Lopovi su nam uzeli sve

Dok je primao nagradu „Aleksandar Lifka“ za izuzetan doprinos kinematografiji, prošlog vikenda na Letnjoj pozornici na Paliću u sklopu 26. festivala evropskog filma, Rajko Grlić zahvalio se posebno čoveku po kome je ovo sada prestižno priznanje nazvano, a koji se bavio „tako plemenitim zanatom, kao što je prikazivanje filmova“. Kao filmski stvaralac, erudita, pisac, Grlić je s godinama postao jedan od najvoljenijih hrvatskih autora, čiji se filmovi s posebnom pažnjom čekaju na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Opusu filmova kome pripadaju ostvarenja poput Grlom u jagode, Samo jednom se ljubi, U raljama života, Čaruga, Karaula... sve do Ustava republike Hrvatske, Grlić je pridodao i knjigu Neispričane priče, osobenu rukovet kratkih pripovesti o životu i iz života, od kojih svaka može biti film za sebe. U toj knjizi, prvi put govorite o zatočeništvu vašeg oca na Golom otoku kao i o refleksijama toga na vašu porodicu. Koliko je kasnije to uticalo na vas, što u privatnom što u poslovnom smislu? Za Goli otok u mojoj obitelji čuo sam kasno, tek sa petnaest, šesnaest godina. A ni tada nije bilo nikakvog obrazloženja. Ni tada, niti ikada kasnije. Moji roditelji o tome nisu željeli da razgovaraju, niti da pričaju. Jednostavno, nisu željeli to da prenose na nas. S druge strane, oni su pretrpeli mnoge strahove i prošli zatvore i ratove raznih režima. Moja majka je izgubila cijelu obitelj. Bile su to grdne golgote. Ali odlučili su da to zatome u sebi i da žive neki svoj život, rasterećen svega. Tek kasnije sam shvatio da su uložili ogroman napor prema meni i mojoj sestri. Napor prije svega da nam ni u čemu ne usade mržnju, ili frustraciju ili ljutnju. Kasnije u životu, gledao sam mnogo ljudi koje su roditelji gajili na mržnji i frustracijama. I kad jednom to uđe u ljude, više nikada ne izađe. Beskonačno sam zahvalan svojim roditeljima da su imali tu neku samodisciplinu da nešto loše ne prenesu. Obično se nesreće prenose s generacije na generaciju. Ali oni to nisu napravili. Živjeli su oskudno i u veselju u jednom ne tako veselom vremenu. Tim veseljem, oni su se branili. Napravili su obrambeni sistem i nisu pustili mržnji da ih pojede. Jer mržnja jede ljude. Postajete potpuno nesposobni za bilo koju kreaciju, kada u sebi sadržite neku mržnju. Mržnja izjeda, ona u želucu stvara sokove koji ne omogućuju glavi da se igra nečim. Današnje generacije, međutim, kao da nose taj genetski kod mržnje. Za razliku od vaših roditelja, drugi su mržnju prenosili. Da li je ta zapaćena mržnja rezultirala vremenom koje živimo? Da, ali i više od toga - kod nas se neke priče nikada ne završavaju i ne postoji dovoljno hrabrosti da se dovedu do kraja. Kod nas nema tog trećeg čina, kao kod Šekspira recimo, gdje se mrtvaci iznose sa scene. Kod nas, to se uvijek preskače. I ti mrtvaci se prikriju samo malo slojem zemlje, i nastavlja se dalje. Ovdje se prikrivaju zločini, trudi se da se ne čeprka po prošlosti i onda ostaje mnogo toga nagomilanog. Kod nas, Drugi svjetski rat nikad nije završen do kraja. Nikad se nisu raspleli zločini niti ustaša niti partizana. I zašto se onda čudimo što je u Hrvatskoj ustaštvo tako naglo planulo. Ne treba niko da se pita gdje smo mi to živjeli! Jer ono je čučalo u tim ljudima, frustracije su se prenosile s koljena na koljeno i onda su, prirodno, samo izašle vani. I to ne samo frustracije, već i potreba da se veličaju režimi. Tu čak nije bila presudna ni politika, koliko ljudska potreba da to izvade iz sebe. I tek onda je tu situaciju iskoristila politika i pretvorila u demagogiju i ideologiju. Kada danas vidite petnaestogodišnju klinku koja hoda na nekakvim političkim proslavama sa ustaškom kapom na glavi, onda jasno vidite da je neko tu mržnju gajio, i učinio tom djetetu zlo odgajajući ga tako. Ali isto je i u Srbiji... A ne ne, u Srbiji je još gore, nemam nikakvu iluziju o Srbiji kao obećanoj zemlji (smeh), ali samo navodim primjer kako je to zapravo u realnosti. A naše realnosti su, nažalost, barem u tome veoma slične. Međutim, kada pišete o udbašima, ustašama i ratnim zločincima surovo ste iskreni prema njima i često ih prikazujete u formi apsurda. Da li je apsurd jedini žanr kojim možemo pričati o našim malim zemljama? Ne znam da li je apsurd pravi žanr. Ne znam ni koju bi adekvatnu riječ nadenuo. Ali pre svega mislim da bi pravi žanr bio nesreća. Sve što se nama dešava je jedna velika nesreća. Taj prelaz iz jednog agregatnog stanja zvanog socijalizam u drugo stanje zvano kapitalizam, dogodio se na jednom mostu prepunom nesreća. A na tom mostu sve su nam uzeli lopovi i mediokriteti, koji su uspjeli sa tim nacionalizmima zaogrnuti ogromnu količinu ljudi, koja im je povjerovala. I sada, zapravo, ja uopće ne znam kako iz te nesreće izaći vani. Evo pogledajte Hrvatsku danas. LJudi odlaze. Odlaze zbog nesreće, a ne zbog ekonomije, što je prvi put u historiji. Uvek se odlazilo zbog onoga trbuhom za kruhom, tražilo se gdje je bolje, gdje se kvalitetnije može živjeti, što je razumno. Ali nije razumno da ljudi odlaze unesrećeni. Danas nam se dešava egzodus. I to ogromnih razmjera. Bježi se od nesreće. LJudi koji bježe kažu da ne žele da im djeca žive u mržnji, da ne žele da im djeca žive u koruptivnom sistemu. A ove zemlje, koje sada zovu region, zapravo su male i dale bi se normalno urediti i normalno u njima živjeti. I kome to nije bilo u interesu? Lopovima! Onima koji su htjeli samo uzimati. Svaki rat je otimanje imovine. Treba prebacivati nešto nekome. Ratovi nisu za ljude, već za teritorije i imovinu. Takav je bio i ovaj naš rat, kako ga god zvali. Svi su htjeli tuđe teritorije, a suština je bila u tome da su za to vrijeme ukrali tvornice i sve što je bilo javno pretvorili su u privatno. Krađa je osnovni motiv ratova. Ali naravno, ne samo ovog, u osvajanje se ide da bi se pljačkalo. Da li to znači da su te naše male zemlje trenutno meka za lopove? Apsolutno. Pa pogledajte samo šta se desilo u Hrvatskoj, sa ministrima koji su morali da odu jer su im našli ruke u pekmezu. I to su im novine našle, a ne sudovi! Petnaest novinara je istraživalo šest mjeseci korupciju i udaralo u sva zvona i, tek kad su vidjeli da su nemoćni, predsjednik vlade je sklonio te ministre, koji su do vrha glave u pekmezu. U politiku se danas ide da se zaradi. To je najbrži i najbolji put zarade. Pogotovo za ljude koji nemaju profesiju. Danas se u te stranke učlanjuje samo onaj ko misli da će mu partijska knjižica pomoći da nešto stekne u životu. Nema više utopijskog vjerovanja, nade da bi politika mogla složiti utopijsko društvo, da bi se mogla cesta izgraditi, bilo šta! Jer ta cesta se danas izvesno gradi po principu - a koji je moj dio? Politika je postala samo brzi put do novca. Po ko ga uhvati, uhvatio je. Egzodus koji ste spomenuli, dovodi opet do raznih paradoksa. Recimo, toliko je ljudi otišlo iz Hrvatske da nisu imali ove godine konobare na primorju da zaposle, pa su ljudi iz Srbije otišli da rade... Tako je, no meni to ipak daje jednu drugu nadu. Počinjem da vjerujem da će se preko tih konobara ili kuharica, koji su otišli iz Srbije u Hrvatsku tražeći bolje uvjete, smanjiti ta mržnja koja se neprestano razvija. Vjerujem da će sada ti klinci početi drukčije da razmišljaju, kada pred sobom budu vidjeli ljudsko biće, a ne apstraktnog Srbina ili Hrvata. Kada se neko bude zaljubio u nekoga, nešto će se drugo dogoditi. I to bi mogao da bude put izlečenja brojnih paranoja. Kiš je u svom eseju rekao da je nacionalizam jedna velika paranoja, što kolektivna što lična... Ali on je govorio o kontroliranoj paranoji. Paranoje su bolesti koje se događaju iz fizioloških razloga. Ovo što mi živimo su umjetno stvorene paranoje. To su paranoje koje neko gaji, zaljeva, obrezuje i upotrebljava. Možda bismo ovo mogli dodati toj čuvenoj Danilovoj misli. Da li ima ime to ko danas gaji paranoje? Ime mu je politika. Danas nemate nijednog političara koji nije populista, kako se to uredno zove umesto nacionalista. Svako živi od mržnje onog pored sebe. Hate is local - kako kaže NJujork tajms. Tako je uvek kod nas. Hrvati nemaju ništa protiv Makedonaca, ali imaju protiv Srba. Srbi nemaju ništa protiv Slovenaca, ali imaju protiv Hrvata. Uvijek vas žulja onaj s kim djelite ogradu. I tako će pitanja identiteta ostati ovde večno? Pa naravno, kad su nas političari vratili u devetnaesto stoljeće. Crkva je uspjela vratiti Hrvatsku vjekovima unazad, kada su identitetska pitanja bila važna u trenucima dok je nastajala država. Tad su se pravile nacije i države. A danas se pokreću ta pitanja samo da bi se održala vlast što je duže moguće. Da li smo mi kao pojedinci sposobni da nešto učinimo, da se odupremo? Svako treba pustiti glas iz sebe. Svako iz pozicije onoga čime se u životu bavi. Bilo da taj neko pravi čaše, telefone ili filmove. Svako treba da progovori protiv. Jer ja ne vjerujem više u neke masovne revolucije koje bi smaknule ove današnje vlasti. Ovo zlo je uzelo maha. Posljednjih trideset godina pušteni su toliko duboki koreni da, kako god prelijete, oni su uvek na vrhu. I tu se opet vraćamo na pitanje egzodusa. Jer svo misleno glasajuće stanovništvo je otišlo. Otišli su oni koji se ne slažu sa vladajućim politikama, a ostali su većinom oni koji se slažu i kojima je dobro u sopstvenoj koži. I tako, političari će vječno pobjeđivati. Misleni će sve više odlaziti, a ovi drugi će sve više glasati za svoje. Tako da ja ne vidim načina da se ovdje sa lošim politikama stane. Možda bi eventualno bankroti država mogli dovesti do toga, ali mislim da se ni to više ne može dogoditi. U Puli je prikazan film General gde je romantizovan lik Ante Gotovine. Da li film na taj način treba da priča o nesrećama te nedavne prošlosti? Mislim da su zakasnili sa tom pričom i da su zato tako loše prošli. Trebalo je o tome pričati mnogo ranije... Takve revolucionarne naive o nekim našim veličinama rađene su u doba partizanskih filmova, s tom razlikom što su onda bile bolje produkcije i imali smo bolje režisere. Ovaj film samo ide uz tok tog umjetnog podgrijavanja rata, uz to što se stalno želi ostati u ratu i ratovati u beskraj. To se samo poklapa sa izjavom ministra vojnog u Hrvatskoj, koji je izjavio kako mu je ratni period bio najljepši trenutak života! Što je, složićete se, jedna vrlo lijepa i optimistička rečenica (smeh). No ipak, mislim da je Pula ove godine, zapravo bila velika nada za Hrvatsku. Festival je preuzeo HDZ i drži ga kao svoju tvrđavu, kao dosadnu kulturu, kakvu partije na vlasti jedino vole. Tu se samo vodi računa da ne bude skandala, a sve drugo je dozvoljeno. Jer kultura tome danas i služi. I onda, u takvoj Puli - uz sve pompe koje su pravljene oko tog filma i predsjednice koje su dovodili i žirije koje su sastavljali samo da bi General bio istaknut - zapravo pobijedi jedan potpuno drugačiji film! Taj film Dane Budisavljević o Dijani Budisavljević bavi se fantastičnom ljudskom sudbinom jedne žene koja je spasila 10.000 srpske djece. Ali pritom, autorka je tu priču lišila bilo kakve namjere da je upotrijebi za nešto drugo! Svi filmovi na slične teme rađeni su s nekakvom namjerom, ali ovaj film je bez bilo kakve naknadne ideologije. To je jedna suha i sirova faktografija zločina i zbog toga je strašan. Da ima bilo koju ideološku boju, čovjek bi se mogao od te priče oduprijeti. Ali ovako kada gledate čisti zločin, ničim začinjen, to ide direktno u želudac. I da takav film dobije osmominutne ovacije i sve glavne zlatne arene, to daje takav zračak nade za današnju Hrvatsku! Ja to riječima ne mogu opisati. Da li to znači da umetnost ipak ostaje opozicija vlasti? Pa naravno, sve dok ih ne sruše. Evo u Hrvatskoj su uspjeli srušiti Hrvatski audio-vizuelni centar, jer ga nisu mogli dovoljno kontrolirati. Sada ga mogu kontrolirati i biće sve kako oni budu htjeli. Premda, moram priznati, film je današnjim vlastima postao neinteresantan. Važno je samo da ne pravi probleme. Jugoslavija je živjela pod onom Lenjinovom rečenicom da je film najvažnija stvar na svijetu, ali današnje vlasti nemaju tu iluziju. Oni imaju svoje televizije, koje su pretvorili u svoje govornice. Prema tome, za njih film, koji gleda 30.000 gledalaca, ne znači ništa! A i tih 30.000 je maksimalan broj ljudi koje možete skupiti a da su ljudi. (smeh) Vlasti su digle ruke od filma, ali vole da imaju kontrolu. Jer ipak su se dogodila dva, tri iznenadna filma, mahom dokumentarna, koja su faktografijom dokazivala da neka mitologija možda nije točna. I tu je čitav režim, uz podršku upotrebnih kamikaza, krenuo protiv njihovih autora i uspjeli da ih sruše. E o takvim stvarima vode računa, a ostalo ih ne zanima. Tu dolazimo do pitanja slobode. Koliko je ona danas teže ostvariva nego u vreme kada ste vi počinjali? Danas je svakako mnogo teže ostvariti slobodu, nego onda. Danas, međutim, u ostvarivanju slobode, mladi ljudi imaju jednu opciju više, koja može da bude i pogrešna, no ipak kao opcija stoji. Danas je moguće uz pomoć mobitela ili tableta snimiti film. To mi nismo mogli. Mi smo išli u filmske škole, jer je to bio jedini način da se dođe do tehnike i studija, koji su bili skupi i nedostižni. Danas mladi imaju prednost da uz malo novca mogu snimiti što hoće. Naročito dokumentarne filmove, koji su često zanimljiviji od igranih. Opet, s druge strane, u filmu količina novca i količina slobode uvek su u obrnutoj proporciji. I tu nema milosti. Ja sam radio i u Jugoslaviji malobudžetne filmove, jer su mi oni omogućavali slobodu. U to se nisu morali petljati političari, jer nisam tražio dodatne novce. Međutim, čim se traže dodatna sredstva, tu se pojavi pet novih političara i tako se polako ulazi u mlin. I u tom smislu, danas je klincima teže nego onda. Nemoguće je da dobiju sredstva za neku slobodnu misao koju bi izrazili. I količina slike koja se danas proizvodi, isto im dodatno otežava posao. Kada smo mi radili filmove postojali su kino i jedan televizijski program. Danas je situacija potpuno drukčija. Da li se vama onda vaša sloboda isplatila? Da li se isplatilo bosti prstom u oko i reagovati na sve ono što vam se nije dopadalo, kroz države i režime koje smo živeli? Da li je cena bila previsoka i da li biste ponovo uradili sve isto? Pa mislim da bih bio hrabriji da krenem iznova, sa svim ovim znanjem koje danas imam o ništavilu tih sistema i gorčini koju nosim prema njima. Na filmu su hrabrost i sloboda u onolikoj mjeri prisutni u kojoj vi to sebi dozvolite. Niko vam ne može dozvoliti slobodu niti vam je garantirati, već se morate sami za nju izboriti, što naravno, kao što rekoh, ima svoju cijenu. Ali sloboda samo na vama zavisi. I tu nema alibija - nisu mi je dali… Čovjek sam bira i pravi sebi polje slobode u kome će opstati. Jer bez slobode, nema igre. Zato svaki put moramo razmaknuti mulj i igrati se u čistoj vodi. Ako vam je do igre uopšte stalo. Nalazimo se na festivalu evropskog filma. Pa kako vam izgleda Evropa danas i naš region u njoj? Znate, ja živim u Americi (smeh).