se radilo o ideološkim i političkim istomišljenicima. Od tada je postalo toliko očigledno da je Sarajevo definitivno postalo muslimanski grad da se to vidi i sa londonskog prozora Nevena Anđelića.

U Banjaluci i Mostaru tu činjenicu su odavno prihvatili kao stvar ne samo prirodnog nego i poželjnog reciprociteta, a jedino se u Sarajevu ljute što više niko, ni u komšiluku ni u svijetu, ne uzima ozbiljno ono što govore, nego ono što rade. Na pitanje novinara Omera Karabega (Radio Most) “Zašto sarajevski Srbi i dalje prodaju stanove i odlaze?”, bošnjački ministar za ljudska prava i izbjeglice odgovara: “Vrlo je teško komentarisati zašto ljudi donose takve odluke!”